I. SučićZapalila se kuća, Tadić je platio danak, a kako se požar ne bi proširio, Mišković će morati reagirati
Vrijeme Čitanja: 8min | sri. 17.08.22. | 08:00
Možda je netko uistinu trebao napustiti Rijeku, ali je li Tadić taj?
Da situacija nije dobra, jasno je bilo svima, ali malotko je očekivao da će Rijeka nakon poraza od Slaven Belupa i osvojena četiri boda u jednako toliko odigranih kola u HNL-u smijeniti Dragana Tadića. Ili da će on otići. Doduše, bilo je onih koji su zazivali njegov odlazak na društvenim mrežama, ali takvih ima uvijek. A njihovo razmišljanje, uz svo dužno poštovanje, ne bi trebalo biti ni najmanje bitno ili relevantno. Odluka da se smijeni Tadić zapravo nema nikakve logike, jer sve ono što su iz kluba pričali o 'Rijeci na riječki pogon' na kraju neće biti ostvareno.
Kad je došao na klupu Rijeke, Tadić je bio sve samo ne prvi izbor. Prvo je Mangia je trebao biti taj, da bi se onda čekalo i Matjaža Keka koji se na kraju ipak predomislio. Pripreme su poveli Budicin i Tadić, a generalni menadžer za sport Robert Palikuča prvog dana okupljanja uoči nove sezone rekao je kako će novi trener biti stranac. Izgovorena riječ se ne može vratiti...
Budicin i Tadić nisu se bunili. Radili su normalno, a s vremenom, kako je opcija bilo sve manje, na kraju i trajno promovirani u trenerski dvojac koji će voditi Rijeku. U priču o tome kako se ‘vjeruje domaćim dečkima’ i da su oni bili prvi odabir od samog starta je rijetko tko povjerovao. Jer, pobogu, zašto bi se onda toliko dugo čekalo s njihovim imenovanjem? Svjesni su toga bili Tadić i Budicin, ali budući da je Rijeka njihov klub i da im je ovo na neki način bila jedna od najvećih želja po okončanju igračke karijere, naprosto nisu mogli reći ne. A možda bi im bilo pametnije da jesu.
Još krajem prošle sezone dalo se naslutiti kako Rijeka ove sezone neće biti ni izbliza jaka kao tada. Nekoga se moralo prodati (s tim da prodaje nisu završile ni sada, bit će ih još!), a igrači poput Drmića, Pavičića, Velkovskog i Gnezda-Čerina besplatno su napustili klub. Vjerovali su Riječani tada ‘mah, snaći ćemo se mi, uvijek se snađemo, što ne bismo i sada’, ali to ipak nije bio slučaj. Već sad se vidi kako pojačanja koja su dosad stigla nisu ni izbliza motivirana kao ona prethodnih godina da bi vukla ovu Rijeku i da bi na terenu radila razliku. Grubo zvuči, ali ovaj prijelazni rok odrađen je najlošije unazad 10 godina. Toliko loše da čak da nema konkurenciju. E, sada, netko će reći da je stvar u novcu, ali ta priča – ne pije vodu. Zašto? Razlozi su veoma jednostavni.
Odlaskom igrača klub se oslobodio i njihovih plaća. A one nisu bile male. Preciznije, oko pola godišnjeg proračuna (2021. godina, op.a.) odlazi na njih. Velkovskom je za četiri godine u Rijeci na bankovni račun isplaćeno više od milijun eura, Pavičiću još više. Doduše, potonji je to i opravdao, ali opet, na njemu, kao ni Velkovskom, klub nije ništa zaradio. Ili barem vratio uloženo. Novac od transfera Murića i Smolčića Riječanima je bio neophodan, ali baš zbog situacije u kojoj se nalaze, odštete nisu onako velike kao što su se na Rujevici nadali. Jer, kada imaš novca, onda možeš reći ne (kao što to radi Dinamo), a kada ga nemaš, onda si prisiljen na sve reći da. A to nije teško saznati klubovima koji se nalaze na drugoj strani pregovaračkog stola…
Krešićev ostanak nije napravljen zato što je on lani oduševio, već jer se bolje rješenje nije uspjelo pronaći. Da je Pavlović kojim slučajem ranije dogovoren, onda Krešić danas vjerojatno ne bi bio na Rujevici. Jer, što će ijednoj momčadi na ovom svijetu dva apsolutno identična stopera? Dovođenje dva ista tipa napadača ili krila se mogu shvatiti, ali u slučaju središnjih braniča to nema nikakve logike. Onaj koji je skautirao, odnosno dovodio (ili u tome zakazao), ovdje je pogriješio. Prvi put.
Nadalje, strijelca kao što je Drmić nemoguće je nadomjestiti, ali moraš biti čak malo i lud ako vjeruješ da će igrači koje si lani imao u momčadi, a oni to nisu tada uspjeli napraviti, ove godine mogu uskočiti u kopačke najbolje devetke HNL-a i osigurati 20-ak golova do kraja sezone. Zamjena, čak ni pokušaj iste, nije doveden, stoga ne čudi što Rijeka u početku nove sezone ima problema s realizacijom. Frigan je iznimno talentiran, ali ne mogu se od njega očekivati takvi brojevi. Niti bi to bilo pošteno prema tom nadarenom mladiću. Dakle, i ovdje je učinjena pogreška. Drugi put.
