Kapetan Dinamo: "Ako ne mogu dati najbolje, svoj maksimum, onda ne želim staviti taj grb na sebe. To ne bi bilo fer"

“Mislim da je stiglo vrijeme za oproštaj” rekao mi je Arijan Ademi prije kakvih možda dva tjedna u njegovom „kućnom kafiću”. Puno smo toga kroz godine pretresli u Linea Baru u Središću.

“Ne želim nijednom na sebe staviti grb Dinama ako mu ne mogu dati svoje najbolje, svoj maksimum. To nije pošteno prema tom dresu i tim navijačima”, govorio mi je.

Kako meni tako i sebi, da izgovori na glas da je prelomio i da odlazi. Drukčiji su to bili i ton i slika negoli prije par godina kad smo na istom mjestu pričali o istoj temi – odlasku iz Dinama. Tada je u rukama držao ponudu s kojom bi preko noći postao milijunaš. Bila je to ponuda za smrznuti se, mobitel mu je „gorio”, a on nije bio miran. Kao profesor Baltazar hodao je gore dolje, javljao se na pozive pa onda niz odbijao. Ja sam komentirao s kim će dijeliti svlačionicu u tom jakom stranom klubu, kakav je grad... I onda me Aki pogledao i rekao:

“Ma, ne idem ja nigdje, brate. Ostajem u Dinamu”.

Bio je to infarktni preokret, a prvo što je tada napravio jest da je javio ženi.

“Nije mi ništa rekla. Smijala se. Znala je u sebi da će tako biti. Čita me kao knjigu”, prenio je Aki i nazvao agenta, preživio još jednu dozu nagovaranja i ostao u Zagrebu. Ne samo ostao nego i odveo svoj Dinamo u novu eru.

Ademijeva zadnja misija: Kapetane, spasi Dinamo još jednom!

Germanijak.hr poklanja potpisani dres Arijana Ademija!

I meni je Dinamo donio Akija, prijatelja. I zato mislim da ovaj put nema predomišljanja i da Ademi odlazi. Tada je osjetio da može još dati, a sada ne može doživjeti ni preživjeti da mu nakon tri lošije utakmice zviždi zapad Maksimira. Izbjegao je oproštajni intervju. Za sada. Oprostit će se on već od navijača, ali kad prođe neko vrijeme. Kada se slegnu malo emocije. Kada će osjetiti da ima nešto za reći. Nikad se nije gurao „pred kamere”. Njemu su tribine jedina bitna kamera.

Kad sam stigao u Maksimir bio je pod suspenzijom. FIFA je bila surova. Nije mogao niti blizu Dinama. I onda mi je Tomislav Svetina u jednom trenutku šapnuo:

“Stigla je odluka, Aki se vraća”.

Nekoliko dana sam morao šutjeti o tome. U tišini smo spremali njegov povratak u najdraži dres. Našli smo se u Potteru, kod Ante Rukavine, na Kennedyjevom da dogovorimo detalje.

“Vodu molim, ali zatvorenu”, rekao je Ademi konobaru.

“Da si prošao ono što sam ja i ti bi pio isključivo iz boce koja se pred tobom otvara”.

Idućih dana smo se zbližili. Nije bilo televizije, novine i radija na kojem ga nije bilo. Svi su htjeli dio Ademija za sebe. Sve smo odradili skupa. Rekli smo mu da planiramo otvoriti njegov trening za navijače.

“Još samo to i onda ćeš me pustiti. Vrijeme je da se posvetim nogometu”, bio je principijelan Ademi. Nisam više inzistirao. I posvetio se lopti. I napisao najljepše stranice povijesti Dinama. Bio je lav na terenu. Lider. Vođa. Karizmatik. Kapetan Dinamo.

S lakoćom je bilo raditi s njime, s guštom družiti se. Oni trenuci kada je sve sjajno, a koji su bili više pravilo nego iznimka, bili su posebni. Bila je jedna velika utakmica, više ne pamtimo koja jer bilo ih je puno u našem mandatu. On je bio taj koji je odlučio na terenu. “Man of the match”. I naravno da su ga novinari čekali u mix zoni.

Od Rijeke do Rijeke, nakon 13 godina: Gotovo je, Arijan Ademi odlazi u Kinu!

Dilaver za Germanijak: "Rekao sam Akiju da ću ga uzeti u ševu na njegovu oproštaju, a njegov dres mi ide na zid"

“Aki, čekaju te”, rekao sam mu u onoj našoj “buži” kod oružara Tompe.

“Ma tko? Reci im… Ma reci im da mi je pukla noga. Ne mogu ništa reći, prazan sam”.

“Aki ionako priča na terenu. To im reci”, dobacio je Petković zajebanciju.

“Više nemaš mira ni kada odlučiš utakmicu”, rekao je Ademi, više za sebe kroz smijeh i otišao pred kamere. Uvijek je bio profesionalac. I ovo što sada čitate su zapravo neka sitna sjećanja koje ćemo utjeloviti u knjigu. Davno smo se dogovorili da kada objesi kopačke o klin ide knjiga. Sa svim detaljima. Obećao je da neće biti kočnice ni zadrške.

Iako, nismo se baš nadali da će posljednje poglavlje biti u Kini. Doduše, kada je Ademi u pitanju - pitanje je jel Beijing Gouanom zadnja postaja.

“Znaš, vidim te za desetak godina, u nedjelju ujutro, kako igraš stopera u nekoj četvrtoj ligi. Onako, s trubuhom i za svoj gušt”, kažem mu.

“Nisi daleko od istine”.

Kako bilo, u nedjelju završava priča. Poglavlje velike priče o jednom velikom klubu, velikom grbu i velikom kapetanu. Kapetanu Dinamo.

I mislio sam kako nikada neću napisati te oproštajne rečenice i sitne detalje zbog kojih sada riskiram da se i naljuti. Onako, dječački da me prekori. Jer Ademi nije lik koji se može dugo ljutiti. Zapravo, on je van terena dijametralno suprotna osoba od one koju vidimo na travnjaku. Recimo, onda kada je okružen sa devetoricom igrača West Hama i kreće u obračun sa svima njima jer su slavili gol ispod Sjevera. A to se u Maksimiru ne radi… Ne dok je Ademi kapetan!

Ženska djeca su blagoslov kada ste zaluđeni nogometom. Moja kćer, eto, zna da ima jedan veliki klub Dinamo koji je tati centar svijeta. I da budući zet mora voljeti ovu plavu boju. Ok, zna Tara još puno detalja o Dinamu, svakako više od prosječnog djeteta njenih godina. Učlanio sam je u klub dok je imala tek sedam minuta i pustio sam da se priča vrti sama.

“Tata, pa gdje ide Ademi”, iznenadila me neki dan. Pitali je, naime, dečki u školi da pita tatu je’l istina da Ademi ide iz Dinama. Djecu ne možeš prevariti.

U petak sam otišao do stadiona, stao u red za ulaznicu i u nedjelju ću naći svoje mjesto na Zapadu. Kao navijač. I nadam se da će oko mene biti 15-ak tisuća navijača. Iako, moram priznati da se nisu nešto u klubu pretrgli da se dostojno oproste od Ademija. Zauzeti su dvorskim borbama.

No, bit ću tamo kao navijač. Sa šalom oko vrata. Ustati i zapljeskati. Bilo je vjerojatno boljih igrača, većih majstora od lopte, ali usudio bih se reći kako nije bilo većeg kapetana u povijesti. Arijan Ademi - “Kapetan Dinamo” – hvala ti!