Lampardova revolucija ili kako je suspenzija dala smisao Romanovoj zgloglasnoj akademiji

Poslije te magične noći u Munchenu u Chelseaju se više ništa nije radilo planski. Ako se punih devet sezona trasirao put isključivo za pokoravanje Europe i na istom bili žrtvovani i pregaženi mnogi, u sljedećem razdoblju direktorski milje i njima dodijeljeni menadžeri radili su isključivo na kratkotrajnim projektima za ekspresan uspjeh. Čak i bez prave ideje šta se točno želi. Od podizanja trofeja Lige prvaka do danas promijenili su sedam trenera. Odnosno, prosječno jednog godišnje. To najbolje govori u kakvom se kaosu nalazio klub. Osvajanje Lige Europe godinu dana poslije Munchena bio je samo poslednji vapaj nekoć moćne momčadi.

Pamti se i danas prepričava onaj grafički prikaz iz veljače 2019., kad su u jednu fotografiju nagurali 42 imena i prezimena igrača iz Chelseajevog omladinskog pogona koji su na posudbama po Europi. Bio je to samo pokazatelj besmislenosti postojanja mlađih kategorija i pripadajućih institucija u kojima nitko praktično nije pronašao svoje mjesto pod suncem. Dolazak Franka Lamparda promijenio je klupske tijekove i djeca iz Chelseajeve akademije više nisu samo statisti, nego razlog serije od šest ligaških pobjeda koju je tek protekli vikend zaustavio Manchester City te spasitelji jednog od najuspješnijih nogometnih kolektiva na Otoku u trećem mileniju.

Prije svega, u Chelseaju je prvi smislen potez učinjen onog trenutka kad je vraćen i na klupu instaliran vjerojatno najbolji igrač u klupskoj povijesti - Frank Lampard. Dijelu javnosti ovaj potez djelovao je suludo, čak kao još jedan pucanj u prazno i potez u pogrešnom smjeru. Ali, niti je klub ljetos bio u mogućnosti privući veliko i izgrađeno trenersko ime, niti je bilo zainteresiranih baviti se obezglavljenom momčadi, s Edenom Hazardom na izlaznim vratima i bez ikakvih planova.

Gledajući svoj Chelsea u potpunom rasulu, Lampard je zasukao rukave i prionuo rovovskom poslu koji će zahtjevati još mnogo truda, ulaganja i rada kako bi dugoročni rezultati bili vidljivi. No, naziru se obrisi. Super Frank ljetos nije imao dovoljno debeo novčanik kako bi sastavio momčad po svom ukusu, ali ocjenjujući sve ono što je dosad učinio, novac mu nije ni potreban. Lampard je za četiri mjeseca stvorio bazu od deset upotrebljivih momaka iz omladinskog pogona, što je u prošlosti bilo nezamislivo!

Na desnom beku Reece James, koji sve više pritišće kapetana Cesara Aspilicuetu i prijeti njegovoj nedodirljivosti u udarnoj momčadi. Stoper, novi reprezentativac Engleske, Fikayo Tomori koji s Kurtom Zumom u startnoj postavi još izučava zanat, dok je u rotaciji nadolazeći Mark Guehi. Kao centralni vezni su oporavljeni Ruben Loftus Cheek i znatno mlađi Billy Gilmour, jedan od najboljih u onoj utakmici s Manchester Unitedom u Liga kupu... Nešto ofanzivnije su Mason Mount i Callum Hudson Odoi čiji je utjecaj na Chelseajevu igru sve izraženiji, dok je zbog raspucanog Tammyja Abrahama Olivier Giroud pao u zaborav. Lampard pod povećalom još drži 17-godišnjeg lijevog beka Iana Maatsena te njegovog „akademskog vršnjaka“ iz veznog reda Faustina Anjorina i već im je dao priliku... Kad im se pridoda brzonogi Christian Pulišić, imaju potencijal postati generacija koja će vratiti klubu stari sjaj! Ponajviše jer ne žive od prodaje najboljih igrača i u žiži dominacije Liverpoola i Cityja mogu si priuštiti malo vremena kako bi ovu generaciju postavili na stabilne noge i odveli je do zvijezda.

Prisjetimo se u kakvoj situaciji su bili poslije derbija s Redsima u Londonu (1:2) krajem rujna. Chelsea je već bio uzdrman minimalnim porazom od Valencije na istom mjestu samo nekoliko dana ranije i bio je tek jedanaesti na tablici. Nešto ranije Manchester United je nezasluženo slavio 4:0 iz četiri šuta u gol, uslijedio je i onaj europski Superkup uz poraz od Liverpoola na penale. Na to još remiji s Licestera i Sheffielda doveli su do uvriježenog mišljenja javnosti, među njima i ono autora ovog teksta, kako tekuća sezona ne može više biti uspješna. O, kako su nas samo, s oproštenjem, zajebali...

