30 GODINA HNL-a - Rudika Vida: "Sve što nisam dočekao, vratilo mi se kroz karijeru mog Domagoja"

„Rudika? Vjerojatno je na svome ranču. Pratite ovu cestu pa prije samog izlaska iz mjesta njegova je kuća zadnja na desnoj strani. Tamo ćete ga pronaći“, uputio nas je jedan od mještanina Donjeg Miholjca. Prethodno smo u Osijeku sjedili na kavi s Damirom Vuicom, još jednom legendom HNL-a. Kada je čuo da se spremamo do Rudike Vide, samo se nasmijao.

 „Kakav je taj imao odraz i skok. Uf. Teško ga je bilo čuvati“.

 Rudika Vida, centarfor Belišća iz najbolje sezone u povijesti tog kluba u kojoj se golgeter tukao s Goranom Vlaovićem i Igorom Cvitanovićem za najboljeg strijelca HNL-a dočekao nas je na svom ranču okružen psima. Onako, na prvu smo ih nabrojali osam…

 „Ukupno ih je 12. I svi su bili napušteni pa sam ih sklonio s ceste. Ima svakakvih ljudi, bace ih, ostave da ih neko ubije ili da umru od gladi. I onda sam si dao malo truda i napravio im prostor. Imamo i Udrugu za napuštene životinje, pomažem im malo. Volim pse jer su pravi prijatelji, odani i uživam u svakom trenutku ovdje na svježem zraku. Otkako sam otišao u penziju, po cijele dane sam ovdje“, priča nam Rudika Vida i zove za stol. Ispred nas slavonske delicije…

 „Jel' to ta crna svinja u koju je Domagoj uložio?“, pitamo ga između zalogaja.

 „Ma kakvi. To rade njegovi prijatelji, pomaže i stariji sin. Bio sam jednom, dva puta na farmi. Neka djeca rade. Bolje i to nego da su u kafiću po cijeli dan“.

Foto: Alen Lesički

Rudika Vida čovjek je impresivnog golgeterskog CV-ja. Bio je strah i trepet za obrane lokalnih niželigaša, doživio je slavu u spomenutom Belišću, probao je čak tri puta u Osijeku. Zapravo, cijelu karijeru proveo je u radijusu od pedesetak kilometara. Rođen je u siječnju 1963., u Starom Petrovom polju kod Orahovice.

 „S nogometom sam krenuo u Rastovcu. To vam je tu blizu. Nekih tridesetak kilometara preko ove šume“, pokazuje nam Vida.

 „Igrao sam za vlastiti gušt. To vam je taj seoski nogomet. Čvrst, muški. Nije kao ovo danas kada izmišljaju pravila da ne možeš niti protrčati pored igrača, a da ne riskiraš žuti karton. Mi smo igrali na rubu. Znaš kada si dobio žuti? Kada si protivnika spremio u bolnicu. Eto, takav se igrao nogomet po slavonskim selima“, smije se Vida, koji je u Miholjac došao trbuhom za kruhom. Završio je školu, a prije odlaska u vojsku igrao je u Belišću.

 „Vratio sam se tamo, smijenili su trenera i to više nije bilo to“.

 U mladosti je zapravo igrao na krilu.

 „Bio sam brz, volio sam dribling više od ičega. I nisam bio tako visok. Imao sam jednog centarfora u Munji iz Rastovca s kojim sam se sjajno nadopunjavao. Tamo sam za seniore debitirao s 14 godina“.

 Po povratku iz vojske Vida se skrasio u Donjem Miholjcu. Nogomet je bio velika ljubav, ali od lopte se u tim okolnostima nije moglo živjeti. U to vrijeme ga je malo pogurao prijatelj iz Rastovca, koji mu je sredio posao u INA Naftaplinu, kompaniji uz koju će se Vida vezati desetljećima.

