Ademijeva zadnja misija: Kapetane, spasi Dinamo još jednom!

Protiv Rijeke se oprostio Luka Modrić. Prije 15 godina, u slavljeničkoj atmosferi i pred punim Sjeverom, Dinamo je već bio prvak, a ta Rijeka tek statist na velikoj fešti. Pobjeda 6:1 bila je završni poklon Dinama Modriću i Modrića Dinamu. Bila je to oproštaljka s mlađim bratom, koji odlazi na studij u London i koji će se jednog dana vratiti s diplomom i svoju doktorsku disertaciju opet ispisati u Maksimiru. Tako se tada, naivno, mislilo, rekao je i sam da će se vratiti, ali, tko je mogao znati da će 'mlađi brat' u bijelom svijetu i diplomirati, doktorirati, postati nobelovac i umjesto u svojoj kući vrhunske znanstvene radove pisati u najboljem nogometnom klubu svijeta. Da će umjesto heroja Maksimira postati ikona Bernabeua i čitavog svijeta, umjesto idola klinaca od Dubrave do Zaprešića, postati inspiracija dječacima od Južne Afrike do Australije.

Protiv Rijeke će se u nedjelju od Dinama oprostiti i Arijan Ademi. Kao onaj, stariji brat, koji je ostavio trag, prošao sve obiteljske uspone i padove, stavljao glavu na panj i spašavao obitelj kad god je trebalo i sad, pomalo umoran od tereta očekivanja i velikih emocionalnih amplituda, odlazi daleko od kuće. Poput onoga sina iz popularne zagorske popevke 'pinklec na pleča je del' i zna da je kraj, da se vratiti neće. Barem ne u istoj ulozi, ne kao kapetan i simbol jedne generacije, ne kao igrač za kojim se praši i koji vodi vojsku svojih suboraca u nove, velike, povijesne pobjede. Ako se jednog dana vrati, a u to nitko ne sumnja, bit će to jedan drugi Ademi, u nekom drugom filmu.

I, trebala je ta nedjeljna utakmica protiv Rijeke biti svečarska, homage velikom kapetanu i velikoj Dinamovoj eri. Neslužbena proslava još jednog naslova prvaka, u koji više nitko ne sumnja, jer je jedna ruka već na peharu. Trebala je Rijeka opet biti samo dragi gost na velikoj fešti, pred punim Sjeverom i popunjenim Maksimirom, šampionska pjesma, konfete i pjenušac, već odavno ohlađen u maksimirskim škrinjama. Trebala je to biti utakmca u kojoj će igrač s brojem 5 još jednom mahnuti tribinama, poneka suza zbog bezbrojnih uspomena i velikih trijumfa i zbog toga što je, definitivno, kraj. Više sjeta, nego radost, ali rastanci su uglavnom takvi, iako je onaj rastanak s Modrićem bio ipak drukčiji. Jer, tada nismo znali...

Međutim, utakmica protiv Rijeke, nekoliko dana prije, pretvorila se u Dinamov 'must win'. Nakon dva poraza i tri uzastopne utakmice bez pobjede uvukla se u Maksimir nelagoda, nervoza. Umjesto sigurnih, mirnih plus 15, Modri su ostali na plus devet ispred Hajduka. Još uvijek velikih, vjerojatno i dovoljnih plus devet, stvarno je teško pomisliti da Dinamo može prosuti toliku prednost. Ali, sad Rijeku, zapravo, Rječinu, koja buja iz vikenda u vikend, treba pobijediti. Još jedan kiks, da ne govorimo o porazu, potresao bi Maksimir, u to smo sigurni, nelagoda bi se pretvorila u nemir, samopouzdanje u sumnju. Nije da se kroz povijest nismo nagledali takvih preokreta u najtrofejnijem nam klubu, nije da bi bilo prvi put. Gotovo prvenstvo postalo bi, naravno, ako Hajduk pritom pobijedi Slaven Belupo, opet neizvjesno. Ademija više neće biti da stane na 'branik obitelji', a vidjeli smo zadnjih tjedana kako izgleda Dinamo bez Ademija. I koliko nedostaje 'stariji brat'.

Dilaver za Germanijak: "Rekao sam Akiju da ću ga uzeti u ševu na njegovu oproštaju, a njegov dres mi ide na zid"

Čačić se igra sa sudbinom, rezultat mu je bio glavni adut, a kad njega nema...

Čačić: "U krizi smo, ne bojim se otkaza, imam previše godina! Šimić? Tek treba potpisati ugovor"

Matheus golčinom u nadoknadi srušio Modre. Tri utakmice bez pobjede, to se u Dinamu zove - kriza!

U zadnje tri utakmice Ademi je odigrao samo jedno poluvrijeme, prvo protiv Osijeka. I, Dinamo nije pobijedio, odnosno, dvaput je izgubio. U onoj protiv Lokomotive u Kupu ušao je s klupe u poluvremenu i tek tada Modri su proigrali i pronašli put do polufinala. Sve to dovoljno govori koliko Ademi znači ovoj momčadi! I znamo da je zadnjih dana u pripremama za odlazak u Kinu, da pokušava udovoljiti svim zahtjevima za dresovima, potpisima i oproštajnim kavama, da se u njemu miješaju čvrsta odluka o odlasku i tuga što napušta voljeni klub. Znamo da je i sam, vjerojatno, mislio da će utakmica protiv Rijeke biti tek formalni oproštaj, zadnjih 90 minuta bez nekog presinga i imperativa. Ali, eto, u nekoliko tjedana sve se okrenulo. I od Ademija se opet očekuje da bude ključni igrač, da bude prevaga i da još jednom, kao toliko puta u ovih 13 godina, spasi Dinamo! Da, možda zvuči apokaliptično, iako je Dinamo daleko od apokalipse. Ali, tri boda protiv Rijeke su nužna, a Ademi, u svojoj zadnjoj misiji, igrač koji još jednom treba povesti svoju momčad u pobjedu. Baš on, jer druge opcije nema, Dinamo bez njega danas ne izgleda šampionski. On je taj koji još jednom, zadnji put, može iz svojih suigrača izvući maksimum, natjerati ih na zajednički počasni krug. Još samo 90 minuta glavom na kopačku, krvavih koljena i sa 120 posto mogućnosti. Za povratak Dinama na pobjednički kolosijek. I u mirnije vode. I onda može otići spokojan! Možda nije pravedno stavljati mu i na oproštaljci još jednom takav teret na leđa, jer i bez toga neće ostati dužan. No, kad je još uvijek tu, neka pogura još samo jednom...