Junaci radničke klase: Rayo Vallecano je fenomen multikultulturnog predgrađa Madrida

“Sine, ići ćemo u nedjelju na Vincente Calderon i skupa vikati Atleeeeeti, Atleeeeti” vikao je u striptiz baru Jose Luis Torrente gledajući po prvi puta u oči svog sina, za kojeg do te večeri nije niti znao da postoji. Pokvareni policijac još pokvarenija izgleda, kultno je lice legendarnog filmskog serijala "Torrente" koji je “odgojio” generacije Španjolaca svojim uličarskim poštapalicama koje su često aludirale i na najvažniju sporednu stvar na svijetu – nogomet. Da se vratimo na dirljivi dijalog oca i sina, ubrzo po spominjanju stadiona Vincente Calderon, danas bivšeg zdanja Rojiblancosa, Torrenteov zaboravljeni potomak je malo promijenio izraz lica i šapnuo kako navija za Real Madrid.

(4.20) Rayo Vallecano (3.50) Atletico Madrid (2.10)

Poletjele su boce, razbijene su čaše. Jose Luis se, zbog tog heretičnog čina, odrekao svog sina pred cijelom diskotekom. Jasno je, Atletico Madrid i Real su mrski gradski rivali koji su različiti po apsolutno svemu. Od srži identiteta do same igre na travnjaku. Odmah iza najvećeg rivaliteta El Classica, u samome Madridu se kroz grad dijele dvije struje života, ona uspješna i grandiozna uz vizionara Santiago Bernabeua, i ona druga, patnička u crvenim i bijelim prugama. Negdje u prikrajku, iza glamura novog stadiona Wanda Metropolitano i Santiago Bernabeua, smješten je Rayo Vallecano, treći po redu klub Madrida koji možda nema vitrine pune trofeja, ali itekako ima povijest, i to povijest preko koje jedan Torrente nikada ne bi mogao prijeći.

Za razliku od navijača Reala, gladnih maksimalista koji svoj klub gledaju kroz beskrajni imperativ pobjeda, za razliku od Atletica koji pak predstavlja nešto drugačiji identitet vječne borbe protiv godinu dana starijeg i puno skupljeg gradskog rivala, Rayo Vallecano je “samo” još jedan kvartovski klub. Za razliku od Santiaga Bernabeua smještenog u sjevernim predgrađima kojem gravitira bogatija klijentela, kvart Vallecas, dom Raya, smješten na krajnjem jugozapadu grada, madridski je barrio (kvart) u koji mnogi ne žele zalutati. Siromašna i zapuštena gradska četvrt s periferije na prvu ne izgleda kao idealno mjesto za život, ali unutar nje krije se jedna izuzetno zanimljiva društveno-nogometna priča.

Naravno, sve je počelo kontrakulturom i otporom. Iako je klub osnovan već 1924.godine, Vallecas, kvart radničke klase masovnije naseljen šezdesetih godina prošloga stoljeća, ušao je u povijesne "mape" kao perjanica borbe protiv diktature Francisca Franca. Prije njegovog dolaska na vlast, Vallecas je bio simbol otpora u Španjolskom građanskom ratu, kada je general Franco s punom snagom napadao upravo kvart s kojim je htio uspostaviti put prema Valenciji.

Ožiljke tih bombardiranja Vallecas nosi i danas. Iako moderniziran, uz manje tzv.casas bajas (bungalova), piktoreskne scene s ulica pregrađa sjajno opisuju što Rayo Vallecano predstavlja u španjolskoj metropoli. Simbolički rečeno, zaklonjen od sunca zbog viskoih nebodera koji dolaze sa bogatijeg sjevera, uske ulice Vallecasa, prepune doseljenika iz cijelog svijeta, i dalje prkose potpunoj gentrifikaciji. Takav je i klub. Iako je Rayo kilometrima daleko od bogatijih gradskih rivala, Vallecano s ponosom može reći kako je jedini klub za lokalce, neopterećen internacionalnom pažnjom Atletica i Reala.

Danas, s početkom u 21 sat, na stadionu Campo de Futbol de Vallecas, nešto manje od 15 tisuća glasnih i vjernih navijača će zvižducima dočekati Simeonea i njegovo društvo. Domaćin ne može puno dobiti niti puno izgubiti s obzirom na dvanaestu poziciju, dok će Atletico jurnuti svim silama na pobjedu kako bi održao priključak za treće mjesto gdje im s utakmicom manje bježi Barcelona. Trobod vjerojatno odlazi Rojiblancosima, što i ne bi trebao biti preveliki problem za Rayo koji ionako ne živi samo za bodove, već za samoga sebe, odnosno zajednicu koja je sastavni dio kluba.

Osnovan 1924.godine, klub kojeg danas poznajemo pod imenom Rayo Vallecano je kroz svoju burnu povijest uglavnom – oscilirao. Sve do kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na terenu nisu imali zapaženijeg uspjeha u nižim ligama, a onda im se napokon otvorilo. U kratkim crtama, prva navala prema elitnom društvu zaustavljena je u četvrtfinalu Cope Del Rey, a kasnije su poćetkom tisućeljeća, nakon dugog perioda plesa na ivici prve i druge lige, dogurali i do četvrtfinala tadašnjeg Kupa UEFA-e.

U posljednjih dvadeset godina klub je prošao kroz tranziciju problematičnog vlasnika, uz stalne uspone i padove. Dobar dio zasluga za oscilacije ide upravi koja svojim potezima definitivno nije pridonijela njegovoj stabilnosti.

