Dibirov za Germanijak: „Ivano Balić je definicija rukometa, Karačić je moj brat, a ponosan sam što sam igrao u Hrvatskoj“

Ogromnih 1210 golova i još ono što sutra bude ušlo u mrežu Kielcea. To je brojka koja postavlja legendarnog Timura Dibirova (41) na drugu poziciju najboljih strijelaca Lige prvaka svih vremena. Ispred njega je samo slavni Makedonac, Kiril Lazarov, s ipak nedostižna 1482 gola. No iza sebe je Timur ostavio i Nikolu Karabatića (1198) i Mikkela Hansena (1138) i još mnoga velika imena. Nije to jedini njegov uspjeh. S Varadarom je osvojio dva naslova Lige prvaka, a uz to kroz karijeru skupio još 40-ak trofeja. Sve su to samo komadići velike priče Rusa koji je zadivio Balkan i cijeli rukometni svijet. Svoj put završava u dresu hrvatskog prvaka, u RK Zagrebu, u utakmici protiv poljskog Kielcea u kojoj će se Zagrebaši oprostiti od ovosezonskog nastupa u najelitnijem klupskom natjecanju. Možda najomiljenijem Rusu na ovim prostorima uskoro će 42 godine, ali daleko od toga da njegovo tijelo ne može pratiti tempo. Mogao bi on još štošta pokazati mladima, ali odlučio je - vrijeme je za kraj.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

U Zagrebu će još završiti sezonu do kraja, ali svečani oproštaj bit će upravo na ovoj utakmici, na većoj pozornici, u natjecanju u kojem se borio dva desetljeća i koje je dva puta osvojio (2016./17. i 2018./19.) s makedonskim Vardarom. Sada, kada ga sati dijele od utakmice u kojoj će se oprostiti od Lige prvaka, napravlli smo rekapitulaciju njegove karijere.

"Nisam neki svoj obožavatelj i navijač. Ne mislim nešto pretjerano više nego li što treba misliti o sebi, ali kada sagledam, naravno da sam ponosan na sve... Na 21 godinu Lige prvaka, na trofeje... S ponosom završavam karijeru. Mislim da je ovo bio idealan trenutak za to. Moram reći da je posebno u Hrvatskoj, instituciji rukometa, završiti karijeru. Ponosan sam što sam imao priliku napraviti nešto ovjde i ostaviti barem malen trag u ovako velikoj rukometnoj naciji", priznaje nam u razgovoru proslavljeni Rus dan prije svoje 'oproštajke'.

Iako se približava kraj karijere, iako se i vama približava 42. rođendan, imamo osjećaj da možete još.

"Došao sam u Zagreb u nekim godinama, ali htio sam pokazati da one ništa ne znače, da ja tu nisam došao u mirovinu, da mogu još nešto pokazati i dokazati da znam igrati kao s 25, 32 ili koliko god. Otkako sam stigao družim se s mladim igračima, mojim suigračima, Srnom, Klaricom, Faljićem, Kavčićem, svima i oni mi daju energiju. Do Zagreba sam igrao sa starijim ili iskusnijim igračima, a ovdje su mi mladi dali da se osjetim bitnim za dijeliti znanje, za savjete. Dali su mi i da gledam kako oni odrastaju od djece do pravih igrača. Eto, otkako sam tu su od mladića postali viceprvaci svijeta. Još uvijek to ne mogu pojmiti."

'MOGAO SAM BITI KRILO ATALANTE...'

U vama sigurno imaju dobrog uzora s obzirom na to da ste još u 40. godini proglašeni najboljim lijevim krilom Europe.

"Iskreno, više se moja obitelj radovala toj nagradi, haha. Bilo je to kao novo osvajanje Lige prvaka. Naravno da je lijepo dobiti takvo priznanje s 40 godina. Pokazali ste tako i konkurenciji i cijelom svijetu koliko vrijedite."

I kada pogledamo sada na kraju na vašu karijeru i sjetimo se da vas je umalo 'ukrao' nogomet.

