Razglednica iz Baskije: Povijesna pobjeda Alavesa i pogled iznutra u jaku sportsku organizaciju

Južno od Bilbaa, nekih 60 kilometara prema unutrašnjosti, nalazi se Vitoria, dom Alavesa i Baskonije. Gasteiz, suprotno nekom očekivanju, nije dodatak na ime. Slično kao i njihovi prijatelji iz Pule (Pole), to je baskijski naziv za grad od 260 tisuća duša prema zadnjem popisu stanovništva. U gradu se ističu Alaves i Baskonia kao posebna uzdanica sportskih zagriženika. Inače, ono što je posebno po pitanju španjolske sportske kulture je da Vitoria pripada među četiri elite koje imaju momčad u La Ligi i Euroligi, uz Real Madrid, Barcelonu i Valenciju.

U brojkama, nekih 15-ak posto stanovništva pohodilo je utakmicu protiv Barcelone. Mendizorrotza je primila oko 20-ak tisuća ljudi koji su svjedočili prvoj pobjedi protiv nogometne inačice kluba u više od 20 godina. S obzirom na to da je špalir stara tradicija u Španjolskoj, gospodski su se ponijeli domaćini iz Vitorije prema novom prvaku, iako njihovi navijači na to nisu gledali blagonaklono. Gromoglasno negodovanje nas je iznenadilo, tim više jer smo smatrali da zbog političke agende, ove dvije regije se barem prešutno poštuju. Umjesto toga, pak, zvižduci koji su parali uši potvrdili su kako samo jedna momčad može na tom stadionu biti dočekana s odobravanjem, i to je ona domaća.

Što se pak uprave tiče, ona s odobravanjem gleda na Villa Koskija, posuđenog igrača Istre 1961. Zanimljivo, on je tek prvi koji je upisao minute iz HNL-a u La Ligi direktno iz Pule. Baskonia-Alaves grupacija pokazala je izrazit interes za pulskog prvoligaša. Prošle su zime Salim Lawal i Moris Valinčić odradili pripreme s Alavesom te su i ljudi iz same grupacije istaknuli zadovoljstvo dosadašnjom suradnjom. Koskija je s tribine gledao i Oriol Riera, koji je bio zadovoljan viđenim.

„Draža mi je pobjeda Alavesa nego Barcelone. Odigrali su jako dobru utakmicu i svaka im čast na tome.“

Posvetio je i nekoliko riječi Istri u razgovoru.

„Hvala im na prilici. Možda nije ispalo kao što sam zamislio, ali je u meni klub dobio navijača za sva vremena. Sad odmaram i vidjet ću što i kako dalje.“

No, van stadiona, navijači nisu tako žestoki. Govore nam lokalci kako je Athletic ipak najveći simbol baskijskog otpora. Jedini incidenti zabilježeni u Vitoriji, iz perspektive navijača, je zviždanje nacionalnoj himni u Kupu Kralja, a u gradu ima i Muzej žrtava terorizma ETA-e, terorističke organizacije koja se gotovo 60 godina borila za neovisnost Baskije, što dovoljno govori o svojevrsnom mirnodopskom periodu nakon 2018. godine i njihovog raspuštanja.

Stadion je izrazito akustičan, pa se tako s istočne tribine čulo vodstvo 'ultras' grupe, koju je predvodio gospodin bez majice, a čiji je glas zvučao da se uoči početka zagrijao uz nekoliko kutija cigareta. Hrapavi glas, ali iz kojeg se dao čitati optimizam, vodio je navijanje koje se poglavito sastojalo od 'Deportivo Alaves, lalala, Deportivo Alaves'. Nije to nešto na što smo navikli s hrvatskih nogometnih stadiona, gdje su melodije, kao i stihovi povučeni iz mainstream glazbe.

Generalno, cijelo stanovništvo Pirinejskog poluotoka poznato je kao izrazito ekspresionističko i emotivno. Navijači nisu propustili reagirati na aut, a kamoli na pokušaje simuliranja ili, prema njihovom, nedosuđenih kaznenih udaraca. U kombinaciji s brzim govorom i baskijskim jezikom, velika je vjerojatnost da se oni međusobno nisu razumjeli, a kamoli mi, koji smo ipak došli izvana.

