Sve što Rijeka jest

Nedjelja, negdje oko 13 sati. I dok su se oni koji su uskoro namjeravali pohoditi Rujevicu polako spremali napustiti svoje domove kako bi na vrijeme stigli do stadiona, pa onda još s prijateljima popili piće prije početka utakmice, pogled kroz prozor zadao im je više pitanja nego odgovora. Oni koji nisu upoznati s tom posebnom klimom u riječkom zaljevu vjerojatno su zagrizli mamac pa se na Rujevicu zaputili bez kabanice ili jedne moćne, debele zimske jakne, dok su oni iskusniji, koji su klub pratili i prije nego što su podno stijena Kantride instalirani stolci, na utakmicu sigurni došli dobro pripremljeni.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

U danima uoči utakmice na Kvarneru je bilo zaista živo. Zlomislić, usprkos silnoj želji, jednostavno nije mogao na gol, Posavec je otprije ‘out’, da bi se onda još ozlijedio i Marić. Kovač je trebao ‘u vatru’, ali na kraju je odluka pala na dvije godine starijeg Niku Vučetića koji je tako upisao debi iz snova. Čista mreža, huk Armade, ona nemilosrdna riječka kiša... Ne znamo kako će se njegov nogometni put razvijati, ali taman da mu ovo bude prvi i posljednji put da je branio za prvu momčad, ove nedjelje dobio je jednu sjajnu priču za unuke. Kad si debitirao? Kad je Rijeka osigurala naslov jesenskog prvaka. Kako je došlo do debija? Ozlijedila su se tri vratara, jedan je bio u Nigeriji, a onda se vijećalo hoću li na gol ja ili dvije godine mlađi Vito Kovač. Kako znamo da je to istina, nama tu nema ničeg spornog, ali jednog dana ta priča zvučat će kao ona naših starih kako su se onomad spremali za put do škole...

Rijeka je jesenski prvak! Pašalić i Janković slomili Farmaceute za izvrsnu HNL polusezonu Đalovićevih trupa!

Vučetić apsolutno zaslužuje sve pohvale. Možda nije bio pod nekom velikom paljbom, ali svaki put kad je bio primoran reagirati, napravio je to kako spada. On je svoj poklon za Božić dobio nešto ranije od drugih, ali pored mladog vratara čovjek kojeg treba posebno apostrofirati nakon utakmice protiv Slaven Belupa je Ivan Smolčić. Nevjerojatnu utakmicu odigrao je kapetan Rijeke. Bio je pravovremen, čvrst, odlučan i pouzdan. Kad bi trebalo - smirio bi, kad bi trebalo - protrčao bi, kad bi trebalo - uklizao bi. Da je ova njegova predstava odigrana na nekom većem stadionu, pod nekim sjajnijim reflektorima i da su ga snimale neke malo oštrije kamere, danas bismo pričali o igraču koji je spreman za najbolje lige svijeta. Zanimljivo, iako je u reprezentaciji bilo problema s pozicijom koju on pokriva (Juranović i Stanišić dugo su bili ‘out’ zbog ozljeda), o Smolčiću se nikada nije pričalo kao nekoj ozbiljnoj opciji. Što je u neku ruku sramotno. To što je nenametljiv, što je pošten i što se ne želi gurati u prvi plan ne znači da nije zaslužio pažnju. Njegova igra ima toliko dodanih vrijednosti da je to nevjerojatno. Nadalje, od stopera u sustavu s četvoricom ili trojicom, preko desnog beka pa sve do desnog wing-backa, Ivan Smolčić može sve. Lider momčadi koja nije upisala prvenstveni poraz u cijeloj jednoj polusezoni zaslužuje veće poštovanje. Iako na njemu sam nikada neće inzistirati.

Kapetan Ivan Smolčić i debitant Niko Vučetić uoči utakmice. Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Povevši se primjerom svojeg kapetana, cijela momčad Rijeke, naročito posljednja linija, odigrala je jednu jako dobru utakmicu. Znali su da Vučetiću srce ubrzano radi, ali nevjerojatnim zalaganjem u fazi obrane mladom su vrataru omogućili da u svojem debitantskom nastupu – uživa. Bili su izvrsni u iskakanju, u korekciji, radili su jako dobro na pomicanju linija, čuvali su prostor i bili blizu napadača. Rijeka je, da skratimo, još jednom bila briljanta. Đalović je napravio sjajan posao u pripremi utakmice, jednostavno je sve štimalo od prvog sučevog zvižduka, a krajnji rezultat i odlazak na pauzu kao vodeća momčad prvenstva nagrada je za sav onaj mukotrpni rad kojeg oko kamere rijetko kada snimi. I odgovor svima koji su podcjenjivali i ovu momčad, ali i Đalovića kao trenera. Možda nije samo ‘vojnik’, možda je stvarno ‘talentiran trener’. Ma, tko bi samo rekao da ljudi u Rijeci znaju što rade...

Đalović: "Velik je uspjeh odigrati sezonu bez poraza, ali moramo još jače"; Kovačević: "Napast ćemo pozicije iznad nas"

Ako je samo jedan od onih 5244 gledatelja ove nedjelje prvi put u životu pogledao Rijeku, tih nedjeljnih 90 minuta bilo mu je dovoljno da na najbolji mogući način upozna kluba od a do ž. Je li bilo savršeno? Nije. Je li moglo bolje. Ma moglo je sigurno. Ali, ta borbenost, ta odlučnost, ta ‘zaluđenost’. Imali su Riječani ‘tisuću’ izostanaka, na golu im je bio debitant, jedan stoper igrao je u veznoj liniji, drugi se rano ozlijedio. U vrhu napada – veznjak. A onda još ta kiša... Iako su dugo Farmaceuti odolijevali napadima domaćina, kad-tad su morali popustiti. Prvi je poentirao Marco Pašalić, poput onomad Tome Ercega. Poluvolej ili poluškarice, kako vam je draže. Briljantno. Onda je došao red na Jankovića. Fruk je odložio, a Janković ispratio, prihvatio, okrenuo se pa pogodio. Kod oba strijelca i oba pogotka vidjela se ista stvar – klasa.

Trenutak kada Pašalić zabija za 1-0. Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Ove nedjelje Rijeka je bila sve što Rijeka jest. I što želi biti. Od ’46. pa sve do danas. Borbena, požrtvovna, opasna. Ne uvijek oku najugodnija, ali iskrena. Navijači su radili razliku, prava je šteta što tijekom sezone tribine nisu bile još više popunjene, jer očito je da ova momčad s njima dobiva puno više na sigurnosti. Tko zna, možda za vrijeme pauze to shvate i oni koji su to odbijali shvatiti prije početka sezone pa se nešto korigira za nastavak sezone. U kojeg će Rijeka ući kao vodeća momčad prvenstva, a samim time i legitimni kandidat za naslov. Znamo, prošla se tek polovica puta, ali ako se igrački kadar bude nadogradio, a ne, kako se najavljuje, smanjio, svakim novim kolom će se povećati snaga momčadi, ali i očekivanja javnosti. Ova Rijeka ima nešto posebno u sebi. Ako im se ne podrežu krila, odletjeti mogu daleko. Čak i do onih najluksuznijih destinacija, rezerviranih samo za jednu momčad svake sezone. Bili su tamo 2017., ali sada je već dosta vremena od toga prošlo. A baš zato što im to nitko ne želi i što ih tamo većina ne vidi, možda bi baš zato trebali napraviti sve što mogu da se tamo vrate. Tko zna, možda baš ono što Armada, parafrazirajući Dela Trottera, toliko često zaziva, se opet ostvari: "This time, next year..."