"U Rusiji između trećeg i petog razreda treneri idu po školama i djecu vode na treninge. Oni kroz nekoliko tjedana onda filtriraju tko je za što i ja sam ubrzo shvatio da me zanima rukomet, ali mi se sviđao i nogomet pa sam ponekad nakon rukometnog treninga znao produžiti i na nogometni. Kada je to saznao moj trener, došao je kod mene kući i ispričao sve mojoj majci. Ona je odmah skočila na mene 'Budalo jedna, što to radiš?!', a trener je uz to rekao i da imam talenta. Tako da sam ubrzo razumio gdje mi je mjesto. A mogao sam sada biti krilo Atalante, recimo, u Italiji, haha...."

Velikan produžio ugovor srebrnom Hrvatu: „Domovini ću uvijek biti na raspolaganju, a još mogu igrati na visokoj razini“

Mandić otkrio više nego što je trebao pa 'usosio' trenera, ali poručuju: „Bit će nam od velike pomoći“

Petković: „Žalim zbog Nantesa i Kolstada, a drago mi je da sam trenirao igrača kao što je Dibirov“

I sigurno bolje zarađivati, dodali smo.

"Nije čak samo to u pitanju. Nije do novca. Fascinirao me nogomet oduvijek, ta euforija koja je oko njega. Pratim i HNL, pogledao sam derbi Dinama i Hajduka u nedjelju. Moram biti upućen u sve."

Zanimljivo je i da ste u karijeri bili iznimmno vjerni svojim klubovima. Po devet godina u Čehovskim medvjedima i Vardaru, a sada tri u Zagrebu. Razdoblje u Skoplju bilo je najemotivnije, najatraktivnije, najbogatije.

"Ne volim mijenjati klubove. Ako mi je dobro, ostanem tu. Najveći trenuci su zasigurno oni u Vardaru, ne samo zbog naslova, to je svima jasno, nego ta energija i ljuibav između kluba, grada, navijača... Vardar je narodni klub. Ima najveću vojsku navijača i kada ide dobro i kada ide loše. Svaki vikend kada smo igrali, dvorane su bile pune jer smo mi davali ljudima mogućnost da na sat i pol ili dva zaborave na sve svoje probleme, da uživaju u utakmici i mi smo uživali zajedno s njima. Puno njih mi i danas piše. Najavili su mi da mi na kraju sezone žele i oni u Vardaru prirediti oproštaj jer osjećaju da sam još uvijek dio njih. Naravno da ću se tome odazvati i da mi je to lijepo. Napravili smo nešto veliko."

Vaš je trag u Vardaru bio toliki da ste dobili i makedonsko državljanstvo pa i poziv u njihovu reprezentaciju, a baš je reprezentativna medalja jedino što vam nedostaje u karijeri. S Rusijom ju niste nikada osvojili. Jeste li zbog toga pomišljali da ste možda trebali probati obući dres neke druge nacionalne vrste?

"Na to mi je pitanje uvijek bilo najlakše odgovoriti. Jedna je majka, jedna je domovina. Tvoja majka je tvoja majka kakva god ona bila. Ona je uvijek najbolja, bila mlada, stara, lijepa, ružna, ljutita, sretna, trijezna ili pijana. Imam veliko poštovanje prema Makedoniji, ali ne mogu to. To je nešto više, to je srce, to meni nije normalno. Bolje biti zadnji pod svojom zastavom nego li na tronu s tuđom."

'ZAZVONIO JE TELEFON, A ONO - ČUPIĆ'

I onda je stigla, djelomično nenadano, epizoda u Zagrebu koja traje evo već tri godine.

