Srce, želja i potreba – brojevi mogu izračunati puno toga, ali snove nikada neće moći

Prije nego što je bacio Rujevicu u trans, Menalo je promijenio nekoliko pozicija na terenu. On je Đalovićeva 'Katica za sve', baš kao što je nekoć Dario Čanađija bio Kekova u onoj šampionskoj sezoni. Zanimljivo, Čanađija te sezone nije nijednu utakmicu započeo u udarnih 11, ali je zato skupio čak 24 nastupa. Svoj posao uvijek bi odradio profesionalno i pošteno, a treneri takve igrače posebno cijene. Baš kao što Đalović cijeni Menala. Kojem je nagrada za sve one utakmice na bekovskim pozicijama, pa malo na lijevom, a malo desnom krilu, bio upravo ovaj pogodak protiv Varaždina. I ne zna se što je bolje kod tog pogotka. Brzo izvedeni slobodni udarac Selahija, Menalov sprint koji je započeo na polovici Rijeke ili možda to sjajno dvostruko proigravanje između njega i Fruka. Možda je najbolji bio dodir s kojim si je kreirao priliku, možda taj udarac ‘kroz uši’ sjajnog Zelenike... Stvarno je teško reći. Sve što je napravio, napravio je smisleno, hrabro, beskompromisno. Imao je jednu priliku i iskoristio ju je.

“Zajedno patimo, zajedno slavimo. Ovo nam je samo dodatni motiv za ono što nas čeka. A čekaju nas velike stvari”, poručio je junak pobjede Rijeke, pritom ne skrivajući osmijeh s lica, ali isto tako s jasnom vizijom neke šire, neke veće slike.

Za razliku od svojih konkurenata, Rijeka jedina nema pritisak rezultata. I baš ništa ‘ne mora’. Ali, zato to jako želi, možda čak i više od drugih, s tim da na Kvarneru nemaju potrebu to potencirati na društvenim mrežama ili konferencijama za medije. Samo izvedbama, samo pobjedama. Koje polako dolaze u sve većem broju. I u kontinuitetu. Treći put ove sezone su Riječani vezali tri pobjede. S tim da tri vezane pobjede u prvenstvu – tek trebaju doći. Istra 1961 je ‘napaljena’ još od onog ogleda iz polufinala Kupa, sigurno je da će dati sve od sebe da Riječanima zagorčaju život, ali isto tako se očekuje da će Riječani na svoje najbliže gostovanje pohrliti u velikom broju. I s južne tribine biti ogroman vjetar u leđa. Na Drosini je momčad s Kvarnera odigrala neke od svojih najboljih utakmica, od one kada su upisali svoju najveću gostujuću pobjedu u HNL-u i slavili sa 7-0 do one utakmice finala Kupa kad je Igor Bišćan održao mali sat nogometne taktike Nenadu Bjelici (3-1). Nema sumnje da bi Riječani potpisali još jednu 1-0 pobjedu, baš kao što bi im potpuno svejedno bilo hoće li na naslovnim stranama završiti Menalo, Fruk, Čop, Jaković ili nekton peti. Svi za jednog, jedan za sve – toga se drže i to ih nosi. I svaki igrač mora dati svoj doprinos ako u klubu misle svi zajedno na kraju sezone proći kroz cilj prvi.

Nerijetko treneri i igrači vole reći da se utakmicu koja se odigrala treba što prije zaboraviti i da je od esencijalne važnosti već sutradan biti fokusiran na sljedećeg protivnika. I da, Riječani moraju već od ponedjeljka biti fokusirani na Zeleno-žute, ali pobjedu protiv Varaždina, a pogotovo kako su do nje došli, moraju imati još dugo u svojim mislima. I kad nemaju najjače karte u svojim rukama, zajedno mogu naći način kako da iznesu pobjedu.

Svašta se u životu, tako i u nogometu, može izmjeriti i izbrojati. Od budžeta, broja članova, prodanih ulaznica, novca uprihođenog od izlaznih transfera. Trofeja. Ali, srce, želja pa čak i ta neka unutarnja potreba za nečim koju svaki čovjek osjeća... To se ne može izmjeriti. Osjećaj je kao da su Riječani odlučili naplatiti stara dugovanja, ostvariti snove koje nisu uspjeli lani pa onda – kao šampioni – zatvoriti jedno i otvoriti neko drugo poglavlje Rijekine povijesti. I samo neka sumnjanju u njih, samo neka pričaju o drugima – oni u tome uživaju. U toj sjeni, u miru, u zavjetrini. Pa da onda sa snagom i s karakterom na dan utakmice pokažu da su i oni tu. Varaždin je bila pobjeda karaktera, pobjeda trenera, pobjeda igrača i navijača. Pobjeda zajedništva. Koje je drugačije nego na drugim mjestima, koje svoj vrhunac tek treba doseći. Korak bliže cilju, dan bliže kraju. I, ako se sve odvije onako kako na Kvarneru priželjkuju, pobjedničkom sjaju.