Postoji jednostavno objašnjenje. Po dolasku u klub Frank Lampard je na stranu ostavio sve ono što se o aktualnom igračkom kadru znalo ranije. Svi su kod njega počeli od nule i mogli su mu pokazati što i koliko mogu. Tako se, eto, dogodilo da 37.000.000 eura plaćen, ubrzo i otpisan Michy Batsuhayi postane Lampardov džoker s klupe i nova opcija u napadu! Kurt Zouma je poslije silnih posudbi i želje za trajnim odlaskom iz kluba postao standardan prvotimac. Mateo Kovačić igra nogomet karijere i savršeno mijenja Ngola Kantea, a Christian Pulišić se nakon razdoblja prilagodbe pobrinuo da se u zapadnom Londonu više ni ne priča o Edenu Hazardu za kog je kraljica transfer tržnice Marina Granovskaja izvukla preko 100.000.000 eura. Veliki utjecaj na sustav rada imaju šef omladinskog pogona Neal Bath i njegov pomoćnik Jim Fraser, koji rade u konstantnom dosluhu s Lampardom i njegovim dugogodišnjim prijateljem Jodyjem Morrisom.

Bath je u klubu od 2002. godine, kad je doveden kao pomoćnik direktora u akademiji, a sad ga se pita za sve. On je veliki zagovornik promocije mladih igrača, ali klub dosad nije imao previše sluha za njegove prijedloge. Upućeni kažu kako je zaslužan za karijere koje imaju Brendan Rodgers, Steve Clark i Paul Clement, jer su svi karijere započeli kao treneri mlađih kategorija pod njegovom palicom. Zahvaljujući njemu škola godinama cvjeta, iako nije dala nijedno veliko ime nogometu radi sulude politike rada u Chelseaju. Baš zbog njega većina školaraca u klubu počinju s razvojem još i prije desetog rođendana. Primeri su Loftus Cheek, Hudson Odoi, Abraham i Tomori – svi oni počeli su sa osam, dok su Mount i James bili dvije godine mlađi kad su napravili prve nogometne korake. Frazera opisuju kao čovjeka kojeg zovete kad želite dovesti talentiranog igrača u Chelsea. On s timom skauta češlja svaki centimetar Otoka, ali i Starog kontinenta, kako bi doveo najbolje u Chelseajev trening centar Cobham, a njegova radna etika i želja za stalnim napretkom doveli su do tog da Bluesi imaju akademiju prebogatu potencijalom. Zbog njegovog utjecaja posljednjih godina došli su Andreas Christensen, Nathan Ake i Billy Gilmour.

Tih nekoliko imena uzrok su prvih, ali ključnih koraka poduzetih ka boljem radu mlađih kategorija. Dosta se vodi računa kako se igrači ponašaju i šta rade izvan terena, često imaju razne tečajeve kako bi razvijali vlastite interese te poboljšavali svoj život izvan treninga i utakmica. Chelsea je, potrebno je istaknuti, među najboljim klubovima u mlađim kategorijama s 16 trofeja u poslednjem desetljeću. Jedino je, izgleda, bilo potrebno pronaći odgovarajući model po kojem će određeni broj akademaca napraviti sljedeći iskorak u karijeri i postati standardni prvotimci.

Chelsea je danas svojevrsno okupljalište nogometnih asova, ali među kojima svi imaju važne uloge u piramidi odgovornosti. Petr Čech, Claude Makelele, Hilario, Carlo Cudicchini, Tore Andre Flo, Paulo Fereira, Ashley Cole, Didier Drogba, Joe Cole... Svi oni imaju svoje zadatke kako bi Chelsea postao veći nego što jest. A Lampard je kroz ovaj kvartal izrastao u nešto poput šefa kuhinje, koji svaki put koristi iste sastojke kako bi stvorio nova, ukusna jela. Takve su Chelseajeve partije od kraja rujna - po guštu pravih nogometnih sladokusaca. I s mnogo duše, entuzijazma i energije, ima ozbiljan napadački mentalitet i sve se svodi na mantru - trči, trči, trči!

U Lampardovoj glavi ne vrti se samo jedna zamisao, već je uz izgradnju momčadi pustio mašti na volju i eksperimentirao s formacijama. Tako je uz standardan 4-2-3-1 protiv Valencije i Lillea koristio nešto što je više nalikovalo na defenzivniju, klasičnu 5-4-1 formaciju, ali i varijantu sustava 4-3-3 s Willianom i Pedrom (protiv Brightona) znatno bližima Abrahamu, da bi protiv Wolvesa odigrao 3-4-3, što je tad imalo smisla s obzirom na to kako je momčad izgledala nešto ranije. Po bokovima je tukao „orkanski propuh“, a stoperi su bili preopterećeni pritiskom napadača. Ta sitna korekcija dala je rezultat protiv Vukova, iako je mladi stručnjak kasnije više nije koristio.

