Hvala ti na svemu, sine ravnice!

Čekao se okrugli broj! Od Rusije i najvećeg uspjeha u povijest našeg nogometa, pa do oproštaja Domagoja Vide - devet ih je odlučilo reći zbogom Vatrenom dresu. Ćorluka je zadnji nastup upisao u polufinalu protiv Engleske, Mandžukić u finalu protiv Francuske. Rakitić se oprostio u rujnu 2020. Nema više Badelja, Lovrena, Strinića, Pivarića, Subašića i Vrsaljka.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Od nedjelje nema, eto, niti “sina ravnice”. Domagoj Vida je odlučio sjesti za stol, napisati oproštajno pismo a prije toga okrenuti brojeve telefona Kustića i Dalića. Suigrači su ionako znali za njegovu odluku, barem oni iz njegove garde među Vatrenima kojih je sve manje.

Vida je debitirao pred svojima u Osijeku prije 14 godina, a zadnje minute imao je u Rijeci protiv Sjeverne Makedonije. U međuvremenu je upisao 105 nastupa. U svakom od njih dao je sve od sebe. Bio je generator dobre atmosfere, pokretač jednog pozitivnog ludila na kojima su Vatreni gradili svoju priču koja će zlatnim slovima ostati upisana u povijesnim knjigama.

Vida se oprostio od Vatrenih: „Hvala ocu što me uveo u nogomet, uživao sam boriti se za Hrvatsku“

Dalić: „Vida je rođeni pobjednik i fajter“

Domagoj Vida je jedan od onih na koje ne možete ostati imuni. Uvijek s osmijehom od uha do uha, s nekom pripremljenom doskočicom i zavidnim kućnim odgojem. Vida može biti primjer onima kojima ostaju, pogotovo nekim mlađima kako se treba ophoditi prema svima koji su uključeni u proces reprezentacije. Od službi HNS-a, preko novinara do navijača. I zato je njegov oproštaj pao teže nego neki drugi oproštaji. Bivši i budući.

Jednostavno, bio je svoj! Lako bi ti ušao pod kožu van terena, da bi na njemu “jeo malu djecu”. Imao je sedam velikih natjecanja s Hrvatskom. Bilić mu je dao priliku protiv Španjolske na Euru 2012., da bi ga Kovač ignorirao dvije godine kasnije u Brazilu. Kod Čačića je bio standardan u Francuskoj, istu ulogu imao je kod Dalića u Rusiji gdje je odmarao tek protiv Islanda. I tri godine kasnije na Euru je imao zavidnu minutažu..

Iskreno, mislili smo kako će Vida dići sidro nakon Dohe i SP-a u kojem nije upisao niti sekunde. Da će to biti neki znak da je vrijeme za mlađe. I dok bi velika većina glumila uvrijeđene frajle, Vida je stoički podnio činjenicu da ga nije bilo na mapi i ostao u reprezentaciji još jedan ciklus. Trebao je igrati na ovom Euru. Bio je planiran protiv Italije ali sudbina je odigrala svoje. Na nekoj od “ševa”, omiljenoj razbibrigi igrača u uvodu treninga, stradao je zglob. Izgledao je kao lubenica... I Vida je ostao na klupi. To je bila i zadnja utakmica reprezentacije pa više nije bilo niti prilike.

“Moram mu se ispričati”, rekao je javno Zlatko Dalić na oproštaju od Njemačke.

Vjerojatno je to izbornik i napravio, ali poznavajući Vidu nije bilo potrebe. On je bio tu. Možda ne na travnjaku, ali bio je uz momčad. Na klupi, na treningu, tijekom odmora. Zračio je pozitivom oko sebe, kao i uvijek. Bio je primjer! Jedna kompletna osoba. Vrhunski nogometaš i izniman karakter. I zato su ga svi voljeli...

Gledamo od jučer oproštaje na društvenim mrežama. Od onih kurtoaznih, do onih koje su stavljali ljudi iz sjene. Ti vrijedni djelatnici oko reprezentacije koji se brinu da završna slika bude besprijekorna. I u svakom oproštaju primjetna je privrženost i odanost liku i djelu Domagoja Vide. Lijepe se zajedničke fotografije van terena u kojima je apsolutna konstanta taj Vidin osmijeh.