Najveći kulturološki šok ipak su bili već opjevani sendviči. Ne svjedočite svaki dan da poprište najviše razine španjolskog nogometa, na kojem su samo 30-ak sekundi ranije trčali Olmo, Lewandowski i Rashford, miriše poput delikates odjela nekog većeg supermarketa. Zimska kobasica, parizer, kuhana šunka, senf… Pekarska industrija u Vitoriji očito cvjeta, jer je kruh namirnica bez koje se nikako ne može.

A još nešto bez čega ne ide je – alkohol. Upućeni smo na Pacharan, alkoholno piće koje se u srednjovjekovnoj Vitoriji pilo i više od vode. Jarko crvena boja i nije pretjerano obećavala, ali degustacija je ipak ublažila prvotni dojam. Liker od plodova crnog trna okusom najviše vuče tradicionalnom pelinkovcu, uz blagu notu voćne arome. I nemojte se zavarati, jedna je čašica, s obzirom na to koliko su Španjolci velikodušni u alkoholnim mjerama, sasvim dovoljna.

Vitoria-Gasteiz osnovao je 1181. godine navarski kralj Sancho VI., dajući naselju smještenom na malom brežuljku ime Nueva Victoria. Njegova srednjovjekovna jezgra, jedinstveno oblikovana u formi badema, danas je jedna od najočuvanijih u cijeloj Španjolskoj. Kako se grad širio, tako je i nastajala sve veća potreba stanovništva za zemljom. Vitoria ima čak tri prstena zidina, dan danas postoje vrata kroz koja se u grad ulazilo. Prema legendi koju nam je prepričao Fabio Ivinić, priučeni turistički vodič, a inače član uprave Istre 1961, jedan od šiljaka na vratima je kraći jer je prilikom zatvaranja jedan čovjek dobio po glavi.

Daleko van grada i kapije, nalazi se Fernando Buesa Arena. Velebno izdanje od 15500 mjesta do nedavno je bilo najveće u državi, a preskočila ga je Valencia s tek 100-tinjak stolica više. U Hrvatskoj takvo izdanje za kraljicu sportova nemamo, ali, usporedimo li s, primjerice Arenom Zagreb, koja može primiti 16500 ljudi na tribine, dobijete dojam o kolikom se objektu zapravo radi.

Ista ona emotivna skupina ljudi, koja je večer prije pohodila pobjedu nad Barcelonom, i nešto je manjem omjeru došla i na utakmicu Baskonije. Košarkaški je klub, usporedimo li ga s Alavesom, ipak od nešto većeg značaja na međunarodnoj sceni, a on je igrao s Murciom za prednost domaćeg parketa i također slavio. Rekli su nam vlasnici klubova kako smo im mi donijeli sreću.

Sve ono viđeno na nogometu, primjenjivo je bilo i na košarkaškoj utakmici. Burne reakcije i sendviči, od čijeg se mirisa i zatvorene arene i nije moglo pobjeći. Novina je bila španjolska verzija Mariacha. Arena, kao takva, nije imala nikakve zvučne efekte osim sirene za istek napada, a na jednom su balkonu stajali oni i limenim glazbalima proizvodili zvučne efekte za pogodak od tri poena, slobodna bacanja i time-out.

Posjetitelji utakmice bili su nekakva kombinacija one europske i američke publike. Uz naravno, strast prema vlastitom klubu, bilo je tu i puno NBA crtica, od plesačica, križić-kružić igre između dva gledatelja, kao i kiss cam, a sve je to tradicionalno rezervirano ipak za one pratitelje preko Bare.

Infiltracija američke ideje vidljiva je i u prekidima, kao i na parketu. Problem koji imaju i klubovi istočne Europe očigledan je i tamo. Od 20-25 igrača koji su konkurirali za utakmicu, na prste se jedne ruke mogu nabrojati Španjolci. Iznimka pravilu je Timothe Luwawu-Cabbarot, Francuz koji se u Europu vratio nakon karijere među najboljim igračima svijeta.

