Kako je "snajper s Bosuta" napravio čudo u Cibaliji
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 08.05.17. | 10:31
Vinkovčani su već imali čekirane karte za drugu ligu, ali dolaskom njihovog čovjeka, Mladena Bartolovića, na klupu Cibalia je osvojila sedam bodova i učinila borbu za ostanak u prvoj HNL jednako zanimljivom kao borbu za naslov.
No tad je uprava otpustila razvikano trenersko ime, Austrijanca Paculta, i na klupu dovela igračku ikonu – Mladena Bartolovića. Nije ni njemu bilo lako, krenuo je onako kako je bivši trener završio – porazima, ali prije četiri kola sve se promijenilo. Najprije je na Bosutu stradao Slaven Belupo, potom su uzeli bod u Zaprešiću, u prošlom kolu stradali su od Dinama, ali jučer su u Vinkovcima pobijedili Split u izravnom dvoboju za ostanak, približili se na samo dva boda i učinili borbu u donjem dijelu prvenstvene ljestvice jednako zanimljivim kao borbu za naslov.
Što se promijenilo u tih mjesec i pol?
„Uoči mog dolaska kružila je neka negativna priča o klubu, nekakva negativna atmosfera uzrokovana lošim rezultatima, ali u posljednjih četiri kola sve se polako promijenilo. Igračima se vratilo samopouzdanje, sigurnost u igri, jasno to je došlo s ovim rezultatima koji su u zadnje vrijeme stvarno odlični.“
No nije sve krenulo kao po loju, u uvodne tri Bartolovićeve utakmice na klupi Cibalija je triput teško stradala, od Rijeke, Lokomotive i Hajduka.
„To je bilo najvažnije razdoblje, iako smo nastavili s porazima, nismo potonuli. Imali smo tri poraza i gol razliku 1:10. No unatoč tome pronalazili smo snagu za dolazak na jutarnji trening i stigla je nagrada. U zadnja četiri kola rezultat je stvarno odličan, čak i igra je jako dobra po nekakvim mojim kriterijima. To je donijelo ovih sedam bodova u zadnja četiri kola i smanjenje zaostatka za Splitom na samo dva boda, odnosno uspjeli smo jako zakomplicirati priču oko ostanka u ligi.“
I to kako, u zadnja četiri kola Vinkovčani su osvojili sedam bodova, a izravan konkurent Split samo dva, razlika od sedam bodova sad je smanjena na samo dva. Do kraja sezone Cibalija će igrati protiv Istre u gostima, potom joj dolazi Osijek, pa gostuje u Rijeci i u zadnjem kolu dočekat će Lokomotivu. Split će u idućem kolu ugostiti Dinamo, potom gostuje kod Intera i Istre, a u zadnjem kolu na Park mladeži dolazi Osijek. Bartoloviću su imena suparnika potpuno nevažna, svaka utakmica do kraja sezone za Cibaliju je kao finale Lige prvaka.
„Nama je svaka utakmica kvalifikacijska, ne možemo razmišljati s ovima ćemo lako, s ovima ćemo teže jer si to ne možemo priuštiti. Svaka utakmica nam je biti ili ne biti, idemo sto na sad nebitno radi li se o Dinamu, Rijeci ili pod navodnicima – nekog slabijeg.“
„Split još ima dva koraka ispred nas, ali ovom pobjedom dobili smo novi vjetar u leđa i nadam se da ćemo u zadnje četiri utakmice smoći snage za ostvarenje ostanka u ligi. Ponavljam, svjesni smo da smo u teškoj situaciji, čvrsto smo s nogama na zemlji i idemo utakmicu po utakmicu.“
Bartolović se dobro sjeća takvih situacija, često se susretao s njima u igračkoj karijeri u Cibalji, karijeri koja je završila prije samo dvije godine. Pojedini igrači iz postojećeg kadra igrali su s njim i dobri su mu prijatelji, pomaže li mu ta činjenica ili mu je uteg?