Pratili smo ga kroz cijelu karijeru. Prvi puta smo ga upoznali na nekim pripremama Dinama u Međugorju, u centru kod Nike Dodiga na samom ulasku u to Svetište. Bio je tamo i Osijek a priča da bi u Maksimiru rado vidjeli plavokosu nadu Osijeka bila je prilično aktualna.

U toj sezoni smo pričali s njim nakon jedne od utakmica Dinama i Osijeka u Maksimiru kada je Domagoj Vida ispred svlačionica u podnožju južne tribine jasno rekao:

“U Dinamo bih i pješke ako treba”.

Naravno da smo to objavili iako možda s ovim iskustvom bi mu rekli da stane malo na kočnicu i da mu ne trebaju takve rečenice. I bili bi u pravu jer su mu navijači Osijeka itekako zamjerili.

No, Vida je stigao do Maksimira. Doduše, okolnim putem preko Leverkusena. U Dinamu se vrlo brzo udomaćio. Autor je jednog od najvećih golova u povijesti kluba, onog Ludogorecu u 98. minuti. Autor je i popriličnog skandala kada je u klupskom autobusu otvorio pivo koje ga je koštalo 100 tisuća eura.

Naime, Dinamo je igrao neku Kup utakmicu i tek što je Mile Bilić izašao s autobusom na križanje Svetica i Zvonimirove, tišinu u autobusu prekinuo je općepoznati zvuk otvaranja pivske konzerve.

Ante Čačić nije mogao vjerovati svojim očima kada je vidio pivu u ruci nasmijanog Domagoja Vida. Šofer Mile je dobio naredbu da stane i otvori vrata, a umjesto na Kup - Vida je pješke morao do stadiona.

Vidjeli smo ga par dana kasnije na stadionu. Smije se on, smijem se ja...

“A bio sam žedan”, samo je rekao i produžio dalje.

“Koštat će te ta žeđ”, konstatirali smo. I bili u pravu jer par dana kasnije Mamić mu je odredio kaznu od 100 tisuća eura.

Iako, nismo sigurni da je Vida na kraju iskeširao tu cifru...

Kako bilo, samo jednom smo bili ljuti na njega, a to je bilo nedavno kada je zabio gol Dinamu u dresu AEK-a. U toj općoj gunguli, a zapravo očaju jer Dinamo samo nije smio izgubiti tu utakmicu, vidjeli smo ga da slavi.

“Ma koje slavlje. Svi koji ga poznaju, nakon ovakvog gola znaju da bi Vida skočio na deseti red tribine”, uvjeravao nas je zajednički prijatelj Krakan. I bio je u pravu. Vida nije slavio taj gol.

30 GODINA HNL-a - Rudika Vida: "Sve što nisam dočekao, vratilo mi se kroz karijeru mog Domagoja"

Jednom prilikom, a nakon Eura 2021. zaputili smo se u Donji Miholjac kod oca Rudike! Zasjeli smo u ljetnu bazu, njegov ranč na ulazu u grad, lagano pikali delicije s kojima nas je Rudika dočekao i još lakše točili... Iako smo više pričali o njegovoj karijeri, često nam je razgovor odlazio u smjeru Domagoja.

“Svoj je! Kažem mu što mislim, ali na kraju je onako kako on želi da bude. I nisam siguran da će se oprostiti nakon Dohe”, rekao nam je tada Vida senior, vlasnik nebeskog skoka i trzaja glavom što je naslijedio i sin...

“Ja sam bio sretan čovjek s karijerom, kao što sam sretan danas. Ono što nisam napravio, vratilo mi se preko sina. On je uspio i silno sam ponosan na karijeru koju je Domagoj napravio”, priznao nam je tada Rudika.

Svi smo ponosni na “sina ravnice” kako ga neki njegovi intimusi zovu. Na sve ono što je napravio u dresu reprezentacije, na svaki od 105 nastupa za Vatrene. Na svaki trening, na svaki savjet i pozitivu koju je širio oko sebe.

“Čast je i da jednom u karijeri odjenete najljepši dres na svijetu i predstavljate svoju domovinu. A kada to učinite 105 puta, zaigrate na sedam velikih natjecanja i osvojite tri velike medalje s Hrvatskom, onda možete samo biti beskrajno zahvalni na takvoj privilegiji”, riječi su Domagoja Vide na oproštaju. A privilegij i čast ipak su naši. Što smo ga gledali i pratili taj njegov put...