Hrvatski reprezentativac Mateo Kovačić nedavno je nahvalio svog šefa na sva usta i u prvi plan neprestano isticao njegove odlike vođe. Uostalom, takav je bio igrač – duša momčadi, motor oko kojeg se vrtila igra i zbog kojeg,  izvjesno je, Chelsea ne bi postao to što jest čak i sa svim Romanovim petrodolarima.

“Liepo je sve ovo što se događa. Sad shvaćam zašto je Lamps bio tako dobar igrač. Njegov mentalitet je nevjerojatan. To želi usaditi i nama – napadački, pobjednički mentalitet. Osvojio je toliko trofeja i zna kak se povezati s igračima. Nevjerojatan je, voli se šaliti s nama, smije se... On je savršen učitelj za nas“, priznao je Kovačić u razgovoru s otočkim medijima i dodao:

“Moramo nastaviti učiti od njega, uživati u njegovim lekcijama. Vidimo kako i on uživa s nama, što stvara još bolju vezu. Sad je pravi trenutak, teška vremena su za nama, a ono što dolazi bit će pravi test karaktera. Radimo jako. Moramo, jer ovo je Chelsea“.

Ne treba isticati kako je Chelsea donedavno bio među omraženijim nogometnim instituacijama na Starom kontinentu. Ne samo zbog izostanka šarma na terenu i bezlične, često destruktivne igre koja je ubijala svu njenu ljepotu, pa i načina do kojeg je došao do naslova prvaka Europe - valjda je to bila poetska pravda za Barcelonu, suca Ovreba, Terryjev promašaj u Moskvi..., nego i zbog lutanja i potrage za pravim trenerom (Benitez, Mourinho, Hiddink, Conte, Sarri...), rata igrača sa Specijalnim, Conteovog kukanja na direktore i nepravednog etiketiranja Sarrija za “neuspješnu“ sezonu, iako je osvojena Europa liga, te osiguran povratak u Ligu prvaka trećim mjestom u Premier ligi iza nezaustavljivih sila Liverpoola i Man Cityja.

Kako bismo do kraja objasnili način Chelseajevog doskorašnjeg modus operandija i fenomen današnjeg sastava, vratit ćemo se u vrijeme kad je sve započinjalo...

Kad pomislite na termin “elitna nogometna akademija“ mnogima vjerojatno kroz misli prođu slavna Ajaxova škola ili Barcelonina La Masija, utemeljene na izvanvremenskim, vizionarskim filozofijama i vrijednostima koje se ni danas značajnije ne mijenjaju i daju kontinuirani rezultat. Negdje na suprotnom kraju spektra (pre)dugo je tavorila najbesmislenija akademija s prefiksom “elitna“ - Chelsejeva.

Od 2003. godine kontroverzni biznismen i oligarh Roman Abramovič preuzeo je klub od Kena Batesa za tadašnjih 200.000.000 eura, ozloglašena akademija Plavih odavno je bila crna rupa kroz koju su propadali najveći biseri, dovedeni u klub samo kako bi ili nestali s nogometne mape ili dane provodili na posudbama po raznim filijalama i prijateljskim okruženjima... Za šesnaest godina Romanove ere na pojačanja je potrošeno gotovo dvije milijarde eura (1.968.880.000 eura), od čega je ozbiljan dio kolača na njegovo inzistiranje otišlo upravo na realizaciju transfera brojnih nadarenih igrača u gotovo bahatoj ambiciji kako bi od kluba ekspresno stvorio rasadnik talenata i dobio nepresušan izvor kvalitete za budućnost, svježe krvi koja će stvoriti pobjednički DNK u dobro organiziranom zatvorenom sustavu.

Ideja o podizanju Chelseajeve akademije do visina na kojima su Ajax ili Barcelona se krou više od desetljeća i pol neprestano sukobljavala s politikom “win-at-all-costs“ (čitaj: pobijedi po svaku cijenu), pa su tako iz sezone u sezonu stasavale i propadale generacije potencijalnih asova svjetskog nogometa. Od legende popularne simulacije Football Manager Bena Sahara, preko Gaela Kakute, Jacka Corka, Michaela Mancienea, Franca di Santa, Ryana Bertranda, Scotta Sinclaira, do Slobodana Rajkovića, Fabija Borinija, Jeffreyja Brume, Dominika Solankea, Patricka van Anholta, Lucasa Piazona, Oriola Romeua, Patricka Bamforda, Natahniela Calobaha, Sama Hutchinsona, Bertranda Traorea, Torgana Hzarda, Marija Pašalića, Stipe Perice, Mateja Delača... Svi oni, pa i mnogi drugi prolazili su kroz umjetno bildan sustav s etiketama supertalentiranih, nadarenih ili pak igrača s određenim potencijalom.

