I. SučićKoliko para, toliko muzike
Vrijeme Čitanja: 5min | pet. 22.07.22. | 09:57
Krivca za poraz ne treba tražiti u trenerskom dvojcu, postoje pitanja na koje oni ne mogu dati odgovor. Njihova ideja za ogled protiv Djurgardensa bila je jednostavna, školska, očekivana, ali Šveđani su to sjajno anticipirali. Razlika od 15-ak utakmica više u prvenstvu jučer nije toliko došla do izražaja, ali (mala) razlika u kvaliteti je.
Fliper, dva dobra poteza, silovit udarac pa erupcija oduševljenja – tako bi se u najkraćim crtama opisala 13. minuta jučerašnje utakmice između Rijeke i Djurgardensa. Udarac Vučkića bio je toliko snažan da je 'cimnuo' i sakupljača lopte iza gola. Utihnuli su u tom trenutku glasni Šveđani kojima je dolazak na Kvarner, stavi li se strane 'krajnje ozbiljan' incident u centru grada u trajanju od dvije minute kojeg su raščistila tri-četiri korpulentnija specijalca, prošao fenomenalno. Pili su (za njihove pojmove) jeftino hrvatsko pivo, osunčali su se kao nikada, okupali, noć prije utakmice malo– uz pristojnu distancu – porječkali s navijačima Rijeke pa onda nakon utakmice, nasmijani od uha do uha, zaputili prema sjeveru Europe.
Atmosfera na tribinama bila je duplo bolja od igre na terenu. Riječani su navikli da njihova momčad ide preko granica svojih mogućnosti posljednjih nekoliko sezona, a kad je novi kapetan zabio za vodstvo, i oni manje euforični su krenuli vaditi svoje mobitele kako bi bacili oko na rezultat utakmice Sepsi – Olimpija. Nije Rijeka bila dobra, ali nisu se ni Šveđani pretjerano iskazali. Tadić nije išao 'pozicijskim nogometom' nadjačati svojeg suparnika, već je s tri braniča, koji su stajali iznimno duboko, nastojao isprovocirati goste da svoje napade grade preko bokova te da onda ubačajima pokušaju kreirati opasnost. Sve te visoke lopte trebali su kao od šale čistiti Pavlović i Krešić, čak i Smolčić, ali Šveđani su to pročitali. Uostalom, kao da je to bilo teško.
Tadić se odlučio utakmicu započeti u sustavu s trojicom stasitih i teretnih braniča. Ne zato što je to tako htio, već jer je teško mogao nešto drugačije napraviti. Vrančić, Selahi i Alvarez trebali su zgusnuti sredinu, Ampem i Vukčević trebali su 'letjeti' po krilima, a Obregon i Vučkić u vrhu napada… Ah, što naprave – naprave.
Prije desetak godina, taman kad je počinjala ona dugogodišnja dominacija Juventusa, talijanski mediji u šali su pisali kako je se Milanova taktika bazira na tome da Abbiati kratko spusti loptu Thiagu Silvi, on ju napamet ispuca na Ibrahimovića, a dok lopta leti zrakom, Allegriju sklopi oči te se pritom moli da će Šveđanin nešto sam napraviti. Sličnog smo dojma bili jučer, jer Rijeka je bila bezidejna, vezni red nije kreirao (a ni nešto pretjerano razbijao napade gostiju), dok su Obregon i Vučkić bili odsječeni. Pogodak kojeg su zabili nije plod uigrane akcije, već spleta (ne)sretnih okolnosti. Dodavanje Ampema nije bilo dobro, Vučkićevo primanje također, ali, eto, do šanse se došlo. Mirno je to Slovenac realizirao, jasno je svima da on 'zna nogomet', ali ako je to sve što Rijeka ima za ponuditi…
Djurgarden je, baš kao i Rijeka, uoči sezone ostala bez svojih najboljih igrača. Iako dobro stoje u domaćem prvenstvu, da su nešto naročito oduševili svojom igrom – pa baš i nisu. Oni jučer nisu slavili jer su bili bolji, nego samo manje lošiji. I sretniji.
Za oba gostujuća pogotka nisu toliko zaslužni oni koliko je kriva obrana Rijeke. Kod prvog je ispao Smolčić pa onda još u blok zakasnio Krešić, da bi onda kod drugog Pavlović bio toliko loše postavljen da se Edvardsen praktički došetao do dodavanja Asora kojeg je onda, ne udarcem, već dodavanjem, pretvorio u pogodak. Kad ostanu na širokom prostoru, Krešić i Pavlović imaju velikih problema.
Tadić i Budicin su imali ideju, čak su u nastavku s nekoliko promjena i novom formacijom nastojali okrenuti neke stvari. Dakle, reagirali su, pokušali nešto promijeniti, ali… Kako ih kriviti i što to točno njima treba spočitati?
Rijeka je u odnosu na dva mjeseca skoro pa duplo slabija momčad. Grubo zvuči, ali kad ostaneš bez Pavičića, Murića, Gnezde-Čerina i (pogotovo) Drmića, a gotovo za nikog od navedenih nije dovedena prava zamjena, teško je očekivati da će se rezultati ponoviti kao oni prošlosezonski. Nije Rijeka ostala bez startera, Rijeka je ostala bez tri najbolja igrača. I to daleko najbolja…
Vrančićevo nogometno znanje mnogi će pohvaliti, ali fizički je daleko od optimalnog stanja. Pavloviću se događa isto što i velikoj većini povratnika u HR nogomet iz boljih liga, podcjenjuju svoju novu okolinu, dok je Alvareza, iako se čini kao zanimljiv materija, još teško procijeniti.
Alen Halilović je pak priča za sebe. Brzo će se on 'dovesti u red' fizički, ali ako je on doveden da bude spasitelj ove Rijeke i da on bude početak i kraj svega prema naprijed, onda bi mu bolje bilo da nije ni dolazio. Da ima kvalitetu znaju svi, ali nije svemoguć. Uostalom, nijedan od igrača koji je došao na Rujevicu 'revitalizirati' karijeru nije odmah morao postati prva violina Rijeke. Pa i Drmić je prvih pola godine bio 'iza' Franka Andrijaševića, da bi tek onda s vremenom od njega preuzeo ulogu naslovne zvijezde. Halilović bi, za početak, trebao biti 'jedan od', a tek onda treba vidjeti je li spreman opet biti 'taj'.
Poslije utakmice Tadić i Vučkić bili su razočarani, ali i nekako optimistični. Svjesni su da rezultat nije dobar, ali istaknuli su kako znaju svoju pravu vrijednost i da će se otići 'potući' u Švedsku za sedam dana. Kažu, moraju ići na sve ili ništa. Kao da drugačiji ishod postoji…
Ali, ne treba ih kriviti. Navijači imaju puno pitanja, ali na veliku većinu njih Tadić i Vučkić ne bi mogli odgovoriti. Uostalom, ne kaže se bez razloga 'koliko para, toliko muzike', a baš tako djeluje ova momčad Rijeke. Možda će Halilović, Vučkić ili Obregon ponekad imati sjajan solo na gitari (ili terenu), ali da će cijeli koncert (ili sezona) biti sjajan... Teško, praktički nemoguće.
