VELIKI INTERVJU Ivan Stevanović: Sva sreća da nisam prekinuo karijeru i da mi je propala Njemačka

Izbornik Željko Babić kazao je kako je hrvatska rukometna reprezentacija na Europskom prvenstvu dobila momčad i to je činjenica. U mnoštvu novih imena nešto više od ostalih iskočili su Marić i Slišković, potencijalno novi Vori i Lacković. Međutim, najljepša priča Eura, barem iz hrvatskog kuta gledanja, jest - Ivan Stevanović.

Čovjek koji je u Poljsku otputovao kao široj javnosti nepoznato ime, danas je apsolutni junak. Zaobilaznim putem probijao se kroz karijeru ovaj 33-godišnji Riječanin, koji je bio dio reprezentacije i ranije. Kod Line Červara i Slavka Goluže branio je po raznim turnirima, na Kupu nacija, a ima čak i srebro s Mediteranskih igara...

Ipak, sve to ne može se usporediti s jednim velikim natjecanjem. Struka je znala njegove mogućnosti, a Stivi je opravdao povjerenje, ekspresno oduševio i navijače, postao "hrvatski ministar obrane" i poslije osvojene bronce najtraženiji član Kauboja.

"Uh, zovu svi, to je ludilo", priznaje nam Ivan Stevanović na početku razgovora za Germanijak.hr.

A on - čvrsto na zemlji. 

"Ma dobro, imam ja i koju godinu."

Te 33 godine na leđima njegovu priču čine nevjerojatnijom. Svjestan je silne strke i zbrke, ali svjestan je i one "danas jesi, sutra nisi". Zna da ga i dalje čekaju nova dokazivanja.

"Ne znam, sve što se događa nije mi nešto ekstra. Što je tu je, odradit ću sve jer mi je to posao. Ali tu euforiju i oduševljenje nisam doživio kao nešto posebno. Jedino doček, to je bilo fantastično. Tada sam shvatio da smo napravili veliku stvar."

Priznat će nam da ga zovu i mediji koji baš i nemaju veze sa sportom. Oni koje zanimaju nešto privatnije stvari, što želi držati za sebe. Supruga i sin Vigo najveće su zadovoljstvo.

"Rekao sam, odradit ću to sve čim prije, samo da mi je uhvatiti vikend s njima."

Ponajviše zbog brojnih poziva medija, s najdražima je po dolasku iz Poljske uspio provesti tek nekoliko sati. Nije se baš ništa odmorio, ne dopuštaju to niti klupske obveze. Ponovo je Stevanović u Ivanić Gradu, na mini pripremama s PPD Zagrebom, tamo odakle je krenula reprezentativna priča. Kako s malenim odmakom gleda na broncu?

"Sjajna stvar. Prije turnira bilo je upitno i polufinale jer se znalo da, koliko god bodova prenijeli, u drugom krugu imamo Francuze i Poljake. Onda smo još izgubili od Norvežana i ostali na samo dva boda. Mislim da smo i u skupinama imali utakmica koje smo igrali jako dobro. Island i Makedonija, definitivno smo imali dobrih rola i prije Poljaka. A to je bio dan kada se dogodilo svašta. Dovoljno je reći da su u 16 sati favoriti bili Francuzi, Danci i Poljaci, a navečer više nitko od njih nije bio na Euru."

Stevanović je pozornost na sebe skrenuo već na otvaranju turnira kada nas je izvukao protiv Bjelorusije, no posebno će se pamtiti njegov doprinos u najvećoj pobjedi hrvatskog rukometa. Poljacima je skinuo 13 lopti. Ušao je u utakmicu fantastično i pružio sigurnost momčadi. A kada je shvatio da bi mogli ostvariti nevjerojatnu razliku?

"Mi smo uvijek pričali da imamo šanse. Naravno, nismo ušli u utakmicu da je dobijemo s plus 11. Ali, Pero Metličić nam je rekao da idemo samo polako, da će njima biti sve teže ako prednost bude rasla. Glavni cilj je bio da odigramo dobro i pobijedimo. Kada smo oko 15. ili 20. minute poveli sa četiri razlike, onda smo počeli vjerovati. Shvatili smo po igri Poljske da možda čak i ima šanse. Derali smo se jedan drugome "mirno, mirno". Prednost je zaista rasla, a time i njihova nervoza. Mi smo bili opušteni, dosta toga išlo nam je od ruke, a njima ništa."