"Kao i uvijek u životu - najbolje se stvari dogode spontano. Mihajlo Mihajlovski bio je u Vardaru i nisu financije bile toliko problematične, koliko zapravo suspenzija EHF-a koja je Vardaru izrečena u ljeto 2022. na dvije godine. Ja sam taman bio na odmoru i kada sam to doznao, razgovarao sam s ljudima u klubu i rekao im da ja želim ostati, da želim završiti karijeru u Vardaru, ali da ja kao sportaš ne mogu igrati samo makedonsko prvenstvo, da trebam veći izazov, viši nivo. Ostati ondje da igram samo domaću ligu ne bi bilo sportski od mene. Potom sam pokušao naći novi klub, no u sedmom mjesecu svi već imaju formirane momčadi za iduću sezonu... Onda mi je zazvonio mobitel, zove Ivan Čupić. Rekao mi je - čuj Timur, sve znam, zovem te da te pitam mogu li dati tvoj broj ljudima u klubu. Rekao sam mu da može, čuo se s ljudima iz Zagreba, dogovorili smo sve i odluka je bila laka jer je moja obitelj u tom trenutku bila u Makedoniji, djeca su mi u Skoplju išla u školu i razmišljao sam o tome da ću se moći često vidjeti i s njima, da ćemo biti blizu jedni drugima."

I tada se počela slagati nova Zagrebova priča konkretnije...

"Svake sezone Zagreb želi više i više, ali tada se skupila ekipa, Čupić, Gojun, Musa, igrači s iskustvom. Htjeli smo vratiti Zagreb gdje pripada. Kada sam igrao svoju prvu utakmicu u Areni Zagreb protiv GOG-a bilo je na desetke navijača možda na tribinama, a sada bude po 13 tisuća. To je naš najveći uspjeh. Daleko od toga da mislim da sam ja za to zaslužan, to je rad svih u klubu."

Dok ste vi još igrač, nedavno vas je s klupe vodio upravo Čupić. Prije toga također brojni treneri. Koji od njih je najviše utjecao na vas?

"Teško je istaknuti jednog jer se nadam da sam od svih naučio puno dobrih stvari. Sa Španjolcima sam surađivao dugo godina (Raul Gonzalez 2014.-2018., Roberto García 2018.-2019., David Pisonero 2019, op.a.), tada praktički idealizirao način na koji oni rade jer smo pobijeđivali. Ali kako sam odrastao shvatio sam da svaki sustav ima svoje pluseve i minute. Vodili su me mnogi treneri, Goluža, Obrvan, Vujović, Petković, Čupić... Naučio sam puno toga i mislim da je to jedini način. Moraš rasti na sve načine. Ne možeš znati samo ispeći jaja. Moraš znati napraviti i juhu, kolač, nešto treće. Tako je i u sportu. Moraš rasti igrački, tehnički, psihički..."

Je li vam krivo da niste napravili veći iskorak u Europi sa Zagrebom?

"Prvo nas je koštalo zadnje kolo, onda ove sezone sitni razlozi da ovo ne bude bitka za prolazak dalje. Svi smo u sportu uspjeli jer imamo ambicije, ali Hrvati zbog svega što ste ostvarili u sportu, imate ponekada malo nerealna očekivanja. Hrvatska je mala zemlja, veličinom, stanovništvom, novcem naspram nekihi drugih, a radi velike stvari. I svaku Ligu prvaka Zagreb želi napraviti još nešto više. Nije toliko daleko da smo igrali osminu finala s Montpellierom, a u ovoj skupini smrti Kielce ima devet bodova, možda ćemo imati i mi ako dobijemo ovu utakmicu, Kolstad također tako... Skupina je brutalna. Jasno da svaki navijač svoj klub gleda kao najbolji i želi ga vidjeti najdalje, ali moramo shvatiti da smo rušili klubove kao što su Magdeburg, Aalborg, Kolstad i slični koji su budžetima 10 i više milijuna eura iznad nas. To je ogroman novac. On vam daje mogućnosti i za dovođenje igrača, za širinu klupe. Zagrebu ako nedostaje igrač ili dva, naravno da to odmah remeti kvalitetu cijele igre i ekipe jer - imamo li adekvatnu zamjenu za jednog Srnu, Klaricu, Gojuna...? Nekoga tko će održati kvalitetu na istoj razini", pojašnjava Timur, ali ponosno dodaje:

"Zagreb sada i Zagreb prije četiri godine nisu isti. To je ogromna razlika. Sada igrači koje Zagreb želi, žele i doći. To je sada stabilan klub na sve načine, financijski sređen i nastavi li ovim putem sigurno, da iskorači barem pola koraka financijski, uskoro će biti u četvrtfinalu Lige prvaka", rekao je pa poslao poruku i svojim nasljednicima u klubu.