Neki od njih ponikli su u Chelseaju, dobar dio ih je doveden iz različitih krajeva svijeta, a malo tko se uspio izvući iz nemilosrdnog stiska hiperprodukcije obojene u plavo i napraviti bar solidnu karijeru. U Cobhamu bi imali sve uvjete za izrastanje u najbolje na planetu. I danas Chelsea se smatra sredinom s jednim od najmodernijih trening centara u svakom pogledu. Ali procjena svih trenerskih veličina koje su prodefilirale zapadnim Londonom u Romanovoj vladavini (Mourinho, Scolari, Ancelotti, Conte, Hiddink, Sarri...), pojačana osjećajem kako bi izostanak rezultata značio i automatski otkaz, bila je da nitko ili bar najveći dio njih nije bio dovoljno dobar za prvu momčad. Jednostavno im nije bilo dozvoljeno zablistati, niti su imali prikladnu šansu za tako nešto. Tako se klub u kojem je utemeljena ideologija masovnog financijskog ulaganja zbog postizanja najviših klupskih ciljeva, ostao razvijati na mitu kako je John Terry Chelseajev diplomac koji je izrastao u igrača svjetske klase. Zapravo, legendarni kapetan jedini je Plavac s takvim statusom i zbog toga su klub, osobito Roman Abramovič bili pod žestokim kritikama stručne javnosti...

Stvari su neznatno počele mijenjati u turbulentnoj i potpuno neobičnoj sezoni Maurizija Sarrija. Za razliku od njegovih prethodnika, barem je lansirao Rubena Loftus Cheeka, koji je posle “XY“ postao jedno dijete Londona i Chelseaja s obziljnijom i prikladnom ulogom. Ruptura Ahilove tetive polovicom svibnja onemogućila je njegov kontinuirani napredak i zamalo upropastila cijelu klupsku sezonu, ali bi u tjednima koji dolaze mogao dobiti određenu ulogu i kod novog trenera.

Prisjetit ćemo se i kako Chelsea u svojim redovima ima možda i najtalentiranijeg ofenzivnog veznjaka na svijetu - Calluma Hudson Odojija. Upravo zbog nedovoljne svijesti svih rukovodećih kadrova o kvaliteti izdanaka klupske akademije Chelsea se dugo kockao i umalo izgubio novog reprezentativca Engleske za oko 40.000.000 eura. Da je Kovačev Bayern uspio u svojoj namjeri i zaključio ovaj transfer, vjerojatno bi se u bliskoj budućnosti ispostavilo kako bi taj novac bio praktično samo kusur za vrijednost koju bi dostigao u razdoblju koje dolazi i djelomično bi se ponovio slučaj Kevina de Bruynea ili Mohameda Salaha, koji u svoje vrijeme nisu bili dovoljno kvalitetni za prvu momčadi, samo kako bi u međuvremenu stali u red najboljih na svetu. Njihova razvojna putanja nije identična kao ona talentiranog desnokrilnog ofenzivca, jer prijee svega nisu odrasli u Cobhamu, nego se sličnost njihovih situacija ocrtava u tome kakav je konaačn proizvod...

Chelseajevo posrtanje u tom segmentu prestalo je dolaskom Franka Lamparda. Zapravo, od te sudbonosne zabrane registriranja novih igrača zbog kršenja pravila FFP-a u čak 150 navrata za transfere 69 mladih igrača u prethodnom desetljeću. Ma zamislite samo ironiju...

Zvuči poetski, ali sve ono što je Lampard pružio Chelseaju na terenu i put kojim ga je odveo do europskog vrha sad može ponoviti kao trener. Ono što mnoge zastrašuje jest to koliko su Abraham, Mount, James i Tomori stabilni i drže kontinuitet s visokim ritmom! Uz iskustvo koje im pružaju Willian, Jorignho, Giroud. Aspilicueta i Kante, što olakšava tranziciju cijelog kadra i stjecanje iskustva u elitnom društvu. Lampardova vjera u mladost i pametna selekcija ponovo su pretvorile Chelsea u ozbiljnu nogometnu momčad, voljenu od javnosti koja sve to pozdravlja s velikom euforijom.

Unatoč svemu, treba jasno postaviti stvari na svoje i reći – Chelsea je tek na početku novog puta. Kako je u razdoblju velike tranzicije i kako Lamps ima izvrsnu priliku učiniti čudo. Došlo je vrijeme kad doslovno nitko oko Stamford Bridgea ne želi ukidanje transfer suspenzija, jer ovo što se događa nešto je poput “jednoroga” - postoji isključivo u bajkama i kad momčadi šefuje Frank Lampard.

Zato, nek se njegova bajka pretvori u najljepšu stvarnost.

POVRATAK NA NASLOVNICU

(foto: Reuters)