Jeb***, stvarno smo srušili Brazil!

Još uvijek se nisu slegli dojmovi. Vjerojatno ni neće još neko vrijeme. Čovječe, pa pao je Brazil. Pazi, taj moćni, veliki, neuništivi stroj koji ti doslovno prijeti sa svih strana mi smo poslali u rezalište. Pala je zemlja koja je sinonim za nogomet, za tehničku izvrsnost, za tehniciranje, driblanje ili ukratko foliranje s loptom. Tamo neka mala Hrvatska, koja broji skoro duplo manje stanovnika samo od Rio de Janeira, je pobijedila vjerojatno najveću nogometnu zemlju svijeta. I to ne slučajno, zabivši neki ‘dronjak’ koji zapravo nikad nije ni trebao ući, već je pobijedila jer je bila bolja. Da, bolja! Kad razmisliš o svih 120 minuta pa onda u to ubrojiš i jedanaesterce, mi smo ti koji smo imali glavnu riječ. Da smo ispali opravdano bismo recitirali pjesme žalopojke, ali bismo se jednako tako tješili govoreći ‘jeb***, bolji su’. A nisu.

Teško je riječima objasniti sve te silne emocije koje struje našim tijelima. I nemojte sada biti onaj tip u kafiću koji će naručiti kavu i od ranog se jutra ‘praviti važan’ govoreći kako utakmicu nije gledao i kako njega zanima samo Dinamo, Hajduk, Rijeka ili Osijek. Nemojte pak sada ni tražiti dlaku u jajetu, pričati kako smo morali bolje raditi ovu ili onu stvar, lažno isticati kako nas je pomazila sreća ili s nekim podrugljivim osmjehom govoriti kako nam sada dolazi Leo Messi. Preskočite te glupe priče. Slavite, veselite se, budite ponosni. Nema ni 30 godina otkako smo postali samostalni, a u nogometu dijelimo lekcije onima koji su isti ‘izmislili’.

Najveća ikad! Bez upitnika!

OCJENE - Hrvatska: Livaković za 10, gol karijere Brune Petkovića

Modrić protiv Messija - finale prije finala!

Eduardo iz Rija za Germanijak: "Brazilci su poludjeli, zalijevali nas i pivom, ali onda im se srušio svijet. Sad idemo do kraja!"

Znamo da nije pošteno nekoga posebno isticati jer doslovno o svakome možemo ispisati jednu malu knjižicu, ali što bismo točno trebali reći za Dominika Livakovića? Kako naći prave riječi da opišemo tog samozatajnog, skromnog dečka koji u Kataru živi svoje snove? Dečka koji ulazi u udarce Brazilcima kao da je došao na vratarski trening juniora Dinama onim talentiranim klincima pokazati koliko je bitno ispravno se postaviti i biti brz na nogama. S druge strane, kako da nekoga uvjerimo da Joško Gvardiol ima 20 godina? Kako, pobogu, nekome objasniti da isti onaj dečko koji se do prije koju godinu tramvajem vozio na treninge ne da Neymaru disati, Richarlisona učini nevidljivim, a pravovremenim iskakanjima Paquetina dodavanja zaustavi prije nego što ista uopće budu upućena? Kako da nas opet iznova ne zadivi Lukina vizija, Mateova okomitost, Brozova pluća, Ivanovo srce? Ne, ne šalimo se, zaista vas to pitamo, kako da to točno učinimo? Kako da se prestanemo diviti tim dečkima koji uvijek iznova pronađu način da nas učine ponosnima?

Svašta se na ovom svijetu može izmjeriti, izračunati, usporediti. Možemo o tržišnim vrijednostima, o tome kako Brazil vrijedi više od milijardu eura, kako imaju pet naslova prvaka svijeta, kako njihovi igrači imaju centralne uloge u svojim klubovima. Vjerojatno su više zaradili od naših, vjerojatno dobivaju bolje sponzorske ugovore, vjerojatno ih se u klubovima više njeguje i tetoši nego ove naše ‘Balkance’. Možemo pričati o njihovoj visini, težini, brzini. Binaran je to sustav, ubacivanje jedinica i nula. Ali, nešto ipak ne možemo, a to je izmjeriti nečije srce. A ono hrvatsko je zaista veliko. Ma ne veliko, nego najveće.

