Slaven Bilić intervjuirao jednog od najvećih: „Ako stavim igrača u igru, ne mogu uperiti prstom u njega bude li loše“
Vrijeme Čitanja: 5min | uto. 18.02.25. | 09:25
Prvi dio razgovora dvojice trenera u serijalu Neuspjeh prvaka na Arena Sportu
Kada za isti stol sjednu Slaven Bilić i Željko Obradović, pa onda taj razgovor i odluče javno objaviti, onda je jasno da će svatko pronaći sadržaja za sebe. Iako treneri, dvojac se, zapravo, najmanje doticao sporta u emisijia Neuspjeh prvaka emitiranoj na Arena Sportu, a više o životu i životnim lekcijama. Uz to, Bilić je pokazao da se i prilično dobro snalazi u novinarskoj ulozi, budući da je on bio taj koji je postavljao pitanja i 'moderirao' razgovor, a najbolji europski trener u povijesti je ponovno iskazao svu širinu. I trenersku i ljudsku.
Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)
„Ne znam biti netko drugi. Ono sam što jesam. Sad smo u 2025. godini, protok informacija je takav da je nemoguće bilo što sakriti. Zato sam otvoren i spreman uvijek ponuditi nešto onima koji misle da im mogu pomoći. Kod mene na trening dolazi mnogo ljudi, kao što sam i ja išao u goste kod drugih, počevši od profesora Aleksandra Nikolića i kasnije Dude Ivkovića“, rekao je Obradović.
Koliko je odrastanje u Jugoslaviji utjecalo na razvoj njega, kao čovjeka i kao trenera?
„Ako se vratimo u ta vremena, živjeli smo zajedno. Ispadao je smiješan svatko tko se pokušavao razlikovao ako je kupio nove tenisice ili majice. Težili smo tome da budemo isti, bili smo tim, jedni druge hrabrili. Kad rasteš u takvom okruženju, imao si roditelje, školu, prave nastavnike koji su te učili životu, a imao si i školu ulice. Ne ulice koja te vodi u katastrofalne odluke, nego da budeš čovjek, poštuješ druge, cijeniš prave vrijednosti.“.
Bilić je pitao Obradovića i o njegovim trenerskim počecima, kada se odlučio za trenerski posao, iako je još uvijek bio aktivni igrač.
„Kada donosiš odluke, sa njima živiš. Ne misliš da li je moglo biti drugačije. Ne znam čovjeka koji je uvijek donosio samo dobre odluke. Tako je bilo i kad sam prekinuo igračku karijeru i postao trener Partizana. Svi su nas dobijali po 50 razlike u pripremnom razdoblju, a onda su se igrači koji su bili rasuti po reprezentacijama vratili, napravili smo momčad da sve izgleda totalno drugačije i ljudi su od podsmijeha počeli pričati kako se nešto događa. A događalo se da ne spavam dva mjeseca. Morao sam imati spreman odgovor ako me igrač bude pitao za što služi neke vježba. Ostao sam poslije prve godine, iako nije bilo novca, da bih radio sa profom Nikolićem i da bih napredovao. Kad vratim film, sam sebi čestitam: „Bravo, dobro si ovo odradio“.
Dusan Milenkovic/ATAImages/PIXSELLPričalo se i o slaganju igračkog i trenerskog kadra.
„Uspostavljam odnose u stožeru tako da sam ravnopravan sa njima. Imaju mi pravo reći što hoće, bilo na utakmici ili na trenigu. Bilo gdje da sam radio, uvijek su bili oko mene fenomenalni ljudi. Divni ljudi i treneri. Reci mi, napadni me, kaži kako bi ti to odradio“.
Uz vjernost kao bitnu kategoriju.
„Kad otvorim telefon poslije pobjede u njemu je 200 poruka, a poslije poraza pet. Od ljudi koji su uvijek tu. Oni su uvijek najbolji“.
Da li Željko Obradović dozvoljava suradnicima apsolutnu slobodu ili ipak sve kontrolira?
„Ja sam filantrop, volim ljude i ako je tako vjerujem svima, razumije se i suradnicima. Povjerenje nekad dovodi do razočaranja. Ne samo u trenerskom poslu, ali ne mogu sebe promijeniti zato što sam udario triput u zid. I dalje volim ljude. To mi daje za pravo da razgovaramo, da vidimo tko griješi. Reći oporsti kada pogriješiš je toliko lako, a ljudi tu riječ ne koriste često“.
Dodao je Obradović i da je odnos nevjerojanto bitan.
„Ne vjerujem da postoji surovi profesionalizam, da si okružen samo profesionalcima. Ipak smo ljudi mnogo više nego što smo profesionalci. Zato je povjerenje preduvjet da se napravi kemija u momčadi. Često se tijekom utakmice naljutim na igrače ili trenere, iako oni znaju da je to samo trenutak. Ako ponovim 20 puta neku stvar, a 21. napraviš nešto drugo naravno da je problem. Opet, tko je čovek koji ne griješi? Recite“.
Čime se vodi kod slaganja momčadi i biranja igrača?
„Svi prepoznaju dobrog igrača, to je lako. Dobar će ti uvijek nešto dati, makar bio treći ili četvrti u hijerarhiji, a loš neće nikad ništa. Na primjer, ako se ozlijedi „petica“, a nema visokog igrača na tržištu, idemo uzeti nekog tko je dobar na drugoj dobroj poziciji, a ne nekog da nam ne pomaže. Ne možemo kupiti 12 Michaela Jordana ili Tonija Kukoča. Zato postoje vodonoše... Svi znaju tko su najbolji igrači, a ja se sjećam i onih koji su mi pomogli da budemo prvaci. Tih marginalaca. Bez onih koji „rudare“ nema ništa“.
Lucarelli/LiveMedia / ipa/IPASamo, nisu svi isti... I tu dolazimo na teren psihologije.
„Ako stavim nekog na teren, ne mogu uperiti prstom u njega bude li loše. Moja je greška što je u određenom trenutku bio u igri. Razgovaram sam sa sobom i ne ljutim se na tog igrača. Znam da nije na tom nivou da može odgovoriti. Na primjer, u Fenerbahçeu je Ekpe Udoh bio najlijeniji na treningu, nisu mogli gledati ni suigrači, ni članovi stručnog stožera. Svi, svi, svi... Rekao sam mu: „Znaš što, smetaš svima, i meni. A znam što ćeš mi dati na utakmici“. Pretvarao se u zvijer kada počne utakmica. Koncentracija? Bilo je dovoljno jednom da mu se kaže šta igramo u napadu, a šta u odbrani. Čudo! A na treningu lijen. Čim se podbaci lopta postajao je drugi čovek“.
Baš ta epizoda i izdvaja Željka Obradovića, jer uživa ogromno poštovanje kolega, bivših igrača, navijača...
„Ne smijem si dozvoliti taj luksuz da pomislim kako sam nedodirljiv ili nezamjenjiv. U svakom klubu postoje sektori od kojih svatko radi svoj posao. Ja kao trener imam iskustva kojima mogu pomoći drugima, ali prije svega trener mora biti posvećen i da se što manje bavi drugim stvarima, a ne da se bavi da li ga novinari razapinju ili su ljubomorni. Živimo u vremenu kada zavist i ljubomora vladaju svijetom, što je katastrofa. A ja se time ne bavim, nego svojim poslom, svojim stručnom stožerom i navijačima, koji imaju pravo reći čime su nezadovoljni“.