Za kraj, tu su zamjene za dvojicu standardnih središnjih veznjaka koji su ljetos napustili klub. Tu se pokušalo, vjerovali su ljudi zaduženi za dovođenje igrača da Vrančić i Alvarez imaju takvu kvalitetu da se odlasci Gnezda-Čerina i Pavičića neće osjetiti. Španjolca bi bilo nepravedno već sada okarakterizirati promašajem, ali sama činjenica da su u početku sezone najbolji dojam u veznoj liniji, pored neprikosnovenog Selahija koji je od neizmjerne važnosti za ovu sadašnju momčad Rijeke, ostavili domaći klinci Hodža i Liber dovodi nas do zaključka da je i ovdje učinjena pogreška. Treći put.
Dragan Tadić je najmanje krivac, a prvi je platio ceh. Kuća gori, a požar se krenuo gasiti tako da se u epicentar istog bacila kanta hladne vode. Jasno je svima, ništa se tako promijeniti neće, pogotovo jer je na klupi ostao Fausto Budicin. Dakle, od pozitivnog šoka – ništa. Samo će se produljiti trenutna situacija i skrivanje onih koji su ovu Rijeku morali napraviti još boljom (ili barem jednako kvalitetnom) od one prošlosezonske.
Igrači koji su se vratili s posudbe iz Hrvatskog dragovoljca trenutno daju veći doprinos igri Rijeke od onih koji su stigli kao pojačanja. A, nemojmo zaboraviti, Dragovoljac je prošle sezone ispao iz lige. Ne slučajno i ne samo zbog iznimno lošeg jesenskog dijela.
Tadić je, dakle, na neki način napravio svoje, ali oni koji su dovodili i birali pojačanja nisu. Pitanje je hoće li za to odgovarati i, još važnije, osjećaju li se oni uopće odgovornima...
Hodža je već pokazao kako ima svoje mjesto u ovoj momčadi Rijeke, Frigan također. Pokazao je i Jurišić da može biti pristojna rezervna varijanta na mjestu lijevog beka, a Karrica na mjestu jednog od krilnih napadača. A Tadić je – pričalo se tako – doveden kako bi ih ukomponirao u Rijeku i kako bi se oni jednog dana prometnuli u prvotimce na kojima će se pokušati ostvariti zarada. Upitno je koliko je u tim pričama bilo istine i je li se sve to pričalo s figom u džepu. Jer, znalo se da će biti oscilacija, znalo se da rezultati neće biti sjajni, znalo se da će se povremeno morati ‘platiti danak neiskustvu’. Ali isto tako se onda znalo da će se jednom, dvaput ili triput trebati stati iza tog istog trenera kad rezultati ne budu dobri. Dragan Tadić, Fausto Budicin ili netko treći, zapravo je nebitno. Jer teško je da bi netko drugi napravio puno više od njih.
Drugačija bi se pjesma pjevala da je kojim slučajem Liber zabio za 1:0 protiv Belupa nakon što je prethodno velemajstorskim driblingom poslao Božića na šetnju Korzom. Ili da je kojim slučajem Selahi u posljednjoj sekundi utakmice protiv Gorice zabio za pobjedu. Tadić bi u tom slučaju i dalje bio trener Rijeke, ali, opet pitanje, bi li se time nešto dugoročno promijenilo? Što bi to Tadić dobio, osim velikih očekivanja i malo vremena, da Rijeku učini boljom, kvalitetnijom i konkurentnijom? No, sad nema smisla razglabati o tome ‘što bi bilo, kad bi bilo’, sad ima smisla samo o onome što slijedi. A nevera se smirila nije time što je Tadić otišao. Štoviše!
Zapravo, kad se malo analitičnije pristupi cijeloj priči može se zaključiti da je Tadić na neki način postao žrtva svojeg rada u Dragovoljcu. Da ima dara za trenerski posao vidi se na primjerima Hodže i Frigana, a u njegovom klubu sad su ga samo bespotrebno potrošili. Dva mjeseca Tadić je bio trener Rijeke. Zar je to dovoljno da praktički od nule postavi momčad na noge, da od ‘djece’ (Hodža, Liber, Frigan) napravi ljude i da igra bude od a do ž posložena? Guardioli to ne bi pošlo za rukom, kamoli njemu.
Loš posao napravljen u prijelaznom roku, koji bi bio još gori da sam Damir Mišković nije uzeo telefon u ruke i doveo dva najzvučnija ovoljetna pojačanja, Mitrovića i Halilovića, sad će se pokušati prekriti odlaskom Tadića. Predsjednik Rijeke je pametan čovjek, odavno je pokazao da zna što radi i svima bi trebalo biti jasno da je upravo on najzaslužniji za to što je Rijeka u ovom tisućljeću poslije Dinama najuspješniji hrvatski klub. Ali, i on ponekad pogriješi. Doduše, nije pogriješio ljetos, nego godinu dana ranije. Ali, to on mora sam shvatiti. Možda je stvarno netko trebao otići, ali je li Tadić taj?
U mnogim stvarima Rijeka može biti primjer svim drugim klubovima u Hrvatskoj, vjerojatno i šire. No, kao što vidimo, postoje neke stvari koje se odrađuju amaterski. Zaključili smo ranije, jedna kanta vode neće ugasiti požar, a u klubu bi sad morali napraviti sve da se isti ne proširi (dovesti još pojačanja na mjestima koja su problematična – stoper, desni bek, kreativni vezni, centralni napadač), potom provesti istraživanje kako je do istog došlo i za kraj poduzeti sve u njihovoj moći da se on ne ponovi.
Sreća u nesreći je ta što na Kvarneru imaju vremena kako bi okrenuli stvari u svoju korist, ali Mišković će sada morati biti jasan, nemilosrdan i odlučan u svojim sljedećim odlukama. One neće biti lake, ali moraju biti donesene. A ako netko to zna i može, onda je to Damir Mišković.
