A. LesičkiTko je novi šef na Pampasu: Vojnik kluba koji je (pre)dugo čekao svojih pet minuta!
Vrijeme Čitanja: 3min | uto. 24.02.26. | 16:15
Tomislav Radotić bio je programirani nasljednik Nenada Bjelice na mjestu glavnog trenera, ali splet okolnosti, amaterskog pristupa vođenju kluba i određenog diletantizma osudio ga je na čekanje.
Zapravo, dvojbe su bile kratkog daha, ako ih je uopće i bilo. U trenutku kad su shvatili da se sa Zekićem više ne čuju na istoj frekvenciji, a i sam je, ruku na srce, teško mogao opet gurati nos na mjesto vlastite (ne)sreće, u Osijeku su posegnuli za jedinim rješenjem koje ima i glavu i rep. Logikom srca, ne tablice u Excelu.
Jer Radotić je – lega. Dečko iz grada, rođen na ovoj obali Drave i nostalgičan za minulim vremenima kada je bio s one ili ove strane ograde Gradskog vrta. Bitno da je bio. Jer, on je čovjek i trener koji NK Osijek ne “voli” nego ga živi. Strpljivo je stajao u tunelu dok su drugi izlazili na travnjak, stajao pokraj svake nove trenerske figure na Pampasu, učio, šutio, bilježio. Sada je, napokon, na redu njegov broj. A ako itko može vaditi ovu momčad iz blata, onda je to čovjek kojem bijelo-plava nije samo boja na dresu, nego ona koja ide kroz vene.
Naravno, samo boja krvi ne igra puno. Treba znanje, socijalna inteligencija, osjećaj za svlačionicu i onaj stari, dobri ulični fakultet psihologije. Na kraju dana – treba i muda. A kažu oni koji ga znaju, da Radotić sve to nosi u sebi, uredno posloženo. Uostalom, kukavica ne ulazi u kuću koja gori. A na Pampasu gori...
Kao igrač krenuo je na Gradskom vrtu, pa preko Grafičara, Belišća, Metalca, Cibalije, Splita, opet stigao kući u Osijek. To je putopis čovjeka koji je napokon dobio svojih “pet minuta”. Kao trener startao je u školi nogometa NK Osijeka i vrlo brzo natjerao ljude da prestanu stalno gledati neka strana rješenja iznad njegova ramena i počnu gledati njega.
“Bio mi je u planovima da preuzme Osijek nakon mene. Iznimno talentiran trener i karakterna osoba koja zaslužuje priliku u svom klubu”, rekao nam je prije dvije godine Nenad Bjelica kada smo ga pitali za Radotića.
U B momčadi je bio onaj koji je klincima poput Omerovića, Mikulčića, Bukvića otvarao vrata, umjesto da im ih zalupi pod nosom. Pokazao im je put prema gore, a sada bi im mogao pokazati i put natrag, na pravi kolosijek, jer su i oni dio ove priče. Otišao je potom u Vinkovce, u Cibaliju u jednoj od najstresnijih sezona u povijesti, kad se nije imalo za toplu vodu, a kamo li za igrača koji čini razliku. Iz te suštine neimaštine iscijedio je treće mjesto u drugoj ligi i nogomet koji se gledao, a ne trpio.
Povratak u Osijek donio mu je juniore i kup u vitrini. U finalu protiv Slaven Belupa, protiv Jagušića, njegova je momčad igrala sjajno. Sve to lijepo izgleda u životopisu, u impresumu karijere. Besprijekoran CV, rekli bismo, ali i on sam zna da je ovo sada kategorija iznad, liga u kojoj ti nitko ne broji uspjehe, ali svi pamte prvi kiks.
.jpg.webp)
.png.webp)
Čeka ga krvav posao: vraćanje samopouzdanja momčadi koja je preko noći zaboravila kako se igra. On mora biti psiholog, trener, učitelj i ispovjednik. I usput paziti na sve one klizeće startove koji ne dolaze s travnjaka, nego iz ureda i loža. Upravo od onih zbog kojih će ga ovih dana boljeti rame od njihova silnog tapšanja. Ali, Radotić je svjestan da živi u vremenu i okolnostima u kojem ti, ironije li, mogu oprostiti sve - osim uspjeha.
Radotić ima četiri dana da zaljulja svlačionicu i izvuče iz nje ono najbolje što je u njoj ostalo. Četiri dana do Vukovara koji leti i Čabraje koji pušta na teren bijesne vukove, ne igrače. To je ritam u kojem se ne spava, samo razmišlja.
Ali imat će Radotić nešto što mnogi prije njega nisu imali – tribinu koja u njemu prepoznaje svog. Honorirat će mu iskaznicu Kohorte iz mladih dana. Na Pampasu i oko njega grla su spremna puknuti a dlanovi izgorjeti, samo da vide neku novu verziju Osijeka, bez depresije u prvom dodiru s loptom. Radotić zaslužuje takav početak. Ako ni zbog čega drugog, onda jer je dijete ovog kluba, kaljeno na osječkom asfaltu, gdje se prvo nauči preživjeti – pa tek onda pobjeđivati.
