INTERVJU - Tomislav Radotić: “Rekao sam supruzi da je možda vrijeme za rastanak s Osijekom, to bi mi bila najteža odluka života”

U redakciji smo ga već neko vrijeme gurali kao logičan izbor. Kao trenera koji ima glavu, srce i – znanje i energiju. I zna što Osijek znači Osječanima. A zanimljivo, prije ovog susreta nismo se ni upoznali. O Radotiću smo se naslušali od ljudi koji Osijek poznaju kao vlastiti džep, a emociju prema klubu ljubomorno čuvaju. Kad smo prvi puta napisali da bi možda konačno bilo vrijeme da se klub s Pampasa okrene svom djetetu, zazvonio je mobitel. Na ekranu – Nenad Bjelica.

“Ne znam tko ti je rekao za Radotića, ali tu si u pravu. Vidio sam ga kao svog nasljednika, zato sam ga poslao u Vinkovce. Da je sve išlo po planu, on bi preuzeo Osijek nakon mene. Ima sve da vodi naš klub. Od emocije do znanja”, rekao nam je tada Bjelica. I time potvrdio ono što su mnogi po kuloarima šaptali – da će Osijek jednog dana ipak morati okrenuti se svom čovjeku.

Do klupe Osijeka nije stigao glavnim putem. Bila je to više neka makadam varijanta. Kada su sve potrošili, kad su opcije iscurile, vrući krumpir završio je u Radotićevim rukama. A on ga je, evo, pretvorio u tih pet bodova prednosti pred Vukovarom. Nije to još za miran san, ali već imaš dojam da čovjek zna kamo ide. Sjedimo malo kasnije uz Dravu, riječi mu teku lako, kao da ne dolaze iz trenerskog kuta nego iz glave nekog staloženog profesora. Ne ratuje s padežima, ne spletkari s izrazima. Ima mir u govoru, samopouzdanje u jednostavnosti.

“Mama je bila učiteljica, sestra je profesorica hrvatskog jezika. Odrastao sam da se pravilno izražavam – valjda je nešto od toga ostalo”, smije se Radotić.

Osijek mu je u krvi. Bosutsko – je kvart.

“Industrijska četvrt, kad ideš prema Brijestu, drugi izlaz za Vinkovce.”

Kad ga pitaš je li ta priča o djetetu Kohorte pomalo nategnuta, samo odmahne rukom.

“Zaista jesam bio tamo. Ja sam ’81. godište. Nije tada bilo izbora kao danas – imao si loptu, igralište i NK Osijek. Krali smo zastave, crtali transparente, pjevali s one strane ograde – i to je bio sav naš svijet. Subotom Španjolci, nedjeljom u tri Talijani, a ponedjeljkom sažeci na 'Petici'. Malo, a opet sve. Bila su to teška, ali romantična vremena”, evocira uspomene.

Kad smo već otvorili temu tih okolnih puteva koji vode do klupe Osijeka, logično je pitanje: je li ikad izgubio nadu? Bio je pomoćnik Coppitelliju, pa Rožmanu, pa Sopiću. I svaki put je izgledalo kao da je u tunelu bez svjetla, uvijek na koraka od pozornice, a zapravo stalno u istoj sjeni.

“Uvijek nada postoji, jer sve što sam radio u trenerskom poslu radio sam s ciljem da jednog dana dođem do klupe Osijeka. S kadetima sam osvojio Kup, pa sam imao U19. Vodio sam B momčad. Redovito sam gledao treninge seniora, učio od svakog trenera, i pored travnjaka i u stožeru. Nadao sam se da će jednom doći moja šansa”, govori Radotić, zastane na trenutak kao da prebire po kadrovima, pa nastavi:

“Kada su krenule licitacije s raznim imenima kod posljednje smjene, sjedili smo doma i pričao sam sa suprugom. Rekao sam joj da je možda vrijeme za rastanak ovo ljeto. I to bi mi vjerojatno bila najteža odluka u životu. Želim biti trener, više od svega želim biti trener Osijeka, a nema me na mapi. Ugovor imam do ljeta i nekako sam u sebi prelomio da ću ga odraditi do kraja i pokušati tražiti svoju sreću negdje drugdje.”

