Ča vas ni sram?

Ne može se reći da je Rijeka protiv Dinama doživjela ‘bolno prizemljenje’. Već neko vrijeme momčad s Kvarnera ne djeluje kao momčad, već neko vrijeme to je samo skupina igrača koja nosi isti dres i koja svakog vikenda odigra jednu utakmicu zajedno. Radi toga što nisu uigrani i što se nije vidio nikakav napredak unazad dva mjeseca je Cosmi platio glavom, ali iako je svima jasno kako je Talijan doslovno zalutao u HNL i klub veličine Rijeke, to opet ne znači da sve ono negativno iz kluba odlazi zajedno s njim. Do srži problema nije tako jednostavno doći. Treba se dobro zagrebati ispod površine, detaljno analizirati sve klupske poteze unazad godinu i više dana pa tek onda donijeti neke zaključke.

Ovakva Rijeka ne samo da nije ‘veliki klub za HNL pojmove’, već ovakva Rijeka djeluje kao klub kojem ono najgore tek dolazi. Mišković je na izmaku snaga, on je ‘svoje’ itekako napravio, ali kad je mislio da će se stvari nastaviti kretati svojim tokom i da će Rijeka, iz godine u godinu, kao posljednjih 10, ‘po defaultu’ biti na jednom od prva četiri mjesta i da će onda kroz Europu doći do novca koji će zatvoriti klupski proračun i klubu osigurati mirnu godinu, doživio je nešto za što smo sigurni da je mislio da nikada neće. U ovom trenutku, on je postao jedan od onih koje se propitkuje, kojeg se čak i proziva, kojem se više ‘ne vjeruje slijepo’. Rijeka je od kluba koji je mogao biti primjer svima postao klub od kojeg mnogi igrači okreću glavu, treneri ne odgovaraju na pozive, a dobar dio nogometne javnosti se ruga.

Jesenski dio sezone 22./23. ući će u povijesne knjige. Prije svega, Rijeka je sezonu započela bez trenera, da bi onda, dva do tri tjedna prekasno, dobila čak dva. I to domaća, mlada, puna želje i ambicije. Dva trenera koja će graditi igru na mladima, koji će ponekad i pogriješiti, ali će zato ovo biti ‘Rijeka na riječki pogon’. Toliko se tim dečkima vjerovalo da se prije njihovog imenovanja ozbiljno pregovaralo s dvojicom iskusnih stručnjaka, ali spletom okolnosti oni na kraju ipak nisu završili na Rujevici. Možda i bolje za njih da je tako.

Rapsodija u Plavom na kišnom okupanom Kvarneru za najveći domaći poraz u povijesti Rijeke!

Priča, dakako, ide dalje. Sada već bivši sportski direktor Robert Palikuča je u nekoliko navrata uhvaćen s prstima u džemu, odnosno da je prvo govorio jedno, a nedugo kasnije nešto sasvim drugo. Kad bi izašao pred novinare, djelovao bi smireno, samouvjereno, kao netko tko ‘zna posao’. Prevario je sve oko sebe, od predsjednika pa nadalje, a ljetos kad je trebao složiti momčad koja će u najgorem slučaju ponoviti prošlosezonski ‘uspjeh’, on je u potpunosti pogriješio s apsolutno svakim igračem kojeg je potpisao. Ne jednim ili dvojicom, svakim. A mnogi od njih bili su iznimno skupi…

Rezultati su bili sve lošiji, ispalo se iz Europe, a prva kolateralna žrtva postao je Dragan Tadić. Iako se na prvu čini kao da je on u Rijeci bio prije godinu dana, on je bio taj čijim se odlaskom trebalo sve promijeniti. A nije.

Mišković je ‘spasitelja’ pronašao u Italiji, a njegovo je ime Serse Cosmi. Motivator, ekscentrik, čovjek čiji će se dolazak sigurno osjetiti. I je, jer pressice Rijeke postale su klikane kao ekskluzive u transferima, igra Rijeke djelovala je kao kaša u kojoj su glavni sastojci konfuzija i nekonzistentnost, a igrači, kojima bi se jedan dan tepalo, a drugi razapinjalo na križ, riječi čovjeka koji priča samo svoj materinji jezik – nisu razumjeli. Pa taman i da Cosmi ima trenersko znanje kao Guardiola i da je motivator kao što je to Simeone, što mu to vrijedi kad sve ono što on priča se ‘izgubi u prijevodu’. Dvije utakmice katastrofa pa onda jedna super, tako se Rijeka zavrtjela u krug četiri puta nakon čega je predsjednik odlučio reći – dosta. Reći će zli jezici, prva njegova dobra i pravovremena ove sezone.

