Sišli smo s oblaka!

Stvarno bi bilo nepošteno hrvatskoj reprezentaciji ne priznati sve rezultate u zadnjih (pogotovo) pet godina i gledati ih samo kroz prizmu nogometa i sporta. Oni su napravili puno više, oni su uzori i primjeri, kakvih, nažalost, imamo malo u ovoj šarenoj zemlji. I da, zaslužuju kredite. Ne priznati Zlatku Daliću da je najuspješniji hrvatski, nogometni izbornik i da je uistinu od Vatrenih napravio čudo, također ne bi bilo ispravno. Kao što ne bismo bili pošteni prema sebi, svi skupa, da ne priznamo da smo znali da će jednom doći takvi dani. Jer, usponi i padovi su, kako u životu, tako i u nogometu normalni i očekivani, sasvim prirodni. No, isto tako živjeli smo u oblacima da će svjetsko srebro i bronca još dugo sjajiti, da će Hrvatska vječno biti pretplaćena na velika natjecanja i da će skupine, poput ove kvalifikacijske, nikad lakše, Vatreni lakoćom preskakati. Znali smo da će jednog dana doći veliko natjecanje na koje se nećemo plasirati, ali smo bili uvjereni da to neće biti ovo. Niti ono iduće, možda niti ono poslije!

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Poruka je to, koju je nakon poraza od Walesa (1-2), koja nam je potpuno zakomplicirala život, poslao jedan utučeni navijač. Ali, u kojemu su se, možemo sa sigurnošću reći, prepoznale tisuće drugih navijača. Pa, ako ćemo iskreno, nisu ni mediji imuni na to, Hrvatska nas je zadnjih godina, jednostavno, opčinila, taj je oblak bio sve veći, ograđen visokim zidom. No, nije problem kad navijači žive u snovima i iluzijama, možda jest mali problem kad euforija zahvati i dio medija, ali svakako je najveći problem kad na tom oblaku žive oni koji bi trebali čitavo vrijeme biti na zemlji. Ponizni. Igrači, izbornik, Savez. No, nažalost, dojma smo da u upravo oni, možda i nenamjerno, zapostavili realnost i žive 'na kredit' već neko vrijeme.

"Prošlo je šest godina otkad vodim reprezentaciju, osvojio sam tri medalje, čudo od rezultata i svaka odluka koju sam donio u ovih šest godina bila je dobra. Ne dobra, odlična!", jedna je od izjava Zlatka Dalića s uvodne press-konferencije prije utakmica s Turskom i Walesom. Zvučala je doista svakako, samo ne ponizno i realno. Štogod da je htio njome reći, kakav god bio kontekst, nekoliko dana kasnije, obila mu se o glavu.

Dva poraza, kompromitrajuća, možda nisu njegova apsolutna krivica, ali sigurno nisu posljedica odličnih odluka. Ali, nije Dalić jedini, generalni je dojam da u HNS-u i reprezentaciji svi žive u uvjerenju, ili se barem tako ponašaju, da je sve savršeno, da sve štima i da će taj slatki, upješni život reprezentacije, trajati zauvijek. Da će Dalić biti izbornik dok on ne odluči drukčije, da će neki igrači biti u momčadi neovisno kako igraju u klubovima i u kakvoj su formi (ne mislimo na Modrića). I da će se sve ostalo samo od sebe pretvarati u šećer i med. Puni stadioni kad igra Hrvatska, navijači diljem ulica u kvadratićima, ulaznice koje se prodaju za nekoliko minuta. Uglađene izjave, 'obitelj' koja svaki incident rješava 'unutar četiri zida', obitelj u kojoj nema mjesta za neprilagođene i iskrivljene, bili oni igrači, navijači ili tko već... Priče o sjajnom stožeru, u kojemu su bivši igrači iz te čuvene generacije, priče o sjajnoj organizaciji, sponzorskim ugovorima, novim travnjacima (koji su već oronuli), nikad jačoj ligi, iako samo jedan klub godinama igra u Europi, a koeficijent HNL-a nikad nije bio slabiji. Priče o novim stadionima i kampovima koji, eto, samo što nisu. Priče o zajedništvu, o momčadi koja je jednako lijepo dočekana u svakom kutku Hrvatske i spaja umjesto da razdvaja, o novim, mladim igračima, koji u velikom broju kucaju na vrata reprezentacije i koji su jamstvo da izvor nikad neće presušiti.

Neke stvari postaju realnost. I na njih se moramo naviknuti!

Kalkulacije: Hrvatska je pala na treće mjesto, ali situacija nije bezizlazna

Kada je je Hrvatska zadnji put izgubila dvije u nizu, izbornik je smijenjen u avionu

OCJENE - Hrvatska: Nema ocjene manje od pet jer da ima - puno bi bilo kandidata, a Kovačić prvi!

Zapravo, daleko od stvarnosti i realnosti. I vjerujemo, iako smo svjesni da će doći veliko natjecanje na kojem nećemo igrati, da nećemo propustiti ovaj Euro. Ni onaj sljedeći SP. No, ako ima nešto dobro u ova dva poraza, onda je to prilika da svi koji trebaju siđu s tog oblaka, protrljaju oči i shvate da ništa nije vječno i ništa neće doći samo od sebe. Ne može se vječno prkositi pravilima i nogometnim zakonima, proizvoditi igrače bez infrastrukture, razvijati ligu bez kvalitetnih travnjaka, biti kompetitivan na europskoj razini bez kvalitetnih i novih ljudi u klubovima. I ne može se zauvijek živjeti od Rusije i Katara, na staroj slavi i zadiviti svijet na svakom velikom natjecanju, jer to nije realna slika hrvatskog nogometa.

Nadajmo se da ove dvije utakmice, ova dva poraza neće Hrvatskoj uskratiti odlazak na Euro. Budimo iskreni, bio bi to debakl! Uzdamo se u 'onu' da je Hrvatska uvijek najbolja kad je najteže, uzdamo se da su ovakve situacije gotovo uvijek završavale 'happy endom'. No, isto se tako i nadamo da će ova dva poraza pomoći u svojevrsnom otrežnjenju i shvaćanju da je ovih pet prekrasnih godina, uz manje stresove, bila prava bajka. Nogometna i ne samo nogometna. I da se moglo pod plaštom te reprezentacije sakriti štošta, jer, uvijek su na kraju Dalić, Modrić i društvo izvlačili sve i blato pretvarali u zlato. Ali, sad je možda trenutak, jer još nije kasno, da svi shvate da nogomet ne može riješiti sve probleme u društvu. Već da mora početi rješavati vlastite probleme! Reprezentacija je u listopada pokazala da oni postoje, kad čarolija polako gubi moć, stvarnost izgleda surovije. I oblaci nestaju, a horizont se, nažalost, sve jasnije vidi.