ZORAN ČUTURA: Orwell i rukomet

Za Georgea Orwella valjda znate, elementarna znanja o njemu bi trebala biti dio opće kulture – 'Životinjska farma' i '1984' su djela duboko urezana u planetarnu kolektivnu memoriju, referentne točke mnogih akademskih radova i šljakerskih diskusija. No, George Orwell je i autor nekoliko efektnih i pamtljivih misli na temu sporta. Najjednostavnija je 'sport je rat bez pucanja', ona u kojoj proširuje tu tezu je '…važna stvar nije samo ponašanje samih igrača, nego stav gledatelja. Kroz njih se projiciraju čitave nacije koje se nerviraju oko apsurdnosti natjecanja, ozbiljno vjerujući da je trčanje, skakanje, i udaranje lopte test nacionalnih vrijednosti', a kao jedan od glavnih razloga za širenje i dizanje popularnosti sporta vidi nacionalizam, te navijanje vidi kao 'suludu modernu naviku pojedinca da se identificira s velikom grupom i sve promatra kroz kompetitivni prestiž'. Ove Orwellove teze i misli podložne su ozbiljnim diskusijama, čovjek sigurno nije volio ni cijenio sport (bio je i antifašist, i antistaljinist, očito i antisportaš, sve anti…), a sve skupa datira iz 45', iz vremena neposredno nakon svjetskog rata, pa je na nogometne utakmice momčadi iz Engleske i SSSR-a – jer se radi o eseju vezanom uz te tekme – gledao kroz tu prizmu.

> Pročitajte ostale kolumne Zorana Čuture

Prebacujem se na domaći teren, na rukometno prvenstvo Europe, koje još traje dok ovo pišem. Sinoć su naši reprezentativci izgubili mogućnost da igraju za medalje porazom od Francuza. A – gle čuda – normalno sam se probudio, i to uz konstataciju da je preda mnom prekrasan zimski dan, bez ijednog oblaka na nebu. Dan kao stvoren da se još jednom prisjetim citata koji strašno volim, 'sometimes you win, sometimes you lose, sometimes it rains', ili u prijevodu 'ponekad pobijediš, ponekad izgubiš, ponekad pada kiša'. Citat je iz filma 'Bull Durham', i odnosi se na baseball, u kojem se ne igraju utakmice kad pada kiša. Ili se prekidaju kad počne kiša. Ali je itekako primjenjiv na sve sportove, pa i na rukomet. Iako se rukomet igra i kad vani, izvan dvorane, pada kiša. Ne možeš uvijek pobijediti. Pa ni u rukometu. Ako nisi Francuz, barem na ovom turniru, barem do sada. Ova naša generacija rukometaša nije 'ona' generacija, nema više ni Balića, ni Metličića, ni Kaleba, ni Džombe, ni Smajlagića, ni Lackovića. Pa ni ta generacija nije baš uvijek pobjeđivala. A ovi današnji su još ostali i bez najboljeg igrača, Duvnjak se ozlijedio u prvoj fazi natjecanja. Rukometne utakmice gubile su se i na čudnije i tragičnije načine od ove sinoćnje – prije točno godinu dana norveški golman Bergerud u polufinalu Svjetskog prvenstva obranio je sedmerac Zlatku Horvatu na isteku vremena, da bi u produžetku Norveška pobijedila i otišla u finale, a Hrvatska je otišla u borbu za broncu. U toj su, pak, tekmi naši protiv Slovenije nakon 41. minute imali prednost od osam golova, da bi se potom raspali i ostali i bez 'utješne' bronce. Dakle, doslovno ih je centimetar – onaj centimetar koji je nedostajao da Horvatov sedmerac uđe u norvešku mrežu - dijelio od svjetskog srebra, a ostali su bez medalje. Od medalje su ovom prilikom ostali udaljeni otprilike  kilometar, što bi bilo točno 99 999 centimetara više nego prošle godine u ovo vrijeme. Ili su ostali udaljeni za Duvnjakovu ozljedu, što je samo pitanje naknadne perspektive.