 „Drugačija su bila vremena. Tada su bili radnički savjeti koji su primali molbe koga će staviti u radni odnos. I u takvim firmama se uvijek išlo po obiteljskim linijama. Međutim, imao sam tog prijatelja koji se zauzeo za mene i dobio sam posao. S nogometom sam onda nastavio u Jedinstvu iz Donjeg Miholjca. Bilo je tu treninga, ali utakmice su bile spektakl. Pa znalo se skupiti više od tisuću gledatelja na utakmici. Kada sam stigao, igralo se u republičkoj ligi. U prvoj sezoni smo se malo mučili i borili za opstanak. Kasnije nije bilo zime. Uvijek smo bili u gornjoj polovici“, evocira uspomene.

 Tada je već izrastao u priznatog centarfora koji je terorizirao obrane gdje god se pojavio. Od lokalnih turnira, pa do ligaških utakmica u kojima se uvijek išlo na nož.

 „Znali su me svi u Slavoniji koji su imali neke veze s nogometom. Tako sam prvi puta došao u Gradski vrt i ondje se zadržao tri mjeseca. Imali su dobru generaciju. Davor Šuker bio je među najmlađima. Ma već tada se vidjelo da će biti pravi. Samo je gol vidio… Kažu sebičan? A kakav bi centarfor trebao biti? Igor Cvitanović došao je iz juniora, ali su pogriješili s njime i otišao im je u Dinamo. Potom Miro Bičanić, Janković, Kostić. Stvarno pravi dečki. I nudili su mi profesionalni ugovor, ali tada su bila neka druga vremena. S tim ugovorom nisi mogao puno više od one plaće koju sam imao u Ini. Malo sam razmislio, zahvalio se ljudima na prilici i vratio u Donji Miholjac. Tada je prevaga u odluci bila stan koji sam dobio od firme. Svi su se javljali za kredite, ja sam se jedini prijavio za stan i na kraju sam ga dobio. Dvosoban, taman za obitelj. I evo opet mene u Jedinstvu“.

 Nastavio je tu gdje je i stao. Broj 9 na leđima, nebeski skok i nogomet za vlastiti gušt. A egzekucije protivničkih vratara bile su za Vidu kao dobar dan. Trpao je svako kolo, bez obzira na ime protivnika. Nije trebalo dugo da se na vratima stana u Miholjcu pojavi Belišće koje je tada skupljalo ekipu za prvu ligu.

 „A čuj, sezonu ranije sam zabio 26 golova u sezoni. Bilo bi i više da mi u Čakovcu nisu razbili rebra zbog kojih sam pauzirao sedam, osam utakmica. Došli su do mene ljudi iz Belišća i rekli mi da bi htjeli da im se pridružim. Sviđala mi se ideja jer su bili domaći dečki s možda dva, tri igrača sa strane. Trener Jurić također je bio domaći. Jasno sam im rekao da sam zainteresiran, ali da se moraju dogovoriti s Jedinstvom. Kada su to riješili, a kasnije sam saznao da je moj klub dobio više od mene, onda smo sjeli za stol. Rekao sam im i kako imam stalni posao i da se toga ne namjeravam odreći. Otišli su u Inu i dogovorili da mi daju godinu dana neplaćenog te su mi otkupili stan. Tada smo si dali ruke i postao sam igrač Belišća“.

Foto: Alen Lesički

Vida priznaje da mu je bilo čudno što je odjednom postao profesionalac. Trebalo mu je neko vrijeme da se nametne jer zbog nekih problema sa svojim bivšim klubom nije odradio pripreme te je u Belišće stigao ispod razine fizičke pripremljenosti koju zahtjeva prvoligaški nogomet.

 „Svjestan sam bio da imam problem sa snagom i da moram biti puno racionalniji u igri nego što sam imao običaj do tada. Jesenski dio sam se malo šlepao. Nije da nisam zabijao, ali bilo je to manje od onoga što sam očekivao i od onog što sam znao da mogu. Onda smo otišli u Rovinj ili Poreč, ne sjećam se točno, na pripreme i tu je krenulo. Sjećam se da je tamo bio i Dinamo i valjda pola lige. Lijepo smo se družili, baš fino“.

 Rudika Vida brzo je skrenuo pozornost na sebe. U prvom djelu sezone zabio je devet golova, nastavak je Belišće otvorilo protiv Zagreba u Kranjčevićevoj ulici.