'HRVATSKA JE ISPISALA BAJKU'

"Svima im želim apsolutnu sreću. Imaju u meni uvijek pomoć, kada god me budu trebali, mogu mi se obratiti. Volio bih da Zagreb napravi korak više, da ljubav prema rukometu koja se sada opet rodila u Hrvatskoj iskoristi, akumulira, da nastavi u tom ritmu i da postane još veći klub."

Je li vam koje utakmice ove sezone posebno žao?

"Kolstad u gostima. Trebali smo tada izdržati tih zadnjih pet minuta. Imali smo ih 55. minuta, onda se ne znam kako raspali u završnici. Sada bi bilo puno drugačije, možda bismo već uživali u prolazu. Ali sport je takav. Neke utakmice koje mi možda 'nismo trebali dobiti' smo dobili. Nevjerojatno je da slavite protiv Magdeburga, Aalborga, da dobijete Szeged u Szegedu i onda izgubite tako praktički dobivenu utakmicu."

Koliko je, po vama, loše za Hrvatsku što Zagreb ima potpunu nadmoć nad domaćom ligom?

"Sam Zagreb kao klub želi da bude konkurencija bolja. Zagreb ima poštovanje prema svima, prema Sesvetama, prema Nexeu... Svima je jasno da se samo u konkurenciji može roditi nešto bolje i veće. Kao i kada igrate u klubu na svojoj poziciji. Ako imate konkurenciju, napredovat ćete tri puta brže, više ćete se truditi. Dovoljno sam star da se mogu sjetiti kako su prije 18. 19 godina Hrvatske igrače tražili iz Njemačke, Španjolske već s 20-ak godina koliko su bili dobri. Sada samo Zagreb i Nexe daju reprezentativce. Prije su to radili i drugi klubovi, imali ste 30 igrača na pripremama. Rijeka, Varaždin, Metković... Temelj svega su domaći dečki i klupske akademije. Nije to brz niti lagan put, ali je jedini pravi put. To je jedina garancija za kontinuitet kvalitete i u reprezentaciji. No imaju sigurno i neki pametniji ljudi od mene za to", pojašnjava.

Uspjeh iz siječnja eto, nije u kontinuitetu, ali je ogroman. Srebro sa Svjetskog prvenstav koje su kovali i Zagrebovi rukometaši. Nažalost ostavilo je to i posljedice u smislu ozljeda.

"Reprezentacija uzima trening, vrijeme, zdravlje. Pavlović nije puno igrao, Klarica se morao dokazati, Glavaš i Srna igrali i ozlijeđeni... Ali to što su oni napravili, to je bajka. Nitko nije mislio da mogu tako nešto napraviti, a oni su nam pokazali da nemamo pojma ni o čemu. Sve što trebamo napraviti je nakloniti se i uživati u onome što nam pokazuju. Teško je nositi taj dres, teško se nositi s pritiskom, a oni su to sve uspjeli."

Zagreb potpisao dvojicu reprezentativaca

Rukometna renesansa Lijepe Naše: Najbolji strijelci svih triju europskih natjecanja – Hrvati!

Svi smo ponosni na taj uspjeh Hrvatske. Naravno da su Velimiru Petkoviću sada te ozljede glavobolja, možda bi se bez njih sada pričalo o prolasku grupe, no svejedno, u zadnjoj utakmici Lige prvaka ove sezone, Zagreb mora pokazati pobjedničko lice.

"Kada igraš kod kuće, tko god da je protivnik i što god da je ulog, moraš dati sve od sebe. Dolaze te gledati tvoji navijači, u tvoju dvoranu. To je kao ljubav između dvije osobe u kojoj obje strane trebaju nešto dati. Navijači tebi daju, moraš i ti njima odgovoriti. Moraš znati da imaš tu neku kamatu prema njima, dug. Kallkulacija nema, trebaš dati sve od sebe za pobjedu uvijek."

