Indeficienter

Roditi se kao Riječanin je istovremeno i blagoslov i prokletstvo. Prerano preminuli pisac Igor Večerina svoje je rodno mjesto nazvao Gradom koji teče, a njegovim sugrađanima nije dugo trebalo da tu frazu prihvate i da ista postane sinonim Rijeke. Svako tko barem jednom prošeta centrom sa sobom nosi neki utisak. On, naime, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Dvoglavi orao na Gradskom tornju, sam Korzo kao žila kucavica grada, lučke dizalice, Guvernerova palača… Svašta se tu može vidjeti. Neće svima ‘sjesti’, neće svima biti najbolja i najljepša, neće svakoga oduševiti, ali ju sigurno neće tek tako zaboraviti. Mnogi će istaknuti ljude. Kažu da je razmišljanje Riječana, njihova otvorenost i prihvaćanje različitosti nešto sa što ih izdvaja od ostatka krda. Rijeka uvijek bila drugačija, a ista stvar vrijedi i za njihov nogometni klub.

Roditi se kao navijač Rijeke također je i blagoslov i prokletstvo. Od malena su naučeni da ništa ne dolazi lako, da ono najbolje što imaju nerijetko izgube u bescjenje i da će uvijek biti netko tko je veći i jači. Ali, ni sa kim se ti isti navijači ne bi mijenjali. Ne govore bez razloga brojni hrvatski treneri da im je gostovanje na Kvarneru najteže. Svaki njihov pogled i pokret prati se pod povećalom, salvama uvreda gosti su izloženi od prve do posljednje minute, a naelektrizirana atmosfera, neovisno o tome stoji li na suprotnoj strani prva ili posljednja momčad prvenstva, može se osjetiti već kad se prođu naplatne kućice na Grobniku. Na neki ludi način, to se uvuklo u identitet kluba. Svoj vrhunac Rijeka je doživjela prije pet godina kad je osvojen prvi naslov prvaka i kad je nekoliko mjeseci kasnije na Rujevici zasvirala himna Lige prvaka. Ali, nakon toga klub više nije kontinuirano rastao kao što je to bio slučaj ranijih godina i kao što se to očekivalo, već se krivulja krenula naglo spuštati po y osi.

Varaždin produbio krizu Riječana: Teklić i Kolarić režirali veliki preokret

Mišković potvrdio pregovore s Izraelcima, nada se da će imati više sreće nego s Norwichem

A MOŽDA NIJE DO TRENERA

Poraz od Varaždina Riječane je vratio više od 10 godina unatrag. Vjerojatno su se mnogi po uključivanju na zaobilaznicu prisjećali igrača koje je Mišković zatekao kad je stigao na čelno mjesto kluba. Te sezone se na Kantridi moglo vidjeti nekoliko sombrera, ipak su istom trčali Gutierrez, Alferez i Delgadillo. Bio je tamo i ‘Kranjski Messi’ Uroš Palibrk, zatim Fenan Salčinović, Damir Čehić, Alen Dedić… Na početku sezone navijači su također bili optimistični, kao i uoči svake, ali ih tada borba za ostanak u ligi nije iznenadila kao što bi se to moglo dogoditi sada. Ovoljetna ‘pojačanja’, uspoređujemo ih s prethodno navedenim igračima, samo su zvučnija. Kvalitetnija? Vjerojatno i to, ali zasad to rujevička publika nije vidjela.

Tadić i Budicin. Foto: Pixsell

Tadić je otišao skoro pa prije nego što je uspio donijeti sve svoje stvari u ured, Budicinu je jasno kako je ‘sljedeći bivši trener Rijeke’, a samo od sebe se nameće pitanje kako će i može li onaj koji u skorijoj budućnosti postane novi dirigent riječke momčadi nešto okrenuti? Pognutih glava igrači su napustili teren nakon što su Teklić i Kolarić potpisali peti poraz Rijeke u novoj sezoni. Nije da im nedostaje želje, vidjelo se kod proslave vodećeg pogotka da igrači pokušavaju sve što je u njihovoj moći da se ova kriza prekine, ali kad ti manjka kvalitete…

NOMEN EST OMEN

Robert Palikuča uživao je veliko povjerenje Damira Miškovića. Je li to slučaj i danas, nismo pretjerano sigurni, jer Miškoviću je jasno kako ovo nije ni sjena Rijeke na koju je navikao. Kako on, tako i navijači. Izuzev Selahija, generalni menadžer za sport unazad nešto više od godinu dana nije se istaknuo ni po čemu. Ispravak netočnog navoda, istaknuo se dovođenjem nekoliko ‘pojačanja’ koji danas više nisu dio kluba (Čestić, Abass). Prijelazni rok je prespavao i to čvrsto, a iako se sigurno na Rujevici ne razbacuju novcima, odštetama za Smolčića i Murića te oslobađanjem velikih primanja koje su imali igrači koji su ljetos otišli iz kluba (Velkovski, Pavičić) su se adekvatne zamjene mogle pronaći. A nisu.