 „Za centarfora je najvažnije da zabije onaj prvi. Nakon njega, golovi dolaze jedan za drugim. Imao sam sreće da sam zabio u prvoj utakmici protiv Zagreba. Jasno se sjećam da je Joško Popović zabio gol odmah na početku, a ja na kraju prvog poluvremena. Iako smo tu utakmicu izgubili, nakon nje sve je nekako išlo samo od sebe. Dao sam dva gola Radniku, dva Dubravi i dva Osijeku. Zabio sam i Hajduku ovdje u Belišću, pobijedili smo 2-0 momčad s Rapaićem, Mornarom, Računicom... Sjećam se da je na tribinama bilo šest, sedam tisuća ljudi. To je strašna brojka za Belišće. Ma to je strašna brojka za HNL danas“.

 Uglavnom, sezonu je Rudika završio s 26 golova. Međutim, Goran Vlaović je te godine odnio trofej za najboljeg strijelca.

 „Logično. Ipak je Vlaović igrao za Dinamo“, komentiramo. Međutim, Rudika se nije složio s našom konstatacijom.

 „Nema ti to veze. To sam i ja mislio u to vrijeme, ali kasnije kada sam drugi puta došao u Osijek shvatio sam da to nije baš tako. Recimo, kada sam ja igrao u Belišću sve je bilo podređeno meni. Cijeli sustav igre trener je sagradio tako da sam ja glavni. Ja sam taj. Znalo se da moji trebaju ubaciti s poludistance lagani i odmjereni centaršut. Prvom igraču mora proći iznad glave pa onda dolazimo do toga da će puknuti onaj koji više skoči. A tu sam stvarno bio jak. I onda ti ja dođem u Osijek, a tu sve sijeva. Fijukaju centaršutevi sa svih strana. Oštri i niti jedan da te pogodi. Hoću reći da je prednost Vlaovića bila ta što je imao klase od suigrača, ali ja sam imao igru podređenu meni. Zapravo, mislim da sam naslov najboljeg strijelca izgubio u Zadru četiri kola prije kraja. Naime, tada sam imao četiri gola više od Vlaovića. I dođe ta utakmica, ja nemam udarac na gol. Neshvatljivo. Poludio sam. I do kraja prvenstva me stigao i prestigao“.

 Bila je to najbolja sezona u povijesti Belišća. Završili su na 6. mjestu, imali su odličnu posjećenost. Cijela regija je dolazila na njihove utakmice, a Rudika Vida bio je otkriće HNL-a. Iako, on sam priznaje da prezire popularnost.

 „Tada sam imao 30 godina i shvatio sam da je ovo samo trenutak koji će brzo proći. Da se to dogodilo sa 18 ili 19, onda bi bilo drugačije. Iskreno, mene vam je živcirala ta strka oko mene. Uvijek sam nevoljko davao intervjue, gurao sam neke mlađe kojima je to više značilo. Ja sam bio u svome filmu. Mene dan prije utakmice nitko nije ništa pitao jer sam bio koncentriran na ono što me čeka. Nakon utakmica sam sjedao u autobus i odlazio u Miholjac kod žene i sinova“.

 „Kako mislite na autobus. Zar ni tada niste imali automobil? Kao prvoligaški igrač“, pitamo ga.

 „Ma kakvi. Ja ne znam što vi mislite, ali moja plaća u Belišću s premijama koje smo imali nije bila ništa već od one koju sam imao u INA Naftaplinu. Sjećam se da je HRT radio priču o meni baš prije zadnjih nekoliko utakmica kada sam se tukao s Vlaovićem i da su me snimali kako autobusom odlazim na treninge iz Miholjca u Belišće. Imao sam tu snimku, ali mi je ovaj moj Domagoj to presnimio pa više nemam“, smije se Vida.

 Sezona je završila i kreću problemi. Dogovor s Belišćem je bio jedna sezona da se pomogne zadržati prvoligaški status i onda se Vida vraća na svoje radno mjesto instrumentalca na naftnom polju Beničanci.