ARRIVEDERCI, MISTER

Serse Cosmi odlazi kao treći (i najmanje uspješni) talijanski strateg koji je radio u HNL-u. Zapravo, nije da su se od njega očekivala čudesa, ipak je svima bilo jasno da nema neki zavidan i prvoklasni materijal od kojeg se mogu napraviti čvrsti temelji nove kuće, ali se isto tako vjerovalo da će neke stvari popraviti. Iskustva ima, u ovakvim se situacijama našao ‘mali milijun puta’… Da, ali u Italiji, ne i u HNL-u. Njegov problem je taj što o ligi, klubovima, igračima, trenerima, povijesti rivalstva i svemu ostalom nije znao apsolutno ništa. Njegova je socijalna inteligencija tu poprilično limitirana, jer on je praktički u takvoj situaciji prisiljen okrenuti se analitičnosti, igri svoje momčadi, timskom duhu, osnovnim postulatima igre i takvim stvarima, a ne u ‘popratnim stvarima’ u kojima je majstor. Njegovo dovođenje je jedna velika pogreška te bi bilo zaista zanimljivo čuti objašnjenje zašto je odluka pala baš na njega. Naravno, isto nećemo nikada dobiti, pa neće se valjda nama čelni ljudi kluba opravdavati, ali da bi ga bilo zanimljivo čuti – to svakako.

Mister će tako već u utorak ili srijedu sjesti u auto, staviti svoje ljubičaste cvike, usput svratiti do Palmanove ili Venecije, pa laganom vožnjom stići do svoje kuće, do svoje Perugie. Vjerojatno mu je ovo i posljednji ozbiljni trenerski angažman, jer iako se pričalo o njegovoj ‘energiji’, vidjelo se kako iste više nema. Puno toga se pitalo njegove asistente, a on je bio ‘pomoćni radnik’ koji je zbog svoje osebujnosti i sjajnog stila (što jest, jest) bio u prvom planu. Potrošen je Cosmi, Rijeka je trebala biti njegov labuđi pjev, ali od toga nije bilo ništa.

Cosmi: "Krivo sam shvaćen nakon one presice, a Kup je ostavio traga na nas"

Arrivederci, Mister: Cosmi više nije trener Rijeke, doznajemo ime glavnog kandidata

ZNAMO ŠTO NISTE RADILI OVOG LJETA

Ne vole na Rujevici kad se spominje ime Roberta Palikuče. Ne zato što se on nekom posebno zamjerio ili jer se na ružan način oprostio od kluba, već zato što je on netko tko ih je godinu dana uspio ‘varati’ svojim neznanjem, a nitko to nije bio u stanju ranije pročitati. Toliko odluka koje je donio se u se pokazale katastrofalnima, a iako se znalo doslovno u ljeto 2021. da će u ljeto 2022. dobiti priliku igrati se Football Managera i posložiti momčad od početka do kraja po nekim svojim idejama, on je u apsolutno svemu napravljenom pogriješio.

Krenimo redom. Rijeka je lani imala velikih problema s obranom. Tomićeva momčad je zabijala, ali je zato i primala more pogodaka. Palikučino rješenje? Kad su već svi drugi otišli, sa stoperom čije su igre prošle godine bile najslabije potpisao je trogodišnji ugovor. Taj stoper može biti upotrebljiv ako ga se upari s nekim tko ima dijametralno suprotne igračke odlike, tko je brz, okretan, tko može popratiti brzanca i tko eventualno može zaigrati kao bek. Druga odluka za posljednju liniju? Potpisati još jednog stopera – apsolutno identičnih igračkih karakteristika – i tako samo s nima dvojicom opteretiti klupski budžet za oko 500 tisuća eura godišnje.

Indeficienter

Damir Mišković nije bezgrešan u svim ovim rezultatima Rijeke, ali ako cijelu priču sagledamo iz drugog kuta, taj isti čovjek dao je nevjerojatno puno Rijeci. Ne samo u posljednjih 10 godina, već i ovog ljeta također. Rijeka je privatan klub, a predsjednik je osigurao ogromna sredstva za plaće igrača. Sve i jedno veliko pojačanje sada već bivšeg sportskog direktora u nekoj od bilo kojoj Rijeci od 2014. do 2019. vjerojatno ne bi bilo među 18 igrača.

Jedini koji zasad pokazuje da ima želju i koji djeluje puno bolje nego kad je stigao u klub je Alen Halilović. Ali, on nije došao zbog Palikuče, on je u kontaktu s ljudima iz kluba već godinama, ali to je sad ionako manje važno.

Palikučinom odlasku nije se davala prevelika pažnja. Službeno objašnjenje ‘njegove ostavke’ su slabi rezultati i činjenica da prva promjena trenera nije donijela željeni učinak, ali je zapravo svima postalo jasno da sve ono što je napravio je bilo krivo te da će to klub itekako skupo platiti. Oni koji su po društvenim mrežama pisali da je 'zapalio kuću i otišao' zapravo su bili u pravu. Gdje je i što radi danas, više nitko ne pita…

SKUPE ZAHVALNICE

Ne kaže se bez razloga ‘koliko para, toliko muzike’, ali kad bi prvenstvena tablica odgovarala plaćama igrača, Rijeka bi bila na četvrtom mjestu, s tim da bi onaj peti bio daleko ispod njih, dok bi drugoj i trećoj momčadi bili veoma blizu. Svi oni koji misle da su ugovori u Rijeci smiješni, grdno se varaju. Istina, nema više onakvih kakvog je svojevremeno imao Gavranović, ali u kuloarima se da čuti kako barem petorica igrača zarađuju 20 i više tisuća eura svakog mjeseca.

