Krenuli su pisati Dinamovu povijest. U Maksimiru su ostala još samo šestorica...

Arijan Ademi 20. ožujka poletjet će za Peking, odjenuti dres Beijing Gouana i iza sebe ostaviti 13 godina u Dinamovoj svlačionici. Ne odlazi samo kao Dinamov rekorder po broju trofeja, već kao jedan od rijetkih primjera u svjetskom nogometu. Naime, baš u svakoj sezoni u kojoj je upisao nastup za Dinamo, Modri su bili prvaci! Jer, one sezone kad je Rijeka nakratko prekinula Dinamovu dominaciju, Ademi je bio suspendiran, nije igrao. Pisat će mu se naslov prvaka i ove sezone, ako se ne dogodi čudo i Modri na kraju prosipaju veliku prednost.

Od Rijeke do Rijeke, nakon 13 godina: Gotovo je, Arijan Ademi odlazi u Kinu!

Kako bez Ademija? Bulat je još uvijek dužnik, otvara se prostor za Ljubičića

Šimić za Germanijak: "Nisam uvjetovao mjesto predsjednika Uprave, ali želim znati s kime bih radio"

No, Ademija će se u Dinamu, prije svega, pamtiti kao vođu, jedne generacije koja je ispisala povijest Dinama, koja je srušila neka prokletstva i mitove. Generacija koja je na sceni (bila) od 2018., ali i koja malo-pomalo odlazi iz Maksimira, odlaskom Ademija izgubit će još jednog, možda najvećeg simbola iznimno uspješne Dinamove petoljetke. Dakle, dolaskom Nenada Bjelice na klupu Dinama 2018. počeo je velik, europski uzlet Modrih. Prvo europsko proljeće i nesretno ispadanje od Benfice, potom Liga prvaka i još šokantniji remi sa Šahtarom, koji je odnio drugi krug, onda Tottenham i ulazak u četvrtfinale Europske lige, dogodine treće europsko proljeće i - Sevilla i, na kraju, još jedna Liga prvaka i nada u prolaz skupine do zadnje utakmice. To je ostvarila ta 'Ademijeva generacija', za koju smo i nakon pet godina znali govoriti da je ista, iako se, definitivno, puno promijenila. No, odlaskom Ademija, na neki način, bit će to i simbolični kraj te jedne sjajne generacije, bez obzira što u Maksimiru još ostaju neki važni ili manje važni dijelovi te uspješne momčadi. Barem do ljeta, a onda je moguće da će još netko otići.

Kroz tih pet godina puno je igrača prodefiliralo Dinamom, neki su odlazili, drugi dolazili, momčad se osvježavala, postajala još bolja, rušila prepreke i probijala barijere. A nakon što je Ademi potpisao za Beijing Gouan, u svlačionici je ostalo šest igrača koji su tu od ljeta 2018. kad se počela stvarati ova generacija. Tu su još uvijek Dominik Livaković, Danijel Zagorac, Sadegh Moharrami, Dino Perić, Kevin Theophile-Catherine i Bruno Petković. A zapravo su samo Petković i Livaković u kontinuitetu, svih pet godina, u istom statusu standardnih prvotimaca. Zagorac je bio tu kad je trebalo zamijeniti Livakovića, Moharrami je imao nekoliko pamtljivih partija, čak i u Europi, Theophile je bio standardan pa vremenom izgubio mjesto u prvih 11, Perić je, pak, išao suprotnim putem, od igrača s klupe kod Bjelice, postao jedan od najstandardnijih kod Čačića. U ovom trenutku jasno je da će na ljeto otići Theophile, kojemu istječe ugovor, da bi transfere mogli napraviti Livaković i Petković, možda i Perić. Što će biti sa Zagorcem i Moharramijem tek ćemo vidjeti, ali moglo bi se lako dogoditi da od ljeta u Maksimiru više ne bude niti jednog člana originalne Dinamove 'generacije 2018.' Došli su u međuvremenu neki novi ljudi, koji bi uskoro mogli i morali preuzeti ulogu vođa momčadi. Poput Ristovskog ili Mišića. Ili Ivanušeca, ako ne ode u inozemstvo. Baš oni bi u novoj sezoni mogli postati baza, iskusni temelj jedne nove momčadi, koja se već polako sastavlja u Maksimiru. Odlaskom Ademija taj će se proces sigurno i ubrzati.