Baš kao i prije četiri godine u Rusiji, opet nam je ta 117. minuta podarila nešto posebno. Pogodak Marija Mandžukića ne nosimo u mislima, već u srcima, a na isto ćemo mjesto pohraniti i ovaj Brune Petkovića. Jeb***, Petko, pa što stvarno uvijek moraš stvari raditi na taj svoj način, što ne može nekad biti nešto jednostavno, normalno, uobičajeno? Protiv Japana, nema tko nije galamio na njega preko TV-a kad nije pucao kad je trebao. Petko kao da je to čuo, osjetio, a onda je, u sebi svojstvenom stilu, odlučio pokazati da kad nitko od njega ništa ne očekuje on sam može napraviti sve što poželi. Onaj dribling kojim je prošao ‘kroz’ dvojicu Brazilaca pa Brozoviću kao na pladnju servirao priliku za pogodak nas je podsjetio na školske dane. Svi smo mi barem jednom odigrali utakmicu s klincima koji su pet i više godina mlađi od nas. Nećeš uzeti loptu, sve ih sam predriblati i onda zabiti, već ćeš ići dodavati, druge gurati u priliku. Ako zabiju, izvrsno, ako ne, nema veze, ionako možeš već u sljedećem napadu kreirati još jednu takvu. E, vidite, baš je takav dojam odao Petković u toj 102. minuti. Njemu je zapravo potpuno svejedno je li ispred njega Thiago Silva, Marquinhos, Eder Militao ili netko četvrti, on je onako kulerski, nonšalantno pored njih prošao kao da su obične stolice. Mah, Petko, stvarno je riječ o posebnoj biljci. Pa da je barem loš, netalentiran, nespreman ili igrački neškolovan, svima bi nam bilo lakše, jer u tom slučaju nikoga ne bi ljutio. Ovako, kad svi itekako dobro znamo što sve može i o kakvoj je igračini riječ, onda se nerviramo, nerijetko psujemo i odmahujemo rukama na njegove poteze viška, ali nakon ovoga što nam je podario protiv Brazila, sve mu je oprošteno. Zauvijek.

Sosa: "Volio bih da dobijemo Brazil, Argentinu i Francusku i postanemo prvaci. Kako spada"

Perišić: “Možemo minimnalno ponoviti finale”, Juranović: “Modrić me savjetovao oko čuvanja Viniciusa”

Sjajna vijest za Vatrene: Brozu, Petku i društvu se brišu kartoni

FOTOGALERIJA Hrvatska je 'gorjela' za Hrvatsku! Ulice gradova preplavljene crvenim, bijelim i plavim

Bruno je zapravo personifikacija svega onog hrvatskog, bahatog, a ujedno i samodopadnog što nosimo u sebi. Onaj naš ‘znam da sam bolji od tebe, ali što bih ja to tebi dokazivao’? Uostalom, znate onu ‘brine li morskog psa što druge ribe misle o njemu? Naravno da ne. Zašto? Zato što je jeb*** morski pas!’? Petko je baš poput morskog psa napao loptu koju mu je fenomenalno dodao neopjevani heroj Mislav Oršić, Alissona matirao kao da je neki niželigaški vratar, ali je onda isto tako proslavio taj pogodak toliko strastveno da naprosto niste mogli ne osmjehnuti se. Petko, morski psu, stvarno si poseban.

I nemojte nas krivo shvatiti, znamo mi da nas je Brazil mogao dobiti i jednako tako uputiti prema katarskoj zračnoj luci. Uostalom, sigurno nisu slučajno prije početka prvenstva bili okarakterizirani kao glavni favoriti. Postoje trenuci u kojima im jednostavno ne možeš ništa, a pogodak Neymara je najbolji primjer toga. Mislite li da bi ishod bio drugačiji da je u tom trenutku na terenu bila Argentina, Nizozemska, Engleska ili Francuska? Ne bi. Kad je Neymar krenuo u slalom, nitko ga nije mogao zaustaviti, a kako je vješto prolazio kroz tu gustu obranu satkanu od crveno-bijelih kvadratića zavidjeli bi i u obitelji Kostelić. Ta magija jučer se dogodila tek jednom, ali to nije bilo dovoljno da bi se srušila Hrvatska. Naša je snaga naše zajedništvo, naša vjera, naš duh. Mi ne plešemo, nemamo posebne pozdrave rukama, ne pjevamo karaoke, mi samo dajemo sve za onog koji stoji pored nas na terenu i nosi crveno-bijeli dres na sebi.

Probudili smo se, umili se, još jednom ‘bacili oko’ rezultate. I stvarno, ništa se promijenilo nije. Jeb***, stvarno smo srušili Brazil. Na valu euforije, sad idemo dalje. Argentinci su opasni, Messi je na misiji, ali nakon ovoga jučer, zar stvarno postoji netko tko ne vjeruje da možemo i Gaučose proći? Ali, dobro je, za razliku od drugih, nama je i remi dovoljan. Ako nam ne bude dovoljno 90 minuta, onda neka mreže miruju i narednih pola sata. Onda nam dolaze jedanaesterci, a kako nam u njima ide, uskoro bi se bijela točka mogla preimenovati u crveno-bijelu točku. Stotinu puta ispričana je priča o Tomici Ivkoviću i njegovim obranama Diegu Armandu Maradoni. Neće se to nikada zaboraviti, ali jednostavno je vrijeme za nešto novo, a bolji nastavak od Dominika Livakovića i Lea Messija ne možemo ni zamisliti.