Prošla su vremena kad su se na Rujevici plaćale skupe odštete, ali se zato igrači i dalje – pogotovo za hrvatske prilike – jako dobro tretiraju. Financijski, naravno. To što neki od njih to nisu zaslužili svojim igrama je neka druga pjesma, ali je jednako tako jasno kako od one priče ‘samo će dresovi ostati isti’ neće biti ništa. Može se promijeniti pet igrača (ako i toliko), ali ne i 20. Stvaran svijet tako ne funkcionira.

Doduše, na zimu će biti i raskida i prodaja. Kapetan Labrović, Prince Ampem i Lindon Selahi trojica su igrača na kojima će se pokušati uzeti koji milijun, ali jednako tako Mišković mora biti spreman da će ga potencijalni odlasci ovoljetnih ‘pojačanja’ skupo koštati. Nekad se mora napraviti korak unazad kako bi se kasnije napravila dva unaprijed, ali što ti znači to i znati i eventualno htjeti napraviti ako to ne možeš (ili više jednostavno nećeš) financijski popratiti.

OCJENE - Rijeka: Mnogi koji su danas igrali ne zaslužuju nositi plavo-bijeli dres

Dinamo je pokazao moć, ima veliku prednost, ali 'igrat' će se 'derbiji' i u zimskoj stanci

OCJENE – Dinamo: Najbolja i najozbiljnija partija za kraj, reprezentativci u sjajnoj formi stižu u Katar!

KOJI PLAN IMA DAMIR MIŠKOVIĆ?

Dojam je da je Damir Mišković s Rijekom sada vidio i prošao sve . Kad je stigao na čelno mjesto kluba, Rijeka je na kraju jedva zadržala prvoligaški status. Nakon toga, klub je kontinuirano rastao, čak su se napravili i neki uspjesi koji nisu bili planirani (Stuttgart), a na Rujevici je, koja po njegovom dolasku nikome nije bila ni u primisli, stigao i prvi naslov prvaka Hrvatske. Kupovi su se skupljali kao sličice, zasvirala je himna Lige prvaka na Kvarneru, Rijeka je postala poznato ime u europskom nogometu, a ostvarivali su se izlazni transferi u Premier ligu, Serie A, Bundesligu…

Damir Mišković napravio je sve. Apsolutno sve. I sada, kad je njegova Rijeka samo sjena onoga na što je navikao i za što se borio cijelo ovo vrijeme, nameće se pitanje koji je njegov motiv u ovoj priči? Osim financijskog, naravno. No, valjda i sam shvaća da će teško prodati proizvod koji ne daje rezultat. Tribine nisu ispunjenje do posljednjeg mjesta, igrači nisu takvi da ti zastane dah, skauti velikih europskih klubova više ne dolaze na Rujevicu gledati igrače Rijeke. Ako je njegova želja prodati klub, to je apsolutno legitimno, ali to samo znači da mora biti involviran više nego inače i svakoj kupnji/potpisu igrača i općenito odlukama u i oko kluba pristupiti puno analitičnije nego prije. Uostalom, zar nije to kao kad prodaješ kuću ili stan? Ako ga prodaješ kakvog je, onda ćeš dobiti koliko dobiješ, vjerojatno na kraju nećeš biti zadovoljan, ali ako uložiš određeni novac, ofarbaš zidove, promijeniš par komada namještaja i zamijeniš razbijene pločice, onda će i taj potencijalni kupac biti svjestan da će sve to morati platiti. Vjerojatno i preplatiti. A dok taj kupac ne dođe na vrata, ti ćeš u zadnjim danima, mjesecima ili godini dana u svojem stanu uživati u lijepim stvarima.

DOTAKLO SE DNO, SAD STVARI MOGU IĆI SAMO NABOLJE... ILI?

Utakmica protiv Dinama zapravo savršeno oslikava situaciju u kojoj se Rijeka nalazi. Prvo su ih Plavi u prvih 45 minuta stavili ‘na svoje mjesto’, onda bi se rodio neki tračak nade, zatim opet doza surove realnosti, a na kraju jedan zalutali metak koji će nekome sugerirati ‘nije sve tako crno’.

Ako je Rijeka dotakla dno, onda bi nedjelja, 13. studenog trebala biti svojevrsna prekretnica. Svi u klubu trebaju zasuči rukave i krenuti s poslom. Od igrača, stručnog stožera pa sve do uprave. Pričati ‘promjene su neophodne’, a pritom ništa ne raditi i čekati da se nešto samo od sebe pokrene/okrene dovede do ovoga gdje je klub danas. Svi se moraju pokrenuti, svi se moraju zapitati je li ovo najbolje što mogu dati i jeli ovo ono što žele od Rijeke. Uostalom, ljudi, pa ča vas ni sram?