I. SučićRijeka bod ne treba slaviti, ali ni gledati mu u zube, a hat-trick za kraj bi ojačao pregovaračku poziciju kluba
Vrijeme Čitanja: 5min | ned. 03.12.23. | 11:30
Istina, mogao je Pašalić zabiti onu priliku iz 73.minute, ali isto tako je Brlek u samom finišu Osijeku mogao donijeti sva tri boda. Nekoj drugoj Rijeci bi takav pokušaj završio u mreži, dok je za matirati ovu današnju ipak potrebno nešto više.
Kad na zelenom travnjaku mačeve ukrste dvije najefikasnije momčadi prvenstva, nogometni fanatici unaprijed računaju da će im dva sata proći brže nego što stignu pucnuti prstima. No, ove subote na prekrasnoj Opus Areni to i nije bilo baš tako. Pogodaka nije bilo, a iako se ne može isto reći i za prilike, od utakmice se ipak očekivalo malo više. Rijeka možda je došla u goste Bijelo-plavima (koji posljednje vrijeme ne igraju najbolje) s ulogom (blagog) favorita, ali su na kraju morali prihvatiti da će se na Kvarnera vratiti s jednim bodom u džepu. Da su mogli do sva tri – jesu, ali isto tako treba priznati su mogli ostati praznih ruku.
Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)
Bod, kad se pogleda malo šira slika, nije baš toliko loš. Naprotiv, kad ga nosiš s Opus Arene, on je itekako dobar. Nije ovo bila najbolja ovosezonska Rijeka, nije ni najgora, ali je Osijek, da bi pozitivnim rezultatom okončao ogled protiv kluba čije uspjehe na neki način pokušavaju ‘iskopirati’, ipak morao odigrati jednu od svojih boljih utakmica u posljednje vrijeme.
Momčad s Kvarnera neće slaviti ovaj remi, ali zbog njega neće ni previše ni žaliti. Ako im jednog dana i bude nedostajao bod ili dva, sigurno se neće u glavama vraćati na Opus Arenu i misliti ‘trebali smo pobijediti’. Istina, mogao je (ili morao) Pašalić zabiti onu priliku iz 73. minute, ali isto tako je Brlek u samom finišu Osijeku mogao donijeti sva tri boda. Nekoj drugoj Rijeci bi takav pokušaj veznjaka suparničke momčadi završio u mreži, ali je za matirati ovu današnju ipak potrebno nešto više.
Rijeka već 15 utakmica ne zna za poraz. Možda su se mogli nadati pobjedi ili dvije više, ali sama činjenica da su pognute glave teren posljednji put napustili na debiju Željka Sopića u Maksimiru (1-2) ipak nešto govori o karakteru ove momčadi. Početnih 11 nije problem, nije ni onaj prvi ili drugi (Banda, Hodža) koji će ući s klupe, najveća boljka ove momčadi Rijeke je što je šira rotacija u najmanju ruku upitne kvalitete.
Dobro je Sopić razmišljao kad je s terena povukao Jankovića i Ivanovića u 72. minuti. Usprkos silnom trudu oni ove subote ipak nisu nešto konkretno napravili na Opus Areni, ali oni koji su ih zamijenili, Obregon i Yansane, momčadi su donijeli manje nego da su prvotna dvojica s terena završnicu utakmice odradili u fazi promatrača. Posljednji igrač Rijeke koji je ušao s klupe i napravio nešto konkretno bio je Čabraja kad je silom (ne)prilika zamijenio Godu protiv Dinama (u 88. je asistirao Mitroviću za konačnih 2-2), dok je pak posljednji koji je ušao i zabio pogodak koji je nešto značio bio Ivanović kad je na svoj 20. rođendan Rijeci donio sva tri boda protiv Rudeša u Kranjčevićevoj. Sve to je, za momčad koja puca na vrh (ili barem neka od prva tri mjesta), ipak premalo.
Od igrača šire rotacije, Sopić je dobio samo jedan pogodak Obregona koji je Rijeci donio bod u Varaždinu u šestom kolu. Ostali? Izuzev Čabraje i njegove prethodno spomenute asistencije – nitko ništa! Jasno, nitko Hodži ne zamjera što nije zabio ili asistirao po ulasku u igru, njegov se doprinos kolektivnom uspjehu mjeri preko nekih drugih parametara te je on svakako igrač budućnosti, ali Yansane, Obregon i Grgić ipak moraju dati više. Pogotovo kad uzmemo u obzir da potonjoj dvojici ističu ugovori na kraju sezone. Taman i da to Sopić želi, spomenuti igrači nemaju na temelju čega tražiti razgovor na temu produljenja suradnje. Odnosno, možda i imaju, ali sigurno ne po uvjetima za koje igraju sada.
Remi u Osijeku možda nije teško pao Riječanima, ali je sasvim sigurno argument više Sopiću kad po završetku sezone bude pokucao na vrata predsjednikova ureda s papirićem na kojem će biti popis njegovih želja. Svjestan je da ne smije ‘ludovati’, ali vjerojatno je i onima s prvog kata jasno kako trebaju nešto napraviti ako do kraja sezone žele biti konkurentni u borbi za naslov i Kup.
Prioriteti su potpuno jasni, to su ofenzivni igrači, oni koji će rasteretiti Fruka, Jankovića, Pašalića i Pjacu i koji će potegnuti kad udarna fronta ne bude efikasna. Obrana? S Mitrovićem će se dogovor postići, u to nitko ne sumnja, dok Dilaver tek treba odlučiti hoće li mu ova sezona uistinu biti posljednja u igračkoj karijeri kako se to moglo načuti od ljudi bliskih klubu. Ostaje i to pitanje Selahija, ali koliko god on dobro igrao ove sezone, ipak bi morao biti svjestan da je on itekako nadoknadiv. Možda ne iz unutarnjih rezervi, ali igrač takvog profila nije nešto čega na tržištu manjka. Rijeka mu je puno dala, u nju je stigao kao anonimac, a sada to više nije. Jasno je da svatko gleda samo sebe, ali potpuno je jasno da je on taj koji može puno više izgubiti ako uđe u ‘fajt’ s klubom.
Velika bi stvar za cijeli klub bila kad bi se polusezona okončala s tri pobjede. A one su sasvim realne i očekivane. Nijednoj od preostalih utakmica (Cibalia, Slaven Belupo, Rudeš) Riječani ne smiju pristupiti s mišlju ‘lako ćemo’, ali svi upoznati s modusom operandijem Željka Sopića i Radomira Đalovića znaju da oni to svakako neće dopustiti. Kad bi to uspjeli ostvariti, onda bi se pregovaračka pozicija kluba (produljenje ugovora, potencijalni ulazni i izlazni transferi) prilično ojačala. No, o tom potom, treba ići korak po korak i nastaviti raditi što rade već neko vrijeme. Bod iz Osijeka treba prihvatiti, nešto iz utakmice naučiti i na najbolji mogući način zaključiti prvi dio sezone. Dosad su odradili jako dobar posao, bila bi prava šteta da sve kompromitiraju prosipanjem bodova u utakmicama u kojima, ruku na srce, moraju pobijediti. Prvo Cibalia u Vinkovcima, a onda Slaven Belupo i Rudeš na Rujevici. Hat-trick za kraj? Ne da se može, nego se – mora.
