Hajduk nije produkt sreće, ali ni razvijene igre

Svaki prosječan Hajdukov navijač zna koliko je kratak put od euforije do razočaranja, pogotovo u ovim ljetnim mjesecima. Visoki poraz od Dinama spustio je Hajdukovce na zemlju, a mnogi su brže bolje iskoristili činjenicu u kojoj su Dinamove individualne klase uspješno iskoristile Hajdukove greške, kako bi potvrdili svoje viđenje Hajduka i njegovog trenera Pušnika kao ekstremnih miljenika sreće.

>>Europa liga: Hajduk minimalno poražen, Lokomotiva remizirala!

Ne sumnjam uopće kako će taj narativ, potpuno neozbiljan kao fokus u komentiranju nogometnog kluba 2016. godine, biti nastavljen i danas, nakon što je Hajduk došao do – kako se u sportskom žargonu popularno kaže - „aktivnog rezultata“, minimalnim porazom od Maccabija iz Tel Aviva. Sreća je očito ponovno uzrokovala pogrešku Rajkovića, pravovremeno postavljanje Jeffersona – čija je fellainijevska uloga visoko pred protivničkim šesnaestercem ovog puta konačno poslužila svrsi – i odličnog kretanja uz još bolju završnicu Saida za izjednačenje u 56. minuti. Sreća je valjda što i Ohandza nije pogodio prigodu u 74. minuti.

No, prestanimo se baviti transcendentalnim pristupom u nogometnoj analizi i saberimo dojmove večerašnje utakmice. Prvo i osnovno, Maccabi je očekivano ozbiljna momčad, čije smo kretanje i lociranje slabosti protivnika itekako mogli vidjeti na djelu večeras. Rotacija između linija, napadanje prostora i maksimalno iskorištavanje Ismajlijevog neiskustva na poziciji desnog beka putem raspoloženog Ben Haima (koji je, nota bene, zbog onog smiješnog simuliranja dobio treći žuti karton radi kojeg ga nema u Splitu) Izraelci su uspješno demonstrirali, što je i dovelo do ranog pogotka i potpunog nereda u Hajdukovoj posljednjoj liniji.

Nekoliko stvari je vrijedno notiranja večeras. Prvo, Pušnikov pragmatični odgovor na Arveladzeov juriš pred kraj utakmice, kada je pokušao kontrolirati višak Maccabijevih ofanzivaca zamjenom Kožulj – Bilyji. Slovenski strateg gaji itekakve simpatije prema otvorenoj igri, ali uvidjevši koliko ni dvojac Jefferson – Gentsouglou ne uspijevaju kreirati kvalitetan prvi blok (Jefferson je štoviše dobar dio utakmice proveo duplirajući Memollinu stranu) uveo je i trećeg defanzivno orijentiranog veznjaka kako bi pokušao usmjeriti Ukrajinca da s jedne strane uguši uvođenje Ben Basata umjesto Albermana, a s druge strane pokuša spuštanjem zatvarati tu poroznu desnu stranu obrane. Učinak je bio polovičnog uspjeha, ali nakon utakmice u Oleksandriji Pušnik je opetovano pokazao kako mu ipak nije strano korigirati nedostatke u Hajdukovoj igri, čak i ako idu protiv njegove toliko proklamirane orijentacije na napad.

Također, na tu činjenicu se izravno nadovezuje i učinak Kožulja, koji je dosad pokazao kako je itekako vrijedan prve Hajdukove plaćene odštete za nekog igrača unazad dobrano vremena, ali da ga se na širokoj poziciji jednostavno prelako „ugasi“. Da nije situacija diktirala spomenuto uvođenje Bilyjija, vjerojatno bi vidjeli zamjenu Kožulj – Erceg, s namjerom traženja igrača sposobnog ubrzati tranziciju kraj večeras vrlo indisponiranog Sušića, ali prioriteti su prioriteti.

Hajduk je ostvario vrlo dobar rezultat u prvoj utakmici, pogotovo jer ga tjera da se u uzvratu ne oslanja na nesigurna obrambena rješenja, već da ide na gol od prve minute. Naravno, protiv ovakve ekipe koja – ponajprije odličnom igrom u sredini terena – lako stvara razliku, treba računati i na mogućnost hvatanja rezultata. Dosta je toga večeras podsjećalo na onu Hajdukovu utakmicu playoffa protiv Dnipra 2014., gdje je domaćin dominirao, ali Hajduk je jednako tako mogao u Split ići i sa remijem. Teško je reći hoće li Splićane i ovog puta odnijeti „euforija“, ali uz adekvatan pristup i smanjivanje (pre)očitih nedostataka na minimum Hajduk još jednom ima odličnu šansu iznenaditi sve i napraviti „nemoguće“ – ući u skupine Europa lige. Možda će tad i oni najgorljiviji pobornici „sreće“ kao analitičke metode shvatiti da ipak postoji i nešto iznad toga.

(Foto: Pixsell)