Ipak, nije htio otići prije nego ugovor istekne.

“Pazi, ja sam osoba koja zaista cijeni ono što je netko napravio za mene, a Osijek mi je dao sve. Školovao me, omogućio mi pravilan razvoj, bio mi podrška na mom trenerskom putu. I kroz Akademiju, pa kroz rad u mlađim kategorijama, pa B ekipa, i na koncu slanje u Cibaliju. Sve je to bila progresija. Ušao sam u stožer i čekao svoju priliku.”

Negdje u tom hodniku između želje i realnosti pojavilo se i ime Josea Bota, Portugalca koji je trebao posložiti sportski dio priče. Već nakon prvih razgovora dobio je dojam da bi se možda put mogao otvoriti.

“Pričali smo i išlo je u tom nekom smjeru. Međutim, on je brzo otišao, rezultati su bili ispodprosječni u kontekstu Osijeka, ali nigdje se nije zavrtjelo moje ime. Nisam bio ni u kakvim kombinacijama.”

Da ga je i ovaj put mimoišlo – otišao bi. Bez drame, ali s knedlom u grlu.

“Pa da! Ugovor je do ljeta, smatrao sam da sam njegovim istekom klubu vratio ono što je uložio u mene. Nisam se više vidio u nekom stožeru, zazirao sam od one etikete ‘vojnik kluba’. Nemojte me krivo shvatiti, meni je NK Osijek sve – ali smatrao sam da mu mogu više pomoći kao trener nego kao član stručnog stožera. Lijepo je biti dio svlačionice i prve momčadi, ali imam druge ambicije. Vidio sam se kao glavni trener.”

Sasa Miljevic/Pixsell

A onda je otišao Željko Sopić, i broj je – niotkud – ispao baš njegov. Nogometna lutrija jednom je napokon izvukla njegovo ime.

“Sve se dogodilo jako brzo, nisam se ni snašao. Spominjala su se imena Zorana Zekića i Dine Skendera i činilo se da su oni realnija opcija. I još neka imena. Znači, nisam bio ni prva, ni druga, ni treća, ni četvrta opcija. Možda peta ili šesta. I onda sam dobio poziv i rekli su mi da preuzimam”, priča Radotić, pa se lice razvuče u osmijeh kad dođemo do pitanja koga je nazvao kada je postao trener Osijeka,

“Supruga i obitelj su mi najveći oslonac u životu. Znala je što prolazim i koji je moj način razmišljanja. Samo mi je rekla: ‘E, nemoj mi sada poletjeti’”, smije se Radotić. Nema velikog trenera bez male kućne publike.

O svojim prethodnicima govori tiho, gotovo zaštitnički.

“Svaki od njih htio je najbolje za Osijek i svaki je to radio na način na koji najbolje zna i razumije, kao što to sada činim i ja. Puno sam naučio od svih. Recimo, Coppitelli je došao sa svojim ljudima. Ne mogu reći da sam se osjećao loše, ali oni su imali svoju relaciju. Tamo sam imao minimalnu ulogu. I to mi je bilo razumljivo. Nisam njihov, ne znaju moje kvalitete kao trenera, ne poznaju me kao osobu. Ja sam bio njihova tampon-zona, neka adaptacija na HNL. Nisam zamjerio.”

Sa Simonom Rožmanom priča je već bila puno bolja.

“Rožman mi je dosta davao uloga i pustio me da sudjelujem u kreiranju. Osjećao sam se dobro jer sam imao veliku odgovornost. Bilo mi je žao što nije uspjelo s njim jer je dobar trener, veliki radnik koji živi nogomet. Kod njega se vidjelo da se puno toga s treninga reflektira na utakmicama. Međutim, nedostajala je ta sportska sreća. Svlačionica nije disala kao što sada diše.”