Prije godinu dana izbornik je bio Željko Babić, sada je izbornik Lino Červar, vraćen na klupu reprezentacije – pretpostavljam – da bi vratio kontinuitet postolja izgubljen za Golužinog i Babićevog mandata. Nije, eto, u tome uspio, a nešto ranije danas sam pročitao njegovu izjavu da 'ovaj rezultat nije razočaranje'. Pa ako gospodin Červar tako kaže – valjda i jest tako. Samo da još negdje pročitam ili čujem i suvislo objašnjenje. Recimo: ova generacija nije dovoljno dobra za medalju. Što je legitiman stav, legitimna teza. Samo što bi se u tom slučaju trebali malo vratiti u prošlost, pa isto to kazati i za Golužine i Babićeve reprezentacije. Pa se možda čak i ispričati ljudima koji su gotovo pa kamenovani na Jelačić placu nakon što nisu uspijevali doći do postolja. Ma, ne treba strahovati za budućnost rukometa kod nas – Zoki Gobac će već nešto smisliti, kao što je uvijek do sada i uspijevao smisliti. Recimo – vraćanje nekadašnjeg saborskog zastupnika, iskusnog i blagoglagoljivog Line Červara u izborničku ulogu. Što narod hoće, to će i dobiti. Populizam je kod nas uvijek djelovao. Jedan mi je frend – frend koji temeljitije prati sport od mene – uoči natjecanja rekao otprilike 'za razliku od košarkaša, rukometaši me nikad ne razočaraju bez obzira na to kakav rezultat ostvarili'. Ne znam misle li tako svi ljubitelji sporta, ali je – u najmanju ruku – zanimljivo. Još uvijek razmišljam o tome, ali ništa nisam smislio… Radi li se o otkazima, koji su u košarci normalni, o uloženom trudu, o 'ostavljanju srca na parketu' – pojma nemam. Iskreno, najiskrenije. E, tu je Zoki majstor, u stvaranju takvog duha, takvog stava.

I sad ću pokušati spojiti Orwella s rukometom… Naša se mlada nacija homogenizirala u devedesetima, pedesetak godina nakon nastanka onog Orwellovog eseja, u kojem jasno daje do znanja da mu baš ta i takva homogenizacija ozbiljno ide na živce. Nakon homogeniziranja jedna je od rijetkih ljudskih djelatnosti u kojima bi se Hrvatska mogla relevantno predstaviti svijetu bio je – sport. Nije to ni bila, niti jest, brodogradnja, ni glazba – makar nam je bivši predsjednik bio skladatelj, ne bi ga se moglo usporediti niti s Jaggerom, niti s Čajkovskim, niti s Verdijem, uz dužno poštovanje -  ni automobilska industrija, ni gastronomija. Ostaje, dakle, sport, rezultatskim dometima i vizualnim identitetom – briljantno dizajnirane dresove s crveno-bijelim kvadratima, atraktivne i pamtljive, nema apsolutno nitko drugi na planeti. Pa se tako nacija dodatno homogenizirala oko onih koji su nas kroz sport tom dalekom i čudnom svijetu i predstavljali, i još nas predstavljaju. I Šuker, i Šimenc, i Balić, i Kostelići, i Vlašići, i Čilić, i braća Sinković, i svi ostali. A siječnju, kad se igraju velika rukometna natjecanja, dodatno smo homogenizirani i depresijom u tom dijelu godine, u postblagdansko vrijeme nitko nema ni volje ni novaca da se bavi ičim drugim osim zurenja u tv.... Sjajno izabran termin za dizanje interesa javnosti, ma koliko bio težak i zahtjevan za sportaše. Ali, samo pobjednici nas zanimaju – to je pravi i jedini način da predstavimo Hrvatsku svijetu. To smo svi mi. Pobjednici. Isključivo pobjednici. Bez obzira na to što zanimanje javnosti prestaje već s posljednjim taktovima intonirane himne na kraju natjecanja. Koga zanima osmoplasirani – recimo – stolnotenisač na EP-u?! Sedamnaestoplasirani srednjeprugaš na Olimpijskim igrama?! Bez obzira na to što njihov trud, uloženo vrijeme, energija, žrtve – nisu ništa manji od truda sportskih pobjednika. I, vidi sad, onaj Orwellov esej iz 45' itekako je primjenjiv na Hrvatsku i na hrvatski sport! Jednostavno je tako, i još će dugo tako i ostati.

(Foto: Pixsell)