Poraz od Španjolske teško nam je pao, ali uspjeli smo se uzdići i uzeti broncu u srazu s Norvežanima. Uz 14 obrana Stevanovića!

"Za tu utakmicu pripremali smo se drugačije nego onu u skupini. Norveška ima novu reprezentaciju, ne poznaje ih nitko dovoljno iako igraju u dobrim klubovima. Malo smo se i bojali, jer po meni su igrali najbolje na Euru, i napad i obranu. Možda smo mi malo jače stisnuli u obrani u dva-tri navrata kada su nas stigli. Dodali bi onda gas i otišli na tri ili četiri razlike. Kada je trebalo povući, povukli smo se. Kada je trebalo stati, Dule je stao. Odigrali smo pametno, a oni su nas lovili kao mi Španjolce.

Ah, ta Španjolska... Što bi bilo da je Stiv branio? 

"Dobro, veliko je pitanje bi li se nešto promijenilo. Španjolci igraju drugačiji rukomet, barem su tako igrali protiv nas. Bili su pametni, dugo držali loptu i igrali oko zone. Tu je vrataru teško, a niti obrana baš ne može izdržati cijelu minutu maksimalno koncentrirana. Imali su i nešto sreće, nas su koštale po dvije-tri greške i u prvom i u drugom poluvremenu."

Kasnije su Španjolci razbijeni od Nijemaca u finalu?

"To je čudo što su napravili Nijemci bez toliko igrača. Pa ja, koji bih trebao, ne znam većinu njihove zlatne momčadi. Bili su odlični u skupini, a ono što su napravili Španjolcima bilo je čak i ružno za gledati. Wolff? Znam za njega nekih šest mjeseci, ali priznajem samo zato što sam čuo da ide u Kiel. Branio je fenomenalno na turniru."

Dobro, i Stiv je bio u najmanju ruku odličan?

"Ja sam došao opušten jer realno nemam što izgubiti. Tako je lakše braniti."

Što je bilo s Mirkom? Dobar je u Veszpremu, ima tu još nekoliko golmana kojima ide u klubovima, no u reprezentaciji je to puno slabije. Ima li Hrvatska vratarski problem kao što je to zaključio Valter Matošević?

"Teret postoji, pritisak javnosti i novinara je takav jer je to jedna od onih stvari koju, da tako kažem, i laik može vidjeti. Ali nije sve tako jednostavno. Možda je Mirko branio lošije na posljednjem Svjetskom prvenstvu u Kataru i sada u Poljskoj. Lošije nego inače. Ali ljudi se ne sjećaju da je on tu deset godina. Znao je braniti odlično pet-šest utakmica, a onda dođe ta sedma ili osma koja je lošija. Turniri su takvi, igraš svaki drugi dan, krila, ovi, oni, svi se mijenjaju... Možda je najveći problem što je Mirko bio sam. Tu je kasnije uskakao Losert, pa je bio Fićo Ivić, ali Mirko je većinu proveo sam. Najava povlačenja? Mislim da je to rekao vruće glave. Odluka je samo njegova, nije mu lako, morat će je donijeti sam. Hoće li promijeniti mišljenje za mjesec ili dva kada se smiri, ne mogu znati."

Prvi zaštitnik kolege, pošteno od Stevanovića. Biti vratar u bilo kojem sportu je specifično, pogotovo kada si onaj "drugi". Njega to ne muči nimalo, svjestan je svoje uloge i što se od njega točno očekuje, a opet spreman uskočiti kada treba. Zapravo, idealni "golman osigurač" u rukometu, što se vidi i u klubu.

"Pa, otprilike da. Fićo (Filip Ivić, nap.a.) i ja tako funkcioniramo četvrtu godinu. Bilo mi je isprva teško naviknuti se da sam odjednom druga opcija, bez obzira što sam ranije branio u manjem klubu. No, radimo dugo s Kelentrićem od kojeg sam osobno naučio nešto što ranije nisam mogao. Možeš ti naučiti tehniku i postavljanje, donekle i glavu, ali neke stvari može ti pokazati samo onaj koji je bio tu i branio na visokoj razini. Imamo sreće da je Kelentrić s nama u Zagrebu, puno je pomogao Fići i meni i zato funkcioniramo dobro kao tandem."