Vama će biti posebno emotivno jer vam je došla obitelj gledati vas na oproštaju. Sigurno će vam i oni biti poseban motiv.

"Samo sam jedno rekao dečkima i u svlačionici - samo da ne zaplačem - haha. Posebno će biti, specifično, obitelj, prijatelji, suigrači, svi će biti tu. Naravno da će i djeca doći na teren, a ja ću se truditi ne gledati u njih jer ako oni zaplaču onda ću i ja, a moram još nakon toga igrati. Sretan sam završiti karijeru na ovakav način, pred ovom publikom. Svaka serije ima svoj kraj, tako je i sada došao mojo. Siguran sam da on samo donosi početak nečeg novoga. Dao sam život rukometu i raduje me vidjeti što on dalje nosi, veselim se osjetiti što je život van ovoga."

'IVANO BALIĆ JE RUKOMET'

A gdje očekujemo Timura u budućnosti? Trenerski posao ili što drugo?

"Ne znam. Morat će to odlučiti drugi kada budu vidjeli žele li me negdje. Cijelu sam svoju karijeru radio pošteno kako ne bih zaprljao svoje ime, a onda će budućnost pokazati koliko sam napravio. Možda ću nositi lopte, a možda biti terner ili direktor. Pokazat će to drugi. Odlučio sam se za kraj karijere bez razmišljanja što ću nakon toga. Ono što sam siguran je da želim naučiti igrati tenis."

Tenis?

"Da, tenis. Rekreativno naravno. Bolje mi je igrati tenis, nego li trčati na traci cijelo vrijeme, haha. No, prvo želim dva mjeseca odmora. Onda ćemo vidjeti što nosi budućnost. Jedino što sam siguran je da će ona biti u sportu, ništa drugo ne želim. Čudno će mi biti nakon sezone da neću imati neke obaveze, da ću moći otići s društvom u izlazak i ne razmišljati o tome da moram ići rano spavati jer ujutro imam trening ili trčanje. Sigurno se neću udebljati, haha. Ali što ću još raditi... Vidjet ćemo."

Nakon silnih imena koja su ga trenirala i s kojima je igrao, ne bi bilo fer završiti intervju bez da složimo All-Star momčad.

"Teško je izvući samo sedam imena s obzirom na sve velikane koji su igrali ovaj sport, ali pokušat ću. Na gol bih stavio Arpada Šterbika, to mi je potpuno jasno. Na desnom krilu Ivan Čupić na kojega uopće ne želim trošiti riječi. Desni bek je Olafur Stefansson, srednji vanjski Igor Karačić. Igrač s kojim sam prošao toliko toga i kojega gledam kao brata. Lijevi vanjski je Nikola Karabatić, lijevo krilo Eduard Kokšarov, pivot Aginagalde", relativno lako je ipak izabrao svoju idealnu postavu, no jedno ime je ipak ostavio van nje, ali iznad svih.

"Najbolji rukometaš svih vremena je Ivano Balić. Možemo govoriti o tome jesu li uz njega Talant Dujšebaev ili Hansen... No, kada je Ivano bio mlad, ja sam odrastao uz njegove utakmice. On nije samo bio igrač kao igrač, njegova pojava, osobnost, to je bilo... Kada vidite kako šeta terenom, jasno vam bude kakav je to igrač. Nisu tu bitni ni golovi, ni broj obrana. To je nešto više.l Svaki puta kada ga vidim, imam ogromno poštovanje prema njemu. On je čovjek koji je na nevjerojatan način obilježio naš sport. Za mene, kada netko kaže rukomet, rukomet je Ivano Balić."

A nakon ovakve rečenice. Mi stvarno ne želimo ničime kvariti ovaj intervju. Timuru ćemo samo zahvaliti za njegovu magiju i uzor kroz sve ove godine i poželjeti sreću u budućnosti.