A. LesičkiSadegh Moharrami - od "kradljivca bicikla na Kvatriću" do dobrog duha Maksimira
Vrijeme Čitanja: 7min | uto. 23.05.23. | 08:20
O najpozitivnijem igraču Dinama priču je ispričao reporter Germanijaka koji se intenzivno družio s njim nekoliko godina. Gol je Moharramija koštao cateringa za svlačionicu, čašćenja na benzinskoj i novih kopački za Luku Menala
O Sadeghu Moharramiju ne trebate znati ništa. Baš ništa. Niti da je omiljeno lice svlačionice Dinama, da je pozitivac kojeg, recimo, u tri godine intenzivnog druženja nisam niti jednom čuo da je povisio glas, još manje primijetio da je bio loše volje. Upravo suprotno, njegov trademark bio je oduvijek široki osmijeh. Što god se dogodilo, uvijek se smije i širi optimizam oko sebe. Možda je to ponekad obrambeni mehanizam, možda je zapravo samo takvog karaktera. Tko će ga znati...
Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)
No, doista, ništa nije potrebno znati da je Moha upravo onakav kakvim smo ga opisali u uvodu. Dovoljno je bilo tih minutu, dvije slavlja na Rujevici kada je zabio gol prvijenac u karijeri.
Jer, njegov gol se slavio kao da je Moharrami donio naslov u Maksimir. Na tribinama su se klupski djelatnici Marko Bošnir i Hrvoje Jozak veselili kao da je Dinamo ušao u Ligu prvaka, na travnjaku su ga igrači okružili, klupa se digla na noge a Livaković je pretrčao 60-ak metara sa svog gola da bi svi skupa proslavili.
I ja sam ustao i zapljeskao. Morao sam. Jer, ako je itko zaslužio taj gol - onda je to Sadegh Moharrami, naš Moha. Dobri duh svlačionice Dinama.
I ovo je priča o njemu… Jednom skromnom i poštenom mladiću koji tako lako svima uđe pod kožu. Rijetko će dati intervju. Jednom smo pričali pa je dobio packe. Nisu mu zamjerili izgovorene rečenice jer sve je bila pozitiva koliko su mu zamjerili činjenicu da ih je dao upravo meni. A dao ih je jer smo imali poseban odnos. Od njegova prvog dolaska u Dinamo…
Dao ih je jer sam bio jedini koji ga je za vrijeme korone nazvao i ljudski pitao kako se osjeća kao stranac u Zagrebu u trenucima potpune izolacije. Dok je trajao rat s Bjelicom, smanjenje ugovora i prisilan boravak unutar četiri zida. Nitko od tih velikih magova nije našao shodno nazvati Mohu i pitati ga kako se osjeća, treba li mu nešto i objasniti što se događa. I zato mi je dao intervju kada sam bio “persona non grata”. Mogao sam ga vjerojatno dobiti i sada, jer su zapuhali bolji vjetrovi u klupskoj komunikaciji, ali nisam inzistirao. Ionako sve znam o njemu da bih mogao napisati tko je zapravo Sadegh Moharrami, naš Moha. Dobri Duh svlačionice Dinama.
U Dinamo je stigao slučajno. Kako to već obično biva u nogometu. Dijelio je istog agenta kao Ali Karimi, još jedan Iranac koji je igrao za Dinamo. I taj je agent pozvao skaute iz Maksimira na jednu utakmicu gdje im je trebao “uvaliti” nekog stopera. Međutim, ljudi iz Dinama su primijetili Moharramija. A kako je u Dinamu pozicija desnog beka bila deficitarna, odlučili su krenuti u akciju. Velik obol dali su Branko Ivanković i Sreten Ćuk koji su ga vodili u Persepolisu. Nakon nekog vremena, u Iran je otišla konkretna ponuda za Moharramija.
“Sjedili smo u svlačionici jedan do drugoga dvije godine”, sjeća se Božo Radošević, vratar Gorice kojeg smo nazvali da nam otkrije svoj neki dojam o desnom beku Dinama.
“Došao je jedan dan do mene, sjeo i rekao mi da ima ponudu iz Hrvatske. Mislio sam si da je riječ o nekom srednjem klubu, tipa Istre ili Slaven Belupa i već mu htio savjetovati da prihvati jer to je dobar izlog za dalje. Međutim, Moha nije znao izgovoriti ime kluba već mi je na mobitel pokazao da je riječ o Dinamu. Ostao sam zatečen”, priča nam Radošević kroz smijeh.
Trebalo mu je neko vrijeme da dođe sebi i kada se uvjerio kako njegov suigrač doista ima ponudu iz Maksimira, posjeo ga je pored sebe i rekao mu:
“Bio bih najsretniji da te uzeo Hajduk, jer to je moj klub, ali Dinamo je prilika koja se ne propušta. I moraš to prihvatiti. Ako uspiješ u Maksimiru otvorit će ti se mnoga vrata koja si zaslužio”.
I to je bio presudan razgovor nakon kojeg je Moharrami spakirao kofere i u ljeto 2018. stigao u Zagreb.
