On je to napravio na svoj način
Vrijeme Čitanja: 5min | sub. 07.01.23. | 10:15
Primjer. To je riječ koja najbolje opisuje Mislava Oršića. On je jedan od onih, a takvih zaista nema mnogo, u koje uperimo prst i onim najmlađima kažemo ‘eto, tako to moraš raditi’. I pritom ne mislimo samo na nogometni teren i ono što čini na njemu, već i sve drugo, sav onaj popratni sadržaj koji je jednako tako važan. Ovog maglovitog jutra, brojni Zagrepčani ostali su bez svojeg heroja. Heroja ulice i tribina. Došao je tiho, osvojio srca mnogih, a onda napustio klub kojem je toliko puno dao. Klub od kojeg, barem ako njega pitate, većeg nema.
Nebo je u Zagrebu posljednja dva dana bilo uistinu prekrasno. Zalasci sunca bili su filmski, izgledalo je kao da se na plavom platnu igraju roza i narančasta boja. Svi oni koji su barem nakratko zastali, pogledali to malo remek djelo i nekoliko sekundi u svojim životima odvojili samo kako bi uživali u pogledu, sigurno nisu požalili. Bila je to jedna od onih slika koja zauvijek ostane u sjećanju, koju riječi ne mogu opisati, koja podsjeti sve one kojima je Zagreb ispod kože zašto ga toliko vole.
Hrvatska metropola je prepuna ljepota. Na svakom dijelu grada postoji barem jedna stvar koju će pravi Purgeri istaknuti kao prekrasnu. Grad je to pun povijesti, ali i nekog šarmantnog štiha kojeg doživiš tek kad ga grad osjetiš uživo. Čak i ono ružno, u Zagrebu, nekako, postane lijepo. Poseban je taj Zagreb grad, zaista je.
Prolazeći ispred maksimirskog stadiona, udišući hladan zrak i gledajući to zaigrano nebo, sjećanja su krenula navirati bez ikakvog upozorenja. Imajući na umu samo noviju povijest kluba, pred očima većine, kao i pred našima, prvo se stvorio On. Svi ti silni golovi, driblinzi, asistencije. Ona bespoštedna borba za plavi dres, osjećaj odgovornosti prema istom, poštovanje prema klubu i navijačima. Življenje svojih snova, klicanje tribina. Slike i zvuci koji su nam prolazili pred očima, podno tog prekrasnog neba i ispred tog ružnog, a tom trenutku prekrasnog stadiona, djelovala su nestvarno dobro, poput pravog sna. A mi nismo sanjali, već bili potpuno budni…
Subota je. Magla je okružila hrvatsku metropolu, ali uskoro će ju sunce rastjerati. Klinci se polako bude, a kako škola još nije počela, bit će ovo idealan dan da na sebe navuku plavi dres s prezimenom omiljenog igrača na leđima i s loptom krenu put igrališta. I mi smo tako nekada radili, zašto bi oni bili drugačiji? Zapravo, kad bolje promislimo, osim tih bezbroj utakmica na školskim igralištima, sada, kad više nismo djeca, naučimo cijeniti i one stvari koje su tom igranju prethodile, a onda i uslijedile. One trenutke dok s loptom pod rukom idemo prema tom igralištu i maštamo kako ćemo jednog dana biti uspješni, bogati i slavni. Biti najbolji. Sanjali smo svi, ali malo je onih koji su na tim snovima istinski radili kako bi ih sproveli u djelo.
