I. SučićRiječani se ne smiju prestrašiti uhvatiti Bugare - jer to mogu!
Vrijeme Čitanja: 4min | čet. 24.07.25. | 08:30
Iako bi neki pomislili kako je nakon 0-0 iz prve utakmice bugarska momčad još veći favorit za prolazak u treće kvalifikacijsko kolo za Ligu prvaka, prava istina i nije baš takva...
Prije nego što je 2015. godine s Povratnikom osvojio svojeg prvog i potpuno zasluženog Oscara, Leonardo di Caprio već je u svojoj riznici briljantnih filmova imao nekoliko neupitnih remek-djela. Stvar je osobne preferencije, netko voli Titanik, Inception i(li) Vuka s Wall Streeta, ima i onih kojima su draži Otok Shutter i Krvavi dijamant, ali svakako je jedna od njegovih najboljih životnih izvedbi bilo utjelovljenje Franka Abagnalea Juniora u filmu Uhvati me ako možeš.
U toj Spielbergovoj velemajstoriji Di Capriju je genijalno asistirao Tom Hanks, u tom filmu FBI-jev agent Carl Hanratty, a u jednoj od brojnih scena u kojima Abagnale mlađi iz sebe isijava mudrosti svojeg oca, inače propalog poduzetnika koji je imao sve pa ostao bez ičega, agentu koji ga cijelo vrijeme pokušava uhvatiti zbog krivotvorenja čekova objasnio je zašto Yankeese (barem je to bio slučaj 60-ih godina prošlog stoljeća) uvijek pobjeđuju.
„Yankeese pobjeđuju jer imaju Mickeyja Mantela“, rekao je FBI-jev agent, nakon čega ga je preko telefona 'poklopio' mladić kojem je na kraju filma ipak uspio stati na crtu.
„Ne, Carl, Yankeese pobjeđuju jer protivnici ne mogu prestati buljiti u njihove okomite pruge na dresovima.“
Ta scena možda je i najvažnija scena cijelog filma, jer osim što objašnjava kako samopouzdanje, prezentnost i imidž kojeg netko stvori na drugu osobu (ili momčad) mogu djelovati toliko obmanjujuće da pravu istinu ne uspijevaju vidjeti, istoj stvari smo svi mi nebrojeno puta svjedočili i u 'stvarnom životu'.
Između ostalog i ovog utorka na Rujevici, kad je Ludogorec protiv Rijeke uspio ostati neporažen samo zato što je Ludogorec...
.jpg.webp)
Rijeka možda nije odigrala svoju najbolju utakmicu u posljednje vrijeme, ali je isto tako odigrala puno zrelije nego što je to znao biti slučaj prethodnih godina na otvaranju euro-sezona. Lani su se mučili protiv Corvinula, godinu ranije isto vrijedi za Dukagjini, dok su 2022. brzo i efikasno ispraćeni iz kvalifikacija za Konferencijsku ligu od Djurgårdena. Doduše, taj kadar bio je sasvim sigurno najtanji koji je u eri Damira Miškovića zaigrao u Europi, ali to je već sada neka druga priča.
Ludogorec je u posljednjih 14 godina osvojio isto toliko naslova prvaka Bugarske, u Parvoj ligi nemaju nikakvu konkurenciju, a njihova navika pobjeđivanja nerijetko na protivnike djeluje tako da čak ni onda kada Ludogorec ne zasluži pobijediti, njihov protivnik – od straha – odluči izgubiti. Rijeka nije sama sebi zabila pogodak, nisu oni ništa pretjerano poklonili gostima, ali isto tako, kada su im mogli zadati kombinaciju udaraca u glavu i tijelo pa ih natjerati da kleknu, oni su se jednostavno povukli pa nastavili 'boksati' s distance. Prednji direkt, prednji direkt i onda korak unazad. I tako unedogled iako je čelo Bugara već bilo lijepo poplavilo...
Đalović je na konferenciji za medije ostavio dojam kao netko tko zna da je pogriješio s načinom vođenja utakmice. Oreč je na terenu proveo (barem) 20-ak minuta više nego što je trebao, dok je Čop neshvatljivo ostao na klupi svih 90 minuta. Isto tako, Iankov nije dobio priliku čak ni u završnici zagorčati život 'svojem' klubu, što je isto prilično čudno. Uostalom, ako nekoga Ludogorec ne može impresionirati ili zavarati, vjerojatno je to onda igrač po kojem je nazvana njihova nogometna akademija.
Bugari su ovog utorka 'zavarali' Riječane u stilu Franka Abagnalea Juniora. Na Kvarneru su živjeli u uvjerenju su gosti spremi nedmetati se s otvorenim gardom, ali nakon samo 10-ak uvodnih minuta dobili su jasnu potvrdu kako je njihov primarni cilj ne izgubiti. I dok je Rijeka pred aerodromom pripremala sačekušu za pilota Pan Ama Franka Williamsa, Dr. Frank Conners je na drugoj strani svijeta, a u ovom slučaju igrališta, obavljao neke sasvim drugačije poslove.
Dobra stvar cijele priče je što je kraj filma prilično loš po Franka Abagnalea Juniora. Odnosno Franka Taylora, Connersa, Williamsa, Conrada – kako god se on već u tom trenutku nazvao. Rijeka mora pročitati blef Bugara i shvatiti kako Ludogorec u ovom trenutku nije ništa više od jednog velikog europskog imena. Nogometno gledano, momčad Radomira Đalovića ne zaostaje ni milimetra, a da su toga bili svjesni i prije same utakmice te da ih ti zeleni dresovi (poput okomitih pruga Yankeesa) nisu toliko zaslijepili, već danas bi se slagale taktike kako sačuvati barem dva pogotka prednosti iz prve utakmice.
I svaka čast Piotrowskom, Sonu, Vidalu, Kaloču i Tekpeteyu, svi su oni dobri igrači, ali nije baš da su Fruk, Janković, Dantas, Radeljić i Majstorović od njih nešto lošiji. Štoviše, vjerojatno su bolji! Rijeka možda nema te hipnotizirajuće prugice na svojim dresovima, ali zato imaju kvalitetu da jednu slabije bačenu loptu učine home-runom koji će odjeknuti poput onih koje je onomad udarao Mickey Mantle, inače jedan od junaka preskočenog djetinjstva Franka Abagnalea Juniora. Ludogorec nije nikakva nedostižna visina, a što prije to Riječani shvate, to će lakše, bolje i kvalitetnije pripremiti uzvratnu utakmicu. U kojoj – pa čak i ako Fruka ne bude zbog transfera koji se definitivno sprema – onda ti 'unaprijed označeni pobjednici' vrlo lako mogu objasniti okus i one gorke pilule poraza...