Srećom, stari je grad jedino i isključivo umotvorina i plan Baska, a po svemu se ističe najstarija od tri katedrale, Santa Maria. Mislite da je zagrebačka katedrala problematičnog zdanja? E, pa, niste vidjeli ništa dok ne pogledate Staru Katedralu. Katedrala se sastoji od više desetaka različitog stila kamenja, od pravokutnih blokova preko sitnog kamena pa i krupnih gromada. Svatko je svojim dolaskom gurao vlastiti stil, a Santa Maria je ispala avangarda po svakom arhitektonskom aspektu.

Prema periferiji, građevine su poprimale sve modernija izdanja, a arhitektonsko čudo je internat, koji je grupacija izgradila u blizini Arene. Mogu mu pristupiti studenti koji studiraju tamo, a i sportaši koji žele trenirati pod njihovim vodstvom. I iz kluba su nam naveli kako su im Amerikanci česti posjetitelji. Dođu na godinu dana, treniraju pod njihovim okom pa se vraćaju igrati u SAD.

Internat je grad u malom i ima apsolutno sve. Teretana, bazeni i padel tereni su pristupnicima na raspolaganju, a svoje prostore tamo imaju i Baskonia i Alaves. U internatu se nalazi i jedini teren za hokej na ledu u regiji.

Kiša je padala intervalima, a objasnili su nam gosti kako je to zbog relativne blizine mora sasvim normalna pojava. Sama činjenica kako većina marketa, bilo da drže suvenire ili nešto drugo, u svojoj ponudi ima kišobrane već upućuje da u gradu nije toliko, kako je Vakula rekao, pretežno vedro. Pukom srećom, na dan utakmice protiv Barcelone, nije bilo kišovito, niti je izgledalo kao da bi kiša mogla pasti.

Ono što Vitoriju čini uistinu posebnom i globalno prepoznatljivom jest njezin zeleni identitet. Zrak je svjež, a zelenilo ima terapeutski učinak i u samoj šetnji kroz grad. Kao lokalna jedinica, nositelj je više nagrada za održivo i zeleno stanovanje. Vitoria je okružena Zelenim prstenom (Anillo Verde). Riječ je o mreži šest velikih parkova koja obuhvaća i močvarna područja Salburua, pravu oazu mira bogatu faunom i pticama. Vitoria je ogledni primjer walking cityja, jer u užem dijelu grada nećete pronaći automobile, a javni je prijevoz u velikoj mjeri električni. Baski čuvaju ono što imaju i izrazito su ponosni na to.

Da to nije samo imidž, već i način života, pokazala je scenografija uz sve sportske objekte. Stadionu se prilazi pješice kroz perivoj okružen drvećem, a i okolina je sva zelena. Internat je pažljivo građen, pa je tako drveće na pravilnoj razdaljini između objekata te ni po čemu nije 'beton džungla' kakvu bi možda očekivali.

Oba kluba drži isti kapital, a oni ističu kako se budžet Alavesa kreće oko 75 milijuna eura (što je približno Dinamovom), a Baskonije oko 15, no pogoni troše i preko sto. Košarkaška momčad ima jedan od nižih budžeta Eurolige, ali se drže sasvim solidno. Također, svoje 'vojnike' ne zaboravljaju, a na nekoliko je mjesta svoju fotografiju dobio Velimir Perasović, koji je ostavio dubok trag tamo, kao i Zoran Planinić. U posljednje vrijeme, dres Vitorije nosio je Luka Šamanić, koji se možda i nije zadržao previše, ali je ostavio snažan dojam na djelatnike kluba, kojima je ostao u lijepom sjećanju.

A nakon ova tri dana, španjolski prvoligaši dobili su simpatizera i u nama. Nema svatko priliku vidjeti iznutra kako se odvijaju procesi i procedure unutar tako velikih pogona, a grupacija je dala šansu za to. Osim sendviča, koji će u dogledno vrijeme izbivati s menija, svjedoci smo iz koliko je prava infrastruktura bitna. Jer nije Vitoria niti neko jako tržište niti ima pull-power kao što ih imaju drugi španjolski teškaši, pa opet, nikada nije bez šansi na tržištu, pogotovo onom košarkaškom.

Kao domaćini su odradili sjajan posao, a pokazali su i kako manja zajednica, uz pravu organizaciju, može napraviti veliki posao, što je za svaku pohvalu. Isticali su više puta kako im je želja privući navijače i kako je klub, unatoč privatnom kapitalu, 'njihov', a na kartu emocije, dobili su još jednoga.