Ničiji put nije jednostavan, baš kao što nije bio ni njegov. Snovi koje je imao su toliko puta stavljeni na kušnju da bi mnogi jednostavno odustali od njih. Ili ih barem malo revidirali. Pola globusa prošao je kako bi na kraju završio na stadionu o kojem je odmalena sanjao i kako bi na istom doživio ono što svaki klinac ovog svijeta priželjkuje. Povici s tribina ‘Orša, Orša’, kod kojih svoje glasnice ni mlado ni staro nije štedjelo, odzvanja u našim glavama toliko glasno da isto nikada nećemo zaboraviti. Poštovanje koje je, ne dobio, već mukotrpno zaradio, na sve četiri strane Lijepe naše, najbolje govori o njemu kao čovjeku i igraču. Običan gradski dečko, autsajder, koji je svojem klubu donio neke od najvećih pobjeda u povijesti, koji je svojoj zemlji osigurao treće odličje sa svjetskih prvenstava i koji je svakom svojom izjavom, često i nesvjesno, nas obične građane učinio svojim obožavateljima. Mah, kao da je bitno za koga navijate, Mislava Oršića sigurno poštujete. Pojavi li se u Splitu, Rijeci ili Osijeku, prema njemu nitko neće uputiti ružan pogled ili pogrdnu riječ. Kako, ali zaista kako, bi netko mogao tom dečku mogao nešto loše poželjeti?
Nepotrebno je sada vaditi papire, statističke podatke, evaluacije njegove igre. Što sad znači je li imao 100, 200 ili 300 nastupa za klub, 50, 100 ili 150 pogodaka i asistencija? Mislav je otišao iz Dinama i njega se zamijeniti ne može. Doći će neki novi igrač, u plavom taboru će se pobrinuti da se njegov odlazak ne odrazi previše na momčad, ali Mislava više nećemo imati prilike gledati na Maksimiru. U njegovim će majstorijama sada uživati na St Mary’su, Southamptonova uprava je puno puta razočarala svoje navijače proteklih godina, ali ovoga puta nisu pogriješili. Štoviše, ne samo da nisu pogriješili, već nekako i dalje imamo osjećaj kako ne shvaćaju kakvog su igrača dobili. I to za smiješan novac, onaj koji Dinamu neće značiti puno i bez kojeg su Plavi mogli, ali koji je bio dovoljan da svojoj legendi omoguće da do kraja kompletira svoje snove i osjeti tu Premier ligu.
Na krajnjem jugu Engleske, u pubovima čije zidove krasi grb Southamptona, navijači, vjerojatno, već sada smišljaju pjesmu za svojeg novog ljubimca. Težak zadatak ima, Sveci se nalaze na začelju prvenstvene ljestvice, ali njemu to ionako nije ništa novo. Uostalom, što je u njegovom životu bilo lagano? Uvijek je išao težim, zaobilaznim putom, a na kraju, kad je predstava došla do kraja i kad se spustio zastor, on je bio taj kojem bi uvijek bio upućen najveći aplauz.
Primjer. To je riječ koja najbolje opisuje Mislava Oršića. On je jedan od onih, a takvih zaista nema mnogo, u koje uperimo prst i onim najmlađima kažemo ‘eto, tako to moraš raditi’. I pritom ne mislimo samo na nogometni teren i ono što čini na njemu, već i sve drugo, sav onaj popratni sadržaj koji je jednako tako važan. Ovog maglovitog jutra, brojni Zagrepčani ostali su bez svojeg heroja. Heroja ulice i tribina. Došao je tiho, osvojio srca mnogih, a onda napustio klub kojem je toliko puno dao. Klub od kojeg, barem ako njega pitate, većeg nema.
Brojni dinamovci od danas će s velikim žarom gledati utakmice Svetaca. I dalje će navijati za svojeg Mislava, gledati ga preko malih ekrana i paziti da ga u novom klubu tretiraju kako spada. Vrata Maksimira će mu zauvijek ostati otvorena, ispunio je srca Zagrepčana, ali nekako sumnjamo da će ga Englezi tek tako pustiti. Zagrepčanima je podario toliko radosti, zaslužan je za bezbroj divnih sjećanja i oni sigurno neće imati ništa protiv da isto napravi i u dresu Southamptona. Dapače, bit će im drago, jer Mislav je jedan od njih te će to zauvijek ostati, neovisno čiji dres nosi na sebi. Jer, zna se, on će zauvijek biti samo jedno – Plavi.