„Situacija se mijenja kad postaneš trener, mora se znati red. Taj ljudski odnos je bitan, ali granice moraju postojati. Ali smatram da nemam s tim problema. Bio sam u sličnoj situaciji u Bedemu Ivankovo, moj vjenčani kum Mario Lučić mi je bio suigrač u igračkoj karijeri, a u trećoj ligi sam mu bio trener i nismo imali baš nikakvih problema.“
„Naprotiv, u nekim situacijama igrači koje poznaješ ti mogu olakšati, ali što se tiče profesionalnog odnosa, zna se – ja sam trener, oni su igrači i to je to.“
Starije igrače poznaje iz igračkih dana, a mlađe je upoznao prije dvije godine kad je prvi put sjeo na klupu Cibalije, ali onu juniorsku…
„Klupu juniorske momčadi preuzeo sam 2015. godine, bili smo jesenski prvaci u HNL-u i na kraju smo završili treći. Nekoliko igrača iz te momčadi sad je sa mnom u seniorima, Rubić, Filipović, Mlakić i rezervni golman Šubarić. Naša škola ima odličan potencijal, sigurno da će ti igrači nositi momčad u budućnosti. Sad je na njima da se dokažu i pokažu da se na njima može računati. Ima dosta naših juniora, općenito igrača u ovoj regiji koji bi jednog dana mogli konkurirati za prvu momčad. Pokušat ćemo se orijentirati na naše njih, možda dovesti pokoje kvalitetno pojačanje. Bit će zanimljivo, ako ostanem.“
Kako je uopće započeo s trenerskim poslom?
„Uefa B licencu sam položio još 2009., znao sam vrlo rano da ću biti trener. To je valjda neki logičan slijed, eto nedavno sam položio A licencu i žao mi je zbog toga. Ionako sam mislio ostati u nogometu nakon karijere, vidjet ćemo kako će to funkcionirati. To je stresan posao, zahtjeva puno žrtve, ali također jako ugodan, osobito ovako kad te mazi rezultat.“
„Dosta trenera mi je savjetovalo da se prihvatim ovog posla, zato mi je još više žao što nisam ranije krenuo polagati trenerske licencije, ali najviše volim isticati Mileta Petkovića. On mi je ostao u najboljem sjećanju, ne samo u trenerskom smislu, nego i u ljudskom.“
Ljubav s Cibalijom traje od 1998. godine, za kub s Bosuta igrao je u tri navrata i u 250 utakmica zabio 46 golova u HNL-u. U Vinkovce ga je doveo poznati nogometni menadžer osebujnog nadimka „Šlapa“, a ostalo je povijest…
„Je, je, on me doveo, dobro ste informirani. Bio sam u Segesti, igrali smo kvalifikacijsku utakmicu protiv Cibalije. Tu su me primijetili, pokojni Tonko Vukušić rekao mi je da će me dovest u Vinkovce i ispunio je svoje obećanje. Ja sam se zaljubio u Bosut i proveo puno lijepih trenutaka u Cibaliji.“
Tih trenutaka možda ne bi ni bilo da nije bilo Domovinskog rata, naime Bartlo je skoro završio kao košarkaš.
„Djetinjstvo mi je bilo ispunjeno sportom, igralo se nogometa, košarke, rukometa, ma izmišljali smo sportove. Ali košarka mi je bila prva ljubav, trenirao sam je od malih nogu, iako mi ni sad nisu puno duže,“ smije se.
„Potom je došao taj rat i sve se promijenilo. Košarka je nekako nestala, preselio sam u Čapljinu pa u Žepče, a tamo nije bilo košarkaških klubova i počeo sam igrati nogomet. Na kraju sam završio u nogometu, napravio lijepu karijeru koja je trajala 20 godina i hvala bogu dobro je ispalo.“
Čisto da se zna, 169 centimetara visoki „snajper s Bosuta“ igrao je playmakera jer…
„Nisu mi dali da igram centra, ha ha.“
Razgovarao: Andrija Vuković
(foto: Pixsell)
Germanijak pratite na Facebooku!