 „Rekao sam im da je takav dogovor i da ga se namjeravam držati. U slučaju da me ipak žele, neka odu u moju firmu i pitaju je l' se oni slažu da mi daju novu godinu neplaćenog pa da mi onda ponude nešto konkretno. Meni je i dalje bilo stalo da imam posao nakon nogometa. I tu smo se svađali malo u pauzi, navlačili i tražili. Na koncu smo se dogovorili, ali nisam bio nešto prezadovoljan. Međutim, problem je bilo što su pripreme završile i ja nisam bio na njima. I to mi se vratilo. Karma, prijatelju moj. Igrali smo prvo kolo u Stobreču protiv Primorca. Što god probam, lopta neće u gol. Stativa, prečka, pravo u vratara. Neće i neće. Zamjerio sam se lopti i ona mi je vraćala. Odem u Zaprešić, pogodim prečku s pola metra. Ma užas“.

 U toj polusezoni Rudika Vida zabio je tek četiri gola. I opet se javio Osijek. Prvi puta je bio ondje 1988., a sada su napadali naslov prvaka i Ivo Šušak ga je vidio kao rezervnu opciju za napadački tandem Špehar-Vukoja.

 „Belišće je ispadalo, grad više nije mogao financirati klub i Šušak je nagovorio Glavaša da me uzme. Odmah mi je rekao da me planira koristiti tu i tamo, ovisno o situaciji s prvim napadačima. To mi je bilo sasvim OK. Bio sam na klupi, ulazio ponekad, ali češće kao stoper. Da se razumijemo, nije to bio neki novac, ali Osijek je ipak bio Osijek. Kao dijete sam navijao za Dinamo, ali od tih vremena sam postao navijač Osijeka. Kasnije i zbog sinova smo simpatizirali Bijelo-plave“.

Vratimo se na priču oko stopera. Naime, Vida je shvativši da nema potrebe da se s trideset i kojom godinom na plećima laktari, najčešće je ostajao iza i uzimao ulogu stopera.

 „I mogu vam reći da mi je stvarno dobro išlo. Bio je tu Stanić iz Valpova, Stjepan Vranješ, Kulešević… Treneri su vidjeli na treningu da sam dobar na toj poziciji i pitali me: 'Vida, hoćeš li probati'? Pa što da ne, odgovorio sam i tako završio na stoperu. Znali su da moj igrač neće proći. Drugačije se tada igralo. I dok se danas čuva prostor mi smo tada čuvali igrače. Uglavnom, one koje sam ja čuvao nisu se baš naigrali“, nasmijao se Vida koji je na kraju sezone otišao u svoju mirnu luku. Posao u INA Naftaplinu ga je uvijek čekao.

 „Mislio sam da sam s tom epizodom završio prvoligaški nogomet. I vratim se ja u Inu i lagano na posao svaki dan. I onda na proljeće Osijek završi u play-offu i opet oni do mene: 'Rudika, je l' bi nam pomogao'. A što da im kažem? Pa naravno da ću pomoći, ali ovoga puta nema zamrzavanja radnog statusa. Igrao sam za Osijek u prvoj ligi, trenirao i svaki dan uredno išao na posao“.

 Kako je to izgledalo, Vida nam otkriva u nastavku…

 „Trener je bio Ante Čačić. Možda se varam, ali puno je prošlo. Tko bi to sve zapamtio? Uglavnom, htio je napadača i oni su me doveli. Igrali smo neki kup protiv Varteksa i on je dobio otkaz. Stigao je Katalinić i mislio sam da tu nema više kruha za mene. Trenirao sam koliko sam mogao. Nekad odem s posla na gablec pa završim u Gradskom vrtu. Nekada moram preskočiti trening jer sam imao gužvu na poslu. Međutim, nisu mi radili neke probleme oko toga. Najbolje je bilo kada sam preskočio tri dana treninga jer nisam mogao, i onda dođem u petak uvjeren da me nema na mapi. Pogledam popis igrača za karantenu i vidim svoje ime. I eto me sutra u momčadi i igram bez treninga“, smije se Rudika Vida kojem je to bio treći i posljednji put da je branio boje Osijeka. Kasnije se vratio u Belišće i igrao do 37. godine, kada je objesio kopačke o klin i posvetio se karijerama svoje djece.