Zna se da je Stevanović u Poljskoj završio nakon ozljede Ivića, ali manje je poznato da je na pripreme pozvan jer je otpao i Pešić...

"Tako je, otpao je Pešić, pa sam ja pozvan kao podrška. Fićo je imao problema s leđima, smetalo mu je, a ja sam dobro odradio pripreme i dvije prijateljske utakmice. Valter (Matošević, nap.a.) je rekao da je bolje da ja idem, da je nepotrebno da se Fićo muči. On je dao preporuku, a izbornik se složio."

Kad već spominjemo Valtera Matoševića, zanimljivo da je upravo on (na)učio Ivana Stevanovića prvim vratarskim osnovama. Po povratku iz Atlante, kao zlatni s Olimpijade. Inače, malo je nedostajalo da Stiv medalje Hrvatskoj, umjesto u rukometu, donosi u - plivanju.

"Ha-ha-ha, istina je, trenirao sam plivanje. Ja sam inače s Trsata, a Primorje ima bazen na Kantridi, na suprotnom kraju grada. Jedno vrijeme čak sam paralelno trenirao oboje, ali onda sam se odlučio za rukomet. Ipak mi je bio pored kuće, a bila je bolja i ekipa."

U svojoj Rijeci proveo je većinu karijere. Prošao sve i svašta, s tek dva boravka van Zameta.

"Igrao sam i treću i drugu i nekadašnju Prvu B ligu... Proveo sam u Zametu desetak godina, još dvije bio u Poreču gdje mi je bilo jako lijepo. Imali smo super momčad i čak završili kao drugi ako se dobro sjećam. Jednu godinu bio sam i u Sloveniji, nastupao za Krško, gdje mi je nekoliko mjeseci trener bio današnji izbornik Babić. Prekretnica karijere? Vratio sam se u Zamet i nakon što smo razbili Nexe s oko 10 razlike što je bilo veliko iznenađenje, došao je poziv Zagreba."

Da nije, danas ne bismo imali jedinog ministra oko kojeg su složni svi Hrvati.

"Da, razmišljao sam o prekidu karijere. Vratio sam se iz Slovenije u Rijeku da pokušam završiti faks i da pronađem normalni posao. Onda je uslijedila dobra sezona u Zametu, pretpostavljao sam da ću čak naći neki klub vani, ali javio se Zagreb."

Mukotrpan rad, tihi karakter, pozitivan stav i neizostavni osmijeh na licu morali su mu se kad-tad vratiti. A vratili su mu se i zahvaljujući propadanju jednog inozemnog transfera.

"Tu se stvarno 100 stvari posložilo. U siječnju 2015. sam potpisao ugovor za njemački Bietigheim, koji se tada borio za ostanak u Bundesligi. Imali su šanse u tom trenutku, ali se već nakon mjesec i pol vidjelo da će ipak ispasti. Zagreb nije našao zamjenskog golmana i u petom mjesecu pitali su me mogu li ostati. Nijemci su pak u međuvremenu prebacili veći dio budžeta ženskoj ekipi koja se borila za prvaka. Bilo bi im glupo plaćati me u drugoj ligi, Zagreb im je platio sitnu odštetu i ja sam ostao ovdje. Je li mi drago? Naravno, bio je to splet okolnosti koji je svima dobro došao. I Zagrebu i Nijemcima i u konačnici meni. Da se nije tako odigralo, ne bi bilo svega ovoga danas."

A danas Stiv nosi već spomenutu titulu "ministra obrane", na engleskom se u prijevodu "zove" Stevie Wonder, noga mu se pozlatila kako bi to ushićeno rekao kolega Brkić u prijenosu... Ivan se na sve smije od uha od uha, no jedno mu je drago. Postao je preko noći i svojevrsna inspiracija mnogima. Dokaz da se pošten pristup i rad jednog dana uvijek vrate.

"Drago mi je, posebno zbog djece. Jer rukomet je mali sport, baza je mala i Hrvatska je mala država. Ove medalje su zaista čudo. Nijemci koliko imaju novaca, koliko imaju stanovnika, a ovo im je prva medalja nakon 2004. godine... Od tada nisu bili ni blizu. I zato, svako dijete koje se upiše radi mene, radi nas, super je stvar."

Mene, nas - u nijednom trenu neće zaboraviti reprezentativne suigrače...