Robert Palikuča. Foto: Pixsell

Dva najzvučnija igrača koja su ovog ljeta stigla na Rujevicu, Alen Halilović i Matej Mitrović, nisu tu jer je Palikuča odradio vrhunski posao, već zato što je to učinio Damir Mišković. Kontakti s Halilovićem postoje već dvije godine, dok je Mitrović stigao kako bi revitalizirao karijeru u klubu koji ga je lansirao u europske velikane i reprezentaciju. Palikučini su igrači Vrančić, Pavlović, Alvarez… A od spomenutih se zasad ne zna tko je manje pokazao.

Jedini tko je manje od njih pokazao je onaj koji ih je i doveo. I sigurno dobro platio. Jer igrači s takvim životopisima ne dolaze na Kvarner samo zato što je lijepo živjeti u Kostreni, Opatiji ili negdje drugdje.

IMA LI NEŠTO DA NAS POKRENE, U VODI DO GRLA NE BOJIMO SE

Ri Rock jedan je od simbola grada Rijeke. Grupa Grad spada među najbolje riječke rock bendove koji nisu samo priznati na regionalnoj sceni, već i na nacionalnoj. Tekst jedne od njihovih najpoznatijih pjesama ‘Ima li nešto’ nekako najbolje opisuje kako se danas osjećaju ljudi kojima NK Rijeka nešto znači. Voda je stigla do grla, ne boje se jer znaju svoju veličinu i snagu, ali da se dalje više ovako ne može, to je svima jasno. Pa čak i Faustu Budicinu koji je nešto slično rekao poslije utakmice s Varaždinom.

Nešto se mora dogoditi da se Rijeka pokrene, a budući da se nikakav pozitivan šok nije dogodio odlaskom Dragana Tadića (kakvo iznenađenje), za očekivati je da će se igrački kadar u narednim danima dodatno pojačati. Odnosno, to nije za očekivati, to je od esencijalne važnosti ako si u klubu ne žele da voda ode i preko grla.

Navijači su navikli slušati priče o tome kako se raspadaju, ali iako će mnogi optimistično istaknuti ‘ne bojimo se’, reagirati se mora odmah kako cijela situacija ne bi dodatno eskalirala. Ako je to uopće moguće…

Zapalila se kuća, Tadić je platio danak, a kako se požar ne bi proširio, Mišković će morati reagirati

Koliko para, toliko muzike

RIJEČKE KIŠE

Za Rijeku se voli reći da je najkišovitiji grad u Hrvatskoj. Ali, poslije kiše uvijek dolazi sunce. Kriza koja trese klub s Rujevice uistinu je ogromna, najveća u eri Damira Miškovića, ali i ona će kad-tad proći. Sve u životu prođe, proći će i ona.

Kiša je u Rijeci zapravo toliko učestala da se Riječanina u nekom drugom hrvatskom gradu može prepoznati po tome što rijetko kad sa sobom nose kišobran. Ono što bi se u Zagrebu, Splitu ili Osijeku nazvalo prolomom oblaka, rođenom Riječaninu to je ‘običan dan u uredu’. Pamte tako navijači i veće problem od ovih današnjih, pamte gore igrače, a o uvjetima ne treba ni pričati. Pamte tako i dane kad se nije imalo za plaće i režije, kad su se igrači tražili po regionalnim drugoligašima i trećeligašima, kad su se ugovori potpisivali na ‘majke mi’. Damir Mišković je u 10 godina Riječane razmazio uspjehom.

Bit će Rijeka opet ono što je bila, bit će trofeja, bit će radosti za navijače. Oni to itekako zaslužuju. Ako netko nije podbacio u ovoj sezoni, onda su to oni. Nekada znaju razočarati, ono što su napravili u finalu Kupa ne smije se ponoviti i to im ne doliči, ali kako bodre igrače u posljednjih nekoliko utakmica uistinu je zapanjujuće. Navikli su oni na kiše, one jake, one koje te smoče kao da si se okupao u moru. Ovo je za njih mačji kašalj.

FIUME SEMPRE SARA’, SOTTO LA MIA PELLE, KAO PRVA DJEVOJKA

Vrte se misli u glavama navijača kako će se odvijati stvari u omiljenom im klubu u narednim danima, tjednima, mjesecima. Kako bilo, oni od svoje Rijeke neće dignuti ruke. No, nadaju se da neki u klubu to hoće napraviti, s tim da nitko ne cilja na Damira Miškovića, usprkos najnovijim pričama kako se vode ozbiljni pregovori s Izraelcima. Mišković je sigurno jedna od najvećih legendi koje je NK Rijeka imala. Jer, legende nisu samo igrači, legenda kluba mogu biti i oružari i predsjednici, poput Ljube Španjola. Svima njima Rijeka nije samo klub, mjesto gdje zarađuju za kruh, usputna stanica u životima. Svima njima je Rijeka nepresušan izvor zadovoljstva, sreće i radosti. A toga sada manjka. Nitko se u klubu ne laže, zvona za uzbunu se čuju do Krka, ali sad će se vidjeti hoće li se Rijeka uspjeti spasiti. Trebaju se napraviti rezovi, trebaju se donijeti odluke, treba se lupiti šakom o stol i reći ovako više ne ide.

Teći će Rijeka u krvi navijača neovisno o rezultatu i konačnom epilogu ove priče. Njihova ljubav je, ustanovili smo, nepresušna, baš kao što to piše ispod grba Grada. Uostalom, ipak je to njihovo nasljedstvo koje će zauvijek ostati ispod kože. Baš poput prve djevojke...