 „Iskreno, ne žalim baš za ničime. Kad sam igrao u Jedinstvu, imao sam ponudu Proletera iz Zrenjanina i Spartaka iz Subotice koji su bili u vrhu druge lige, ali nisam htio. Taman sam se oženio i htio živjeti obiteljskim životom“.

 Najbliže nekoj ozbiljnijoj zaradi bio je nakon prve sezone u Belišću kada su se u Slavoniji pojavili Francuzi. Riječ je o Lensu kojeg je doveo Joško Skoblar.

 „Došao je do mene i pitao bih li probao u Francusku. Malo sam razmislio, sjeo za stol i uzeo olovku u ruke. Računao sam da do penzije imam 30 godina i koliko mi je godišnja plaća u INA-i. Potom sam to pomnožio s dva, dodao još malo i rekao im cifru. Dakle, išao sam logikom da ako idem van onda idem da si osiguram život do penzije. Ništa pretjerano. I oni su pristali na moje uvjete. No, problem je bilo Belišće. Prodali su Rančića kao obrambenog igrača i dobili su dobre novce. Računali su da za napadača moraju dobiti više i na kraju je to propalo. Gledali su sebe. Vidi, dobro da je propalo jer bih na kraju samo izgubio. Ja sam računao svoja primanja na temelju plaće od 130 maraka. No, par godina nakon toga onda je bila 700-800. Jedino mi zbog nekog dokazivanja bilo žao, ali nema veze“.

 Rudika Vida smatra da se sve u njegovoj karijeri i životu događalo s razlogom. Ako nije bile suđeno da probije radijus od tih 50 kilometara onda je to valjda tako trebalo biti.

 „Ja sam bio sretan čovjek s karijerom, kao što sam sretan danas. Ono što nisam napravio, vratilo mi se preko sina. On je uspio i silno sam ponosan na karijeru koju je Domagoj napravio. Da sam donio neke drugu odluku, pitanje je bi li on uspio“, jasan je Vida senior, koji ovih dana očekuje vijesti iz Turske. Domagoj je u pregovorima oko novog ugovora s Bešiktašem.

 „Nagovaram ga da ostane, ali ne miješam se puno. Ima dovoljno godina i iskustva, svoju obitelji i znam da će donijeti pravu odluku.“

 S ništa manje ponosa ne priča o starijem sinu Hrvoju koji je posebno obećavao.

 „On je bio poput mene. Napadač, viši od mene. Bio je na probi u Osijeku, na popisu 30 imena, ali kada se popis za pripreme smanjio na 22 više ga nije bilo. Okrenuo se drugim stvarima u životu“.

 Rudika je probao biti trener nakon igračke karijere, ali brzo je shvatio da to nije za njega.

 „Preuzeo sam momčad Jedinstva, ali maknuo sam se. Pokušavaš nešto, nitko te ne prati. Samo sam mogao dobiti čireve na želucu od brige. Nije to za mene“.

Sada je tek navijač koji ne propušta utakmice Bešiktaša i HNL-a. Dakako i reprezentacije.

 „Volim jako HNL. Dobra je liga, svake godine sve bolja. Posebno su mi drage male utakmice jer su tu igrači koji grizu“.

 Rasplet HNL-a pratit će iz Donjeg Miholjca.

 „Iskreno, mislim da će Hajduk uzeti naslov. Dobri su, posloženi i njima se jedino može dogoditi da prospu bodove u utakmici u kojoj su ih unaprijed upisali. Takvi su kada su male utakmice u pitanju. Dinamo je kvalitetan, ali nije pravi ove sezone. U krizi su, a nisu dovoljno odmakli konkurenciji. Osijek? Dobro je to Bjelica složio. Možda je za moj ukus malo previše igrača sa strane, manje domaćih, ali to je taj moderni nogomet. Igraju dobro i na rezultat i za njih će biti uspjeh ako ostanu u utrci do kraja. A ako u zadnja tri kola uđu sa šansom, onda je sve moguće pa i to da moj Osijek konačno postane prvak. I nitko sretniji od mene ako tako i bude“, završio je Rudika Vida.

Germanijak u povodu 30. obljetnice HNL-a donosi priče svjedoka vremena, igračkih i trenerskih ikona, ali i ljudi iz sjene. Možete ih pronaći OVDJE.