U kratkom razdoblju promijenio je tri filozofije, tri čovjeka na čelu. Posljednji je bio Željko Sopić.

“On je donio drugačiji sustav rada, svoj stil. Vjerojatno je htio prenijeti ono što je napravio u Gorici, a to je bilo čudo. Međutim, nije funkcioniralo. Ma gledajte, sad sam otišao široko, ali to je tako. Ne volim komparirati znanja, svaki od njih je imao svoje kvalitete i ciljano su dovedeni u Osijek. No, gledajući svoj stožer, ljude koji rade sa mnom, mislim da možemo isporučiti ono što su i ti treneri trebali isporučiti. I zato mi je još teže padalo, jer nisam vidio razlog zašto nismo pokušali s nečim što je naše, prirodno.”

Hrabrosti tada nije bilo. Ili je nije bilo dovoljno.

“Da, ali primjeri u HNL-u govorili su suprotno. Imaš Đalovića. Šafarića koji radi odličan posao u Varaždinu. Gregurinu u Belupu. Lokomotiva je dala priliku Jelaviću. Kad sam to vidio, pitao sam se – je l’ problem u meni? Zašto je u drugim klubovima jednostavno, a kod nas nije?”

Kad je ušao u svlačionicu, nije osjetio ni otpor ni prkos. Osjetio je – ravnodušnost.

“Ona nije bila prisutna samo u svlačionici ili klubu. Imali smo negativnu atmosferu u gradu, među navijačima. Imam puno prijatelja koji su imali godišnje ulaznice, ali nisu dolazili. A pazi, imaš čudesan stadion, komfor, sve...”

Prvi zadatak: vratiti mir u glavu i žar u oči.

“Ušao sam u svlačionicu i odradio razgovor sa svima. Pokušao sam biti maksimalno otvoren. Naravno i iskren, jer to je temelj svega. To su momci koji nisu preko noći zaboravili igrati. Mangupi, fantastični igrači kojima je trebalo malo žara da se rasplamsaju. Karakterni, veliki profesionalci, nemam nijednog problematičnog. Ali svi skupa smo ušli u slijepu ulicu i znao sam da će taj razgovor biti presudan. Rekao sam im da ćemo biti iskreni jedni prema drugima. Ja prema njima, ali i oni prema meni. Da moraju biti svjesni svoje odgovornosti. Oni su ti koji izlaze na teren i pružaju dobre ili loše predstave. Naravno da ih ja kao trener dovodim do određenog stanja, ali oni igraju.”

Pomoglo je i to što je godinama gledao stvari iz drugog reda.

“Apsolutno. Imao sam sreću da mogu promatrati širu sliku. Pratio sam ranije njihove reakcije. Je li analiza preduga, bavimo li se previše protivnikom? U kojem trenutku im pada koncentracija. Bilo je puno detalja koje sam pokušao implementirati.”

Prvi potez – vratiti Malenicu na gol. Vrlo jasna poruka svlačionici i tribini.

“To je bila moja odluka. I jedina logična. Mislim da je Nikola fantastičan vratar i momak koji me podsjeća na Marka. Prirodan i legitiman nasljednik Malenice. Njegovo micanje nije bila nepravda prema Nikoli, nego sam htio ispraviti nepravdu prema Malenici.”

Odluka kojom se prije njega kockalo s Markovim statusom, i danas mu je čudna, ali ne i zlonamjerna.

“A gledajte, Željko je htio najbolje. Mislio je da će to pokrenuti neke stvari. U tim trenucima pokušavaš bilo što da bi probudio ekipu, izazvao reakciju. Mislim da je to bio glavni razlog.”

Jedan od simbola njegove “nove verzije” Osijeka je i Petrusenko.

“Puno pričam s igračima, pa i s njim. Sopićeva odluka da ga ne koristi bila je legitimna, jer je bio u stanju u kojem nije mogao isporučiti ono što znamo da može. U fizičkom i mentalnom smislu. Ne možemo sakriti što se događa u njegovoj zemlji i kako to utječe na njega. Željko je u njegovu slučaju razmišljao prirodno i ljudski. Ja sam kroz razgovor i treninge vidio da je drugačije. Odlučio sam riskirati. I pogodio.”

