Goran Ivanišević kod Slavena Bilića: “Da sam mislio samo na sebe, možda ne bih uspio”
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 18.03.25. | 14:06
U novoj epizodi specijala ‘(Ne)uspjeh prvaka’ kod bivšeg hrvatskog izbornika je gostovao najveći hrvatski tenisač svih vremena
Jedan od najboljih tenisača u povijesti i prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon, Goran Ivanišević, bio je drugi gost Slavena Bilića u emisiji ‘(Ne)uspjeh prvaka’ koja se emitira na Arena Sportu.
Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)
Ivanišević je trenirao Novaka Đokovića, a nakon toga je kratko surađivao i s Jelenom Ribakinom, s kojom se brzo rastao.
“Sad sam malo opet na prisilnom odmoru ili na burzi. Malo je bilo čudno. Neću puno pričati o tome, ali mogu reći da je to malo tužna i čudna priča. Nju smatram, i prije što sam joj postao trener, bar za mene uvjerljivo najboljom tenisačicom na svijetu. I najljepše igra, najjednostavnije igra i zbilja sam uživao. Nažalost, neke stvari izvan terena su se dogodile koje nisam mogao kontrolirati i nisam želio biti dio toga i dio te priče i onda sam odlučio da se najbolje povući. Želim joj sve najbolje u karijeri”, započeo je Ivanišević.
Bilić ga je pitao kako trener u tenisu može promijeniti udarac jednom Đokoviću.
“Tenis je individualni sport. U stvari gladijatorski sport samo nema kontakta. I tu svaki dan moraš biti na 300 posto. Nitko te ne pita za zdravlje, nitko te ne pita jel‘ ti se da. I kada dođeš kod jednoga takvoga genijalca, mislim, Novak je genijalac jer njemu što je danas bilo dobro, sutra više nije. Sutra moramo sve ponovno. Mora biti bolje, uvijek se traži nešto bolje. Nisam za to da mu se mora nešto mijenjati. Iz onoga što imaš moraš uspjeti napraviti najbolje moguće.”
Bivši hrvatski nogometni izbornik pitao je potom Zeca i zašto su najbolji – najbolji?
“Zašto su najbolji najbolji?! Zašto je Federer bio najbolji, zašto je Novak bio najbolji?!... I on je čovjek od krvi i mesa. I sam je rekao, prije svakog meča ga boli želudac, nervozan je u meču, ali to ja vidim. U momentu točno vidiš da će onog drugog pojesti nervoza. Njega ne pojede nervoza. On je uvijek na svom nivou i on ispliva. Zato i je najbolji. Zato postoji ta rang lista ljudi koji se bolje nose s nervozom, koji se bolje nose s pritiskom, koji se bolje nose s tim stvarima. On je takav, u sto tisuća godina se rodi jedan takav!”, rekao je Ivanišević pa nastavio:
“On je imao ovu dvojicu koji su gurali jedan drugoga. Roger i Rafa jedan od drugoga su napravili bolje igrače. To je bio jedan trokut od njih trojice koji su vukli jedan drugoga. Prvo su bila ova dvojica i onda je od nikud došao jedan momak, kojega znam od četrnaeste godine i pomutio im je cijelu tu zapadnjačku teoriju. Sve im je palo u vodu!”
Ivanišević je rad s Novakom Đokovićem usporedio s treniranjem Real Madrida u nogometu.
“Kada me zvao, kao da te zove Real Madrid i pita te hoćeš doći. Mislim, već sam u Madridu. Nisam uzeo ni kofere. Javit ću doma, u Madridu sam. On je institucija i meni sama ta činjenica što je on mene zvao imponira.”
Zec je otkrio i zašto je odabrao baš tenis na Firulama.
“Zato što sam tamo rođen. Tamo mi je dida živio na Zenti, na POŠK-u sam naučio plivati... tamo sam odrastao... Otac mi je igrao tenis, kod babe i dide sam provodio cijelo ljeto i tenis mi je bio tri metra pješke...Mislim da sam izabrao pravi sport. Tenis je prva ljubav, to je...Čim sam uzeo taj reket...”
Slaven je Gorana pitao je li kao mlad osjetio odgovornost i teret na leđima nakon što je njegov otac zbog njegove karijere žrtvovao svoju, prodali su i stan, a i sestra mu se razboljela kad je imao 17 godina.
“Pa da... Otišao sam u Australiju s tim avionom bez novaca, bez ičega, bez plana. A opcija neuspjeh nije postojala. U mojoj glavi nije bilo ni za zaokružiti da neću ne uspjeti. Morao sam uspjeti. To je bilo, jednostavno, za sestru. Trebalo je novaca za liječenje... Nekako kao da nisam mislio na sebe. Da sam možda mislio na sebe možda i ne bih uspio. Jednostavno to je bilo to. Misija sestra, misija spašavanja nečega, njenog zdravlja. Došao sam u tu Australiju i sve je krenulo. Moj život se tamo totalno promijenio.”
Nije moglo ni bez Wimbledona 2001. kada je Goran, tada 125. igrač svijeta, stigao do samog vrha.
“Moram reći da me spasila kiša. Kada je bio prekid, jednostavno je bio bolji od mene, nisam znao što da radim i ta kiša je došla. Nije slučajno došla. Došla je s ciljem. Došla je baš u tom trenutku. Znao sam taj dan kad se nismo vratili na teren... kada je došao Alan Mills... i rekao – momci, idete doma, sutra nastavljamo. Znao sam da je to to. Rekao sam treneru – to je to, dobivamo... Bio sam sve bolji, a on je bio sve gori”, prisjetio se Ivanišević, a emisiju pronađite OVDJE. (G)
