Portugal "ostao đubre do kraja"; zasluženi trijumf pragmatičnosti

Dočekali smo i ispratili još jedno finale, zadnji zvižduk odsviran je na ovogodišnjem Euru, petnaestom po redu, koji je i prije svog početka bio znakovit po tome što je na njemu sudjelovalo najviše momčadi u povijesti ovog natjecanja.

Portugal – Francuska, finale dvije momčadi koje su svakako zasluženo tu dospjele, ali gdje su pritom obje bile kroz turnir izložene kritikama – i to svaka zbog svojih specifičnih razloga. Portugal, koji je s večerašnjim finalom tek jednu utakmicu pobijedio u regularnom vremenu je frustrirao, čak i revoltirao dobar dio pratitelja zbog svoje pretjerane pragmatičnosti, putem koje su žrtvovali neospornu kvalitetu – momčadsku i pojedinačnu – koju posjeduje. Fernando Santos je nakon trilera s Mađarskom koji ih je gurnuo na treće mjesto grupe odabrao sigurniji pristup, s mantrom koju sam već navodio u najavama polufinala kako je kudikamo isplativije „biti ružan u Francuskoj, nego lijep kući.“

S druge strane je Francuska više imala strukturalnih problema u pronalasku optimalnog sustava koji bi s jedne strane utilizirao ponajviše moćan vezni red, s igračima koji su ušli u turnir u ponajboljoj formi od svih ekipa, a koji je stalno djelovao nekako nedorečeno. Također, ždrijeb kroz koji su došli do polufinala ih je svakako pomazio, te se očekivalo da će se njihov potencijal , ponajviše kroz prizmu relativno neopterećene, ali vidljivo fragilne obrane, najviše prikazati na utakmici protiv Nijemaca.

Na njoj su Francuzi utišali dobar dio kritičara, odigravši najbolji susret na turniru koji je zasigurno itekako podigao samopouzdanje Les Bleusa pred finalnu utakmicu. Mnogima je osjećaj iz  1998. bio u zraku na Saint Denisu, gušći od rojeva noćnih leptira koji su se sručili na travnjak dok su se igrači obje ekipe zagrijavali; Francuska se doteglila do polufinala gdje je u teškoj utakmici pokazala karakter, a onda im je preostala „tek“ ta jedna utakmica do raja. Ovaj put nisu uspjeli.

Baš zbog gorenavedenih izdvojenih karakteristika obje momčadi, rijetko je tko očekivao atraktivno finale. Dominantni narativ je bio kako ćemo gledati presliku čitavog prvenstva; veliki, završni čin drame u kojoj je karakterizacija protagonista oslonjena na oprez, pragmatizam i generalno nevoljko preuzimanje inicijative/rizika. Tako je zapravo i bilo.

Francuzi su se postavili u više-manje karakterističan položaj; Pogba je ponovno bio zadužen za spuštanje duboko po loptu i izgradnju napada – no s poprilično dvojbenim učinkom – a Sissoko se s krila spuštao u sredinu kako bi pridonosio stvaranju brojčanog viška i u tome pak bio izvrstan. Općenito se Newcastleov veznjak odlično snalazio u prostornoj rotaciji, te je s Griezmannom bio najaktivniji igrač u plavom dresu.

Portugal je bio kompaktan, a Carvalho kao sigurno zaleđe omogućio je trojici suigrača ispred njega da uzmu malo više slobode i dinamike pri izgradnji napada. Ali je onda došla ta nesretna ozljeda Ronalda, čovjeka koji je možda i ponajviše bio fokusiran na „poravnanje računa“ ispisanog još na onom lisabonskom finalu prije dvanaest godina. Oni ovdje bez obzira na sve nisu Grčka, jer su tada Grci zauzeli onakav pristup iz puke potrebe i lišeni bilo kakve alternative, dok je portugalski pristup na ovom turniru bio plod čiste proračunatosti i iskustva.

Možemo sada pričati što bi bilo kad bi bilo, koliko bi drugačije portugalska igra bila postavljena s kapetanom i najboljim igračem u napadu, ali Ronaldovim izlaskom je ugašena svaka nada, ako je uopće i postojala, da će Portugal pokušati konkretno napasti Francusku u duljim periodima susreta. Postavili su se u određenih 4-3-3, postavili Nanija u ulogu najisturenijeg igrača, i pretvorili i ovo finale u još jedan dan na turniru; poput filma „Groundhog Day“ s Billom Murrayom u glavnoj ulozi. Obrana u tri linije, primanje pritiska te manjak fokusa i želje za pronalaskom i iskorištavanjem prostora. Posljedica toga je bila ofenzivna i tranzicijska neaktivnost portugalske momčadi, uzorak koji je već viđen toliko puta i koji je pandan sceni poklapanja budilice u spomenutoj kultnoj komediji.

I onda, kada su svi već očajnički brojali minute do jedanaesteraca, Santos je ciljano primjetio ono što je hrvatski izbornik Čačić tek polusvjesno – ili bolje rečeno polurazrađeno – primjenio. Osjetni pad tempa utakmice i umor Francuza iskoristio je Eder, koji je u drugom poluvremenu zamijenio Renata Sanchesa kako bi vjerojatno s njim dobili na mogućnosti dodatne prijetnje iz prekida i općenito preskakanja igre. Primio je loptu s lijeve strane, sručio se u zonu udarca praktički bez bloka na vidiku (ako izuzmemo Umtitija koji se nesigurno povlačio iz razloga što je znao da bi njegovim ispadanjem Eder neometano otišao jedan na jedan s Llorisom) i odlučio odapeti s dvadesetak metara. Prizemni udarac odsjeo je u francuskoj mreži, i iako je ostalo još deset minuta produžetaka, svi su bili itekako svjesni da protiv Portugala kakvog smo gledali na ovom turniru samo čudo može donijeti izjednačenje u tom roku.

Mnoge ekipe su imale konkretne ideje kako igrati; neke jednostavno nisu razradili plan do kraja, dok je drugima na put stala kvalitativna komponenta igračkog – ali i trenerskog – kadra, koja se logično pokazala presudnom. Portugal je, koliko god mnogima bilo odbojno i negledljivo – pa čak i izdajnički – imao najkonkretniju strategiju praćenu kvalitetom i karakterom da je sprovedu do kraja. Zbog toga im se nitko neće vjerojatno sjetiti klanjati, ali s druge strane im se ne može reći kako nisu zaslužili ovaj naslov. Također je u neku ruku simbolično da je predvodnik ove momčadi Cristiano Ronaldo, čovjek koji zasigurno nije navikao na ovakav pristup igri, ali čovjek koji je – baš kao i sami Portugal na ovom turniru– igrač kojeg mnogi smatraju arogantnim i omraženim, ali koji je na kraju balade zaslužio podignuti pehar; ovaj koji mu je toliko nedostajao.

(Foto: Action Images)