Riskirao je i s Bubanjom u Koprivnici protiv Slaven Belupa.

“Osnovna ideja bila je umrtviti igru Slaven Belupa i čekati svoju priliku. Oni su jako dobra domaćinska ekipa i cilj je bio razbijati im ritam. Zato mi je bilo drago čuti od Gregurine da im Osijek nije dao da sprovedu svoju igru. E sad, da smo umjesto grede zabili u finišu – bila bi druga priča. To je nogomet.”

David Mejia je još jedno ime koje je pod njim dobilo drugačiji okvir.

“Pričalo se da je divlji igrač, ali treba uzeti u kontekst ekipu iz koje je došao. Vukovar je igrao ‘run and gun’ nogomet. Rekao sam – ajmo ga staviti u sustav, vidjeti što s njim možemo dobiti. Kako će se ponašati. Imam li što za izgubiti? Nemam. Isto je s Kolarikom. Istrčao je u Puli jer mi je trebala njegova visina, mirnoća, razigravanje. Ali on još nije igrač koji će svaku početi, mlad je i normalne su oscilacije.”

Kada smo kod igrača koji su oživjeli, tu je i Karačić.

“Po meni je igrao ispodprosječno. Bio sam blizu odluke da Guedes počne. Ali odlučio sam razgovarati s Karačićem. On se sam složio sa svime. Svjestan je da to nije to, ali me kroz razgovor i trening uvjerio da treba dobiti šansu...”

Spominjemo i Mikolčića, kojeg je vodio u Cibaliji i za kojeg tvrdi da mu trebaju dvije-tri utakmice u kontinuitetu da se “otkoči”. Čeka Teklića, čeka Jakupovića. Olakšanje je što je veći dio te momčadi već prošao kroz njegove ruke.

“Omerovića, Bukvića, Mikolčića, Kolarika vodio sam kroz mlađe kategorije. To puno znači".

A sretan je što je u stožer dobio svog čovjeka

“Inzistirao sam na Nikši Petroviću. S njim sam bio u Vinkovcima, sjajno se nadopunjavamo i razumijemo. Jako mi je bitno povjerenje u ljude iz stožera. Tu su i Filip Šušnjara i Marin Vučko. Ja najbolje radim u okruženju u kojem se dobro osjećam. Ako želimo isporučiti rezultat, moramo se okružiti kvalitetnim ljudima. Ima situacija kada se ne slažemo, jer sam dosta – neću reći tvrdoglav – ali volim peglati po svome. Zahtjevan sam i mislim da super funkcioniram s ljudima koji me poznaju. Volim komunicirati, saslušati prijedloge i sugestije. Nemam problem uvažiti ih kad me natjeraju da se predomislim. U konačnici, svi imamo isti cilj.”

U toj priči važnu ulogu igra i čovjek koji je jučer skidao kopačke, a danas nosi trenersku bilježnicu – Vedran Jugović.

“On ima simbiozu sa svlačionicom. Igrači ga jako vole. Ne mogu još reći je li kapacitet za trenera, prerano je, ali vidim da sve radi s enormnom energijom. Sve ga zanima, sve želi vidjeti i čuti. Jako je prilagodljiv, ne trebaš mu dvaput nešto reći. Odmah razumije.”

Jedno ime je često spominjao kroz razgovor.

“Nenad Bjelica. Među prvima mi je čestitao, znam da mu je drago. Puno sam od njega naučio, pogotovo u smislu odnosa prema svlačionici, igračima, trenerima. Zahvalan sam mu za priliku koju mi je pružio kada me poslao u Vinkovce”

Radotić iza sebe ima desetak godina seniorskog nogometa. Puno trenera, puno utakmica, puno škola. U sjećanju mu ostaju Stanko Mršić, Zoran Vulić, pa Samir Toplak s kojim se u Cibaliji dogodio iskorak.

