Stoperčine - liderstvo, strast, energija i klasa

Iako je Italija na Svjetsko prvenstvo 2006. otputovala sa strašnom reprezentacijom na popularno zvanom 'papiru', javnost i kladionice davale su im male šanse za osvajanjem naslova prvaka svijeta.

Iza te Italije bio je neprolazak grupne faze natjecanja na Euru 2004. i neuvjerljive kvalifikacije za Njemačku 2006. Iako su Talijani osvojili kvalifikacijsku grupu, upisali su poraz od Slovenije (0:1) te gostujuće remije sa Škotima i Norvežanima. S više od jednim pogotkom razlike svladali su samo Bjelorusiju u Minsku i Škotsku na San Siru. Preostalih pet pobjeda (dva puta Moldavija, Bjelorusija, Slovenija i Norveška) ostvarili su s minimalnom prednošću.

Ipak, skepsa koja je obavijala talijansku reprezentaciju pred to prvenstvo nije bila realna. Jer, talijanski kadar je tada bio sastavljen od možda i najbolje Italije u povijesti. Buffon, Peruzzi i Amelia na vratima, Zambrotta, Grosso, Oddo i Zaccardo na bekovima, Cannavaro, Nesta, Materazzi, Barzagli na stoperima, Pirlo, Gattuso, De Rossi, Camoranesi, Perrotta, Barone u vezi te Totti, Toni, Del Piero, Pipo Inzaghi, Iaquinta i Gilardino u napadu.

Ta je Italija na kraju pokorila svijet, osvojila je četvrti put glavno svjetsko nogometno natjecanje. A junaci te momčadi bili su – unatoč slavnim imenima u vezi i napadu - stoperi. U odsustvu Alessandra Neste, koji se ozlijedio u trećoj utakmici grupne faze natjecanja protiv Češke, Marco Materazzi izborio se za prvi sastav, zabio u finalu te ‘isporvocirao’ Zidaneov crveni karton i Francuze ostavio da raspucavaju za naslov bez svojeg prvog igrača i lidera.

Glavni igrač te talijanske momčadi, što je kasnije potvrđeno i Zlatnom loptom, bio je kapetan Fabio Cannavaro. Talijanima su stoperi te 2006. donijeli svjetsku titulu.

Skačemo 15 godina u budućnost, negdje pred početak Eura 2020. Nitko od svjetskih analitičara, ali niti kladioničara ne vidi Italiju u užem krugu favorita za naslov. Ovaj puta razlog nije slaba forma, unatoč jakim imenima na papiru, kao 15 godina ranije. Upravo suprotno, iza Italije je bilo rezultatski sjajnih dvije i pol godine, no kadar nije ulijevao povjerenja.

Reakcije nakon trilera u finalu: Chiellini kaže da je naslov senzacija, Kanea i društvo poraz će boljeti još neko vrijeme

Na Mancinijevom popisu je jedina istinska zvijezda bio Marco Veratti za kojeg se znalo da neće biti 100-posto spreman pred početak prvenstva. Jorginho je bio europski prvak s Chelesajem, ključni motor klupskog, a sada i reprezentativnog prvaka, no njega, kao i donedavno Luku Modrića, opća javnost nije doživljava kao superstara. Za to mu je falilo više golova i asistencija. Nakon ovog prvenstva, percepcija se i oko talijanskog Brazilca mijenja, spominje ga se i u kontekstu Zlatne lopte, a njegove igre na ovome prvenstvu nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

Ostatak momčad bio je sastavljen od odličnih igrača koji, barem kada ih uspoređujemo na popularno zvanom ‘papiru’, ipak teško mogu parirati zvijezdama Francuske, Njemačke, Belgije, Portugala...

Izuzetak su stoperske pozicije

Kao i prije 11 godina u Njemačkoj, glavni junaci ovog talijanskog uspjeha bili su stoperi. A možda je pravilnija riječ: ‘stoperčine’.

Giorgio Chielini (36) i Leonardo Bonucci (34) nisu samo izvanserijski stoperi, već i igrači s nevjerojatnim liderskim karakteristikama, istinski kapetani i vođe ove momčadi. Karakteri koji reprezentaciji donose trofeje.

Onaj ‘performans’ kojeg je Chielini izveo s Jordijem Albom prije raspucavanja penala u polufinalu, samo su još jedna od potvrda njegove igračke veličine i inteligencije. Njegova smirenost dok je gledao svoje suigrače kako izvađaju penale u finalu protiv Engleske, zatim njegov pozitivan gard kod Shawovog gola za 1:0 vodstvo Engleske ili nakon Belottijevog promašaja, to su te nijanse koje u ovakvim ‘pishološkim ratovima’, kakvim penali nesumnjivo jesu, donose prevagu. I konačnu presudu.

Nakon što su Englezi u drugoj minuti zabili za 1:0, Talijani su zagospodarili terenom, preselili su loptu na polovicu Engleske, međutim, nisu uspjeli ozbiljnije zaprijetiti Jordanu Pickfordu. Immobile je bio sterilan, Insigne motiviran, ali nekonkretan, Barella nevidljiv, a jedini ofenzivac koji je nešto pokušavao bio je odlični Enrico Chiesa, također bez učinka.

Naslovnice nakon finala: ''Nepobjedivi'' i ''Bravissima'' za Talijane, ''Srceparajuće'' i ''Boli'' za Engleze

Donna, rum(m)a i škrinja s blagom

A onda se pojavio on. Drugi lider ove momčadi. Još jedna stoperčina. Zabio je gol koji je kasnije Italiju odveo u produžetke, onda i do trijumfa penala. Bonucci je utakmicom u finalu preskočio i velikog Gianluigija Buffona po broju nastupa na Europskim prvenstvima. Bonucci ih sada ima 18, a veliki legendarni vratar 17.

Talijani su na ovom Euru očarali svijet. Došli su ne kao autsajderi, ali kao momčad kojoj je realan domet četvrtfinale, možda i polufinale. Na kraju su u svaku utakmicu ušli nevjerojatno motivirani, nabrijani, razigrani i veseli. Nešto po uzoru i na njihovu himnu Il Canto degi Italiani koju onako strastveno i srčano svi do jednoga pjevaju prije svake utakmice.

A sve velike talijanske momčadi imale su stoperčine. I to ne u onom stereotipiziranom, pogrdnom značenju. Nego u pravom hiperboličkom značenju, u kojem se želi dodatno naglasiti njihova kvaliteta. Počevši od Lugija Allemandija i Erlanda Moneglija u 30-tima, preko Aristite Guarnerija i Emesta Castana 1968., Gaenta Scirae u 80-tima, Franca Baresija, Giuseppe Bergomija, Paola Maldinija u 90-tima, Fabia Cannavara, Alessandra Neste i Marca Materazzija u 2000-tima, a sve do neuništivih Chielinija i Bonuccija koji svjetskom obranom dominiraju već (debelo) više od desetljeća.

A nekakav je dojam da ćemo isti stoperski par gledati i za godinu i pol u Kataru....

South – tamo je pomoćni gate: Italija prvak Europe, Donnarumma heroj! (VIDEO)