Skroman, samozatajan i s osmijehom kao zaštitnim znakom van travnjaka, na treningu posvećen i uvijek na gornjoj granici. Jednostavno, brzo nam je svima ušao pod kožu…
“On ti je takav bio u Iranu. Svi su ga voljeli. Od suigrača, navijača, ljudi iz kluba, trenera. Sada čitam kako su svi bili sretni u Dinamu kada je zabio gol i točno znam zbog čega. On je jedan od onih likova kojem i da želiš nešto zamjeriti, nemaš što”, priznat će Radošević.
U Zagrebu je stanovao kod Darija Šimića, odnosno u stanu aktualnog člana uprave u Maksimirskoj ulici. Pješke je dolazio na treninge, usput se družeći s navijačima jer Moha je bio član Dinama kada je u gradu vladala ludnica zbog rezultata koje je klub postizao s Bjelicom. Prije par mjeseci smo ga pitali jel’ ikada doživio neku neugodnost.
“Nikada”, odgovorio je…
“Osim onog u banci”, dodali smo i prisjetili ga na nesporazum koji nas je sve skupa nasmijao, pa i njega samog. I sada je pravo vrijeme da ga ispričamo.
Dakle, Moha je sređivao neku papirologiju u poslovnici jedne banke u Maksimirskoj ulici kada su unutra odjednom banuli policajci i priveli ga kao u američkim filmovima. Šok. Nevjerica. Moharrami pokušava nešto reći na engleskom, policajci ignoriraju i spremaju ga u maricu…
I taman da mu stave lisice na ruke, djelatnica banke - očito jedina razumna u tom trenutku - zamoli policiju za objašnjenje jer ipak je bilo riječ o klijentu.
“On je krao bicikle na Kvatriću”, objasnio je detalje postupka prema Moharramiju jedan od policajaca i dao joj do znanja da se ne miješa u njihov posao. Međutim, djelatnica je bila ustrajna i tvrdoglava i to je očito spasilo našeg Iranca.
“Gospodine, riječ je o igraču Dinama. Nekako sumnjam da krade bicikle na Kvatriću. Jeste sigurni da imate pravu osobu”, nije se dala bankarka dok je Moharrami slušao njihov razgovor, ništa ne razumjevši ali sretan jer je ipak netko stao u njegovu obranu.
Uglavnom, rečenica “to je igrač Dinama” je i te revne policajce malo zatekla pa su popustili s obradom. Dali su Moharramiju priliku da se identificira i shvatili da imaju pogrešnu osobu. Da nemaju kradljivca bicikla s Kvatrića već desnog beka Dinama. Slijedila je isprika prema Mohi i njegova zahvalnost prema djelatnici banke.
No, vijest se brzo pročula pa je na poslijepodnevnom treningu u Maksimiru Sadegh Moharrami dočekan s pljeskom a danima nakon toga pozdravljali su ga s prekriženim rukama kao znak privođenja…
“Bio mi je to malo šok, ali na sreću me žena spasila”, pričao nam je kasnije Moharrami o svojoj jedinoj neugodnoj situaciji koju je imao tijekom pet godina boravka u metropoli.
U Dinamu je osvojio pet naslova prvaka i Kup. Igrao je Ligu prvaka, pisao je povijest Dinama. S Iranom je bio na Svjetskom prvenstvu a tijekom svoje avanture u Dinamu promijenio je sedam trenera. Najviše je igrao kod Čačića, izuzetno cijeni Bjelicu a čini se da nosi veliki respekt prema Igoru Bišćanu koji je itekako zaslužan za taj njegov prvijenac koji je poprilično koštao Sadegha Moharramija.
Naime, u Maksimiru ima pravilo da se za prvi gol časti cateringom za cijelu svlačionicu. Znamo i da je Sadegh Moharrami na prvoj benzinskoj prilikom povratka s Rujevice u nedjelju navečer stao kod blagajne i sretan zbog gola uzviknuo:
“Sve je na mene”.
Na koncu, dužan je i nove kopačke Luki Menalu koji mu je uoči utakmice rekao da ima osjećaj da će zabiti gol Rijeci.
“Ako zabijem, kupit ću ti nove kopačke”, obećao je Moha i dobio još jedan izdatak koji će podmiriti s guštom.
U Dinamu ima ugovor još dvije godine. Ima određenih interesenata i vidjet ćemo kako će se ta priča razvijati. Možda već ovo ljeto napusti Maksimir.
“Znaš, volim Zagreb i Dinamo. Baš sve mi ovdje odgovara i Radošević je bio u pravu kada mi je rekao da to ne smijem odbiti. No, kako je vrijeme odmicalo imao sam osjećaj da ova priča neće biti potpuna bez tog jednog gola. Bio sam blizu protiv Šibenika kada sam pogodio gredu. Mogao mi je i Bočkaj dodati u istoj utakmici, bio sam na drugoj stativi sam. No, zato je ovaj slađi”, rekao nam je Moharrami nakon utakmice s Rijekom. Pitali smo ga kome posvećuje gol, malo se zamislio…
“Obitelji i mojim suigračima. Vidio sam na njihovim licima kako se istinski vesele zbog mene i to mi je najveća nagrada”.
I zaista, nije te večeri bilo niti jednog igrača, trenera, klupskih djelatnika koji rade s prvom momčadi ili onih vrijednih ljudi pod maksimirskim jugom koji nisu bili sretni zbog Sadegha Moharramija, našeg Mohe. Dobrog duha svlačionice Dinama.