“Toplak je došao iz Varteksa koji je uvijek igrao lijep nogomet. Donio nam je kombinatoriku, što je bila revolucija u Vinkovcima. Mi smo bili kao neka ‘hard-core’ ekipa. Ono što je bio Wimbledon s Vinniejem Jonesom, taj tip nogometa. A onda pod Toplakom krenemo kombinirati. Izvukli smo 2-2 s Dinamom.”

Dio karijere proveo je i u Splitu, na Parku mladeži, u svlačionici u kojoj su se redala ozbiljna imena.

Marko Mrkonjic/Pixsell

“Križanac, Mate Bilić, Dujmović. Zagorac na golu. Andrija Vuković. Tomo Duka. Aljoša Vojnović, s kojim sam veliki prijatelj. Lijepa vremena.”

Bio je u Splitu kad je na scenu iskočio Ante Rebić.

“Došao je na trening. Imao je 18 ili 19 godina. U naponu snage. I ne ferma nikoga... Ide sto posto.”

Protiv Dinama je igrao kada je u plavom dresu koračao Luka Modrić.

“Vidjelo se odmah da je druga dimenzija. Nisi mu mogao prići.”

Bio je i na Maksimiru kada je debitirao Mateo Kovačić.

“Drugi dan izađe članak kako je mladi Kovačić izvrtio na centru iskusnog Radotića.”

Smije se dok to priča, ali kad spominje jednog Brazilca – lice mu se potpuno uozbilji.

“Sammir! Bio sam uvjeren da će postati svjetski igrač. Često to pričam ljudima. Nisi znao je li brži, jači s loptom ili bez nje. Zaista klasa od nogometaša.”

Malo po malo, razgovor odlazi prema kraju. Ostalo je još tek pitanje o novoj predsjednici Osijeka, ženi koja danas drži ključeve njegove sudbine.

“Nemamo previše kontakta. Minimalni su. Osjetim njezinu podršku, dobili smo mirnoću da radimo svoj posao i to mi je najbitnije. Ona se fokusira na stvari koje se trebaju ispraviti, donijela je pozitivu u klub i čini se otvorena i vedra osoba.”

Ugovor mu i dalje stoji na starom roku – do ljeta. Novi papir, zasad, nitko ne spominje.

“Nismo uopće pričali o tome, nije bilo potrebe potencirati dok kuća gori. Svatko je trebao dati cijelog sebe da spasimo klub. Vjerujem da će doći vrijeme kad ćemo sjesti za stol i razgovarati. Osijek je klub u privatnom vlasništvu, svatko ima svoju viziju. Ne želim se time zamarati, oduzimalo bi mi energiju koja mi treba za posao. Volio bih da stožer i ja ispunimo očekivanja navijača prije svega, a onda i svih ostalih. Naravno da bih volio ostati, imam veliku ambiciju, ali idemo se prvo stabilizirati pa u ljepšem i boljem okruženju razgovarati o budućnosti.”

Posljednje pitanje je možda i najjednostavnije: kako Tomislav Radotić vidi jutro poslije posljednjeg kola ove sezone?

“Jutra su mi najbolji dio dana. Jutarnji sam tip... Htio bih se probuditi sretan i ponosan na ono što smo napravili. Da smo ostvarili ono što su očekivali navijači i oni koji su nam dali priliku. I da se mogu okrenuti prema onome što je ispred mene. Prema cilju koji sam stavio ispred sebe.”

A cilj je..

“Volio bih osvojiti trofej s Osijekom. Nisam to uspio kao igrač sa svojim klubom, možda je suđeno da to napravim kao trener. To je nešto što se mora jednom dogoditi. Dugo smo u HNL-u, znam da se treba puno toga poklopiti, ali tko će vjerovati ako mi ne vjerujemo? Lijepo je sanjati – a moj san je Osijek s trofejom. Od toga nema dalje, a niti više...”