"Dobri smo. U Poljskoj je Mara (Marino Marić, nap.a.) stvarno igrao odlično. Znao sam i ranije da je dobar, jer smo ranije igrali u Zagrebu. On je u ovom periodu napadački najbolji pivot Bundeslige, a Hrvatskoj je veliki dobitak i za obranu. Sliju (Ivan Slišković, nap.a.) je mučio prst, čak je i Mamić počinjao. Slija je isto dobitak, igra i napad i obranu. I Mamić može puno, samo će mu trebati malo više vremena."

A gdje su svi ostali... Samo od Ivanovih klupskih suigrača za budućnost imamo gotovo dvije kompletne vanjske linije. Da ih nisu spriječile ozljede, u Poljskoj bi već gledali Pavlovića i Stepančića. Tu su i Obranović, povratnik Mandalinić, sve bolji Vujić...

"Imamo dosta veliki fond igrača, njih 25-26 već za kvalifikacije. To je velika stvar i to će doći na svoje na Euru u Hrvatskoj 2018. godine."

Sa Stivijem na golu?

"To ćemo vidjeti, ha-ha-ha. Ima nas pet-šest koji konkuriramo, ovisit će kao i uvijek o ozljedama i formi."

Do Eura na našim parketima ima vremena. Zato Olimpijada već stiže za pola godine, ali prvo je treba izboriti.

"Bit će jako teško. Danci i Norvežani, igra se u Danskoj u čemu je sigurno IHF imao prste. Olimpijada kao vrh? Svakako. Svi najbolji sportaši svijeta su tamo. To je čast. Ako budemo svi zdravi, pucat ćemo na medalju. Turnir će biti težak, ali opet lakši od Eura koji je najjače natjecanje. Ovisit će dosta o skupini, ali nadam se da možemo puno u Riju."

Stevanović s dokazivanjem, ili bolje potvrđivanjem, nastavlja u Zagrebu. Novi rukometni spektakl čeka nas iduće srijede, u Arenu stiže super moćni PSG. Prilika da se Francuzima vrate neki dugovi iz Poljske?

"Bilo je malo teško vratiti se na klupsku priču jer smo se odmah vratili, ali što se prije 'prešaltaš', to je lakše. Što se PSG-a tiče, lani su imali sve najbolje rukometaše, a sada su se još pojačali. Imaju gotovo deset puta veći budžet, doveli su i Noku Serdarušića. No, mi smo se kompletirali poslije dosta ozljeda na polusezoni, vratili su se Ivić, Pavlović i Mandalinić koji će biti velika pomoć u napadu. Vjerujem da ih možemo iznenaditi."

Ciljevi Zagreba?

"U SEHA ligi izboriti Final Four gdje onda možemo sa svima, jedino možda Veszprem odskače. A u Ligi prvaka treba dobiti Celje i probati napraviti još neko iznenađenje. Ići ćemo vjerojatno na uvjetno rečenog slabijeg protivnika iz druge grupe. Tamo je konfuzno stanje, četiri momčadi su izjednačene, ali i tu možemo sa svima. I Kielceom, i Pick Szegedom, i Vardarom. Pogotovo doma."

Sjajan nastup u Poljskoj nije prošao nezapaženo, pamte se svi oni poskidani ziceri, sedmerci Jureckom, Bieleckom, dva puta Rutenki... Pojedini strani klubovi već su iskazali simpatije prema Stevanoviću, no čini se da PPD Zagreb ne mora strahovati za gubitak još jednog važnog prvotimca.

"Zbog sve te brzine i adrenalina, to su jedine obrane koje pamtim. Posebno penal Jureckom, pa onda i Bieleckom nakon par minuta. Tada sam znao da me ide, to je velika stvar za samopouzdanje. Upiti klubova? Bilo ih je, ali ne razmišljam o tome. Dobro mi je u Zagrebu, imam ugovor i za sljedeću sezonu."

Glavno je da više ne razmišlja o prekidu karijere? Trebat će ga, i klub i reprezentacija.

"Ha-ha-ha, više nema govora o tome. Ako me posluži zdravlje, mislim da mogu braniti još pet-šest godina. Vidjet ćemo...", zaključio je Ivan Stevanović razgovor za Germanijak.hr.

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!

(Foto: Action Images / Pixsell)