Ipak, ove sezone klub nešto lakše diše. Čini se da će se u Vallecasu mirno čekati zadnje kolo jer su njihovi ljubimci dvanaesti. No, to je možda i najstabilnija stavka cijele priče oko Raya Vallecana. Odnos navijača i uprave je, u najmanju ruku materijal za jednu podulju sociološku studiju.

Iako je Jose Luis Torrente problematičan lik, on je ako ništa, izmišljen. S druge strane, Jose Maria Ruiz-Mateos je bio stvarna osoba i svakako je bio antipod svega što smo predstavili u uvodu kao identitet kluba. Ekscentrični biznismen, povremeni bjegunac i zaljubljenik u sport, prošao je burno kroz osamdesete obilježen gospodarskim kriminalom i boravkom u zatvoru prije nego li je postao vlasnikom kluba 1991.godine. S njegovim dolaskom klub je poprimio karakteristike svog gazde pa je krenuo period plesa između prve i druge lige a onda i već spomenuto četvrtfinale Kupa UEFA-e gdje su izbačeni od Alavesa.

Naravno, padom Mateosovog carstva od strane španjolske vlade koja je odlučila stati na kraj njegovim nereguliranim poslovnim konglomeratima, Rayo je, kao kolateralna žrtva došao na rub bankrota. A onda se opet, po tko zna koji put pojavila zajednica, desetljećima zanemarivana od španjolskih vlasti, i spasila klub od propasti za koju je kriv netko drugi.

Priča o Rayu Vallecanu je priča o zajednici koja prkosi neboderima koji se neprestrano nadvijaju sa sjevera grada. Nakon mukotrpne ali uspješne akcije, klub je u jeku Mateosovog pada ipak prodan te kobne 2011.godine, i to u ruke Raulu Martinu Presi. On će se pak pokazati kao tek minorni pomak od prošlog vlasnika.

Pod njegovim vodstvom, koje je i dalje aktivno, klub je ušao u neuspješan projekt osnivanja filijale u SAD-u otkupivši dionice Oklahoma Cityja koji je ubrzano preimenovan u OKC Rayo. Samo godinu dana od osnutka, 2016. godine, klub se raspada jer je originalni Rayo u Španjolskoj ispao u drugu ligu.

U isto to vrijeme, dok je klub poslovao po nekim drugačijim, očito neuspješnim poslovnim principima, zajednica i navijači, među kojima i poznati ultrasi Bukanerosi, pomagali su onima kojima je to najpotrebnije.

Priča o pravome Rayu, a taj Rayo je cijela zajednica Vallecas okupljena oko stadiona u srcu tog radničkog predrgađa prepunog doseljenika, ispričana je u knjizi Working Class Heroes irskog novinara Robbieja Dunnea. U njoj, kao i u mnogobrojnim svjedočanstvima koji su snimili oni koji su zavirili u taj pomalo „zloglasni“ kvart, članovi tamošnjeg sociosa, simpatizeri i ostali navijači velikim naporom nastoje klub približiti navijačima, a ne obratno.

Primjerice, 2014. godine, jedna umirovljenica iz kvarta koja trebala je biti deložirana iz svog doma zbog dugova njena sina, samo da bi zauzvrat dobila od kluba ali i same svlačionice doživotno plaćeni najam. Također, nije čudno vidjeti kako neki igrači kuhaju za beskućnike u pučkim kuhinjama.

S druge strane, ukorijenjeni lijevi ideali u zajednici su pokazali kako njihova ulica zbilja ima veto na neke klupske odluke. Primjerice, prilikom dolaska ukrajinskog napadača Romana Zozulyje u siječnju 2017.godine na posudbu iz Betisa, navijači su izašli na ulice protestirati jer je Ukrajinac imao navodne veze s nekim fašističkim i desnim grupama u Ukrajini. Posudba je stopirana, a Roman je vraćen u Betis uz „čestitku“ tamošnjeg saveza u kojoj stoji kako do kraja sezone ne može na travnjak zbog nekakvih prekršaja u pravilniku prilikom prelaska.

Što to znači za večerašnji ogled Raya i Atletica? Iz perspektive zelenog travnjaka, gledat ćemo domaćina u lošoj formi koji će se pod vodstvom trenera Iraole vjerojatno pokušati nadigravati protiv podjednako kaotičnih trupa Diega Simeonea. Atletico je taj koji više treba bodove, dok će Rayo pokušati pomrsiti račune jednom od gradskih divova.

Van terena, na tribinama, navijat će se iz sveg glasa. Rayo je u prvoj ligi, imaju solidan roster uz koji su se pred ulazak u finiš sezone pozicionirali na sredinu tablice što bi moglo dugoročno stabilizirati klub u prvoligaša. Ipak, takav rad nije moguć bez jasnih poslovnih principa koji su u konfliktu sa stavovima radikalnijih ultrasa, pa će biti zanimljivo vidjeti može li klub napokon spojiti primjerice barem tri sezone u elitnom društvu.

Navijači će sigurno biti uz svoje simbole, a klub će na kraju dana, kakav god rezultat ostvarivao, uvijek biti njihov. U slučaju ovog Davida među Golijatima, pokretačka snaga Davida je podjednako snažna gostovao danas Atletico Madrid ili pak sutra trećeligaš Murcia. Vlasnici će pak vođeni profitom, na sami spomen treće lige ili još gore amaterizma, pobjeći glavom bez obzira.

(4.20) Rayo Vallecano (3.50) Atletico Madrid (2.10)

 *Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. Igraj odgovorno.