A. LesičkiDana White pred Bijelom kućom: “Where is Mirko Cro Cop?”
Vrijeme Čitanja: 4min | sub. 13.06.26. | 14:28
Pred Bijelom kućom, između kamiona, Nacionalne garde i oktogona za UFC Freedom 250, slučajno nalijećemo na Danu Whitea. “Where is Mirko Cro Cop?”, pita šef UFC‑a dok turistička masa oko njega juri selfije.
Što bi se reklo – u pravom trenutku, na pravome mjestu. Tako se, bez puno mudrovanja, može sažeti naš, više turistički nego radni, jučerašnji izlet pred Bijelu kuću, najveći centar moći na svijetu.
Nije da smo tu već odrađivali smjene pa da možemo uspoređivati, ali od prve je bilo jasno da nešto ne štima. Kamioni parkirani ispred, kranovi vire iza ograde, Nacionalna garda naoružana do zuba na svakom uglu, a usred travnjaka Bijele kuće niče oktogon. I rijeke turista koje se slijevaju kao da je “open house”, a ne zona najtvrđeg protokola na svijetu.
Ovog se vikenda po Americi najčešće vrte dva prezimena – ono čovjeka koji u toj kući stanuje i odaziva se na Trump, najmoćnjeg čovjeka na svijeu i ono drugog, kojeg smo sreli ispred ograde, a preziva se White. I najmoćniji je čovjek u svijetu borilačkih sportova. I usput su veliki prijatelji.
Dana White, šef UFC‐a, čovjek koji će u nedjelju staviti idejni i autorski potpis pod najluđu borilačku priredbu u povijesti ovog sporta. Na travnjaku Bijele kuće, pod nazivom “UFC Freedom 250”. Oktogon na travi, spoj politike i sporta. Spektakl u režiji jednog dobrog prijatelja od predsjednika Amerike.
To je onaj isti tip koji je propalu organizaciju podigao do neslućenih visina. Lik koji, kad god može, odrađuje medije u kratkim rafalima, a prave predstave čuva za najave borbi. I sad, umjesto na press konferenciji, stoji na par metara od mene, kao da je izišao iz televizora ravno na aveniju.
Bijela kuća u WashingtonuU majici s natpisom “UFC FBI” stoji na vrhu ulice koja kolokvijalno nosi ime “Avenija predsjednika”, u osi koja završava na sjevernom ulazu u park Bijele kuće. Oko njega par “gorila”, a oko svih njih turistička masa koja ga opsjedne čim se pojavi – ruke u zraku, mobiteli, selfie‐štapovi, djeca, očevi, majice s logom UFC‐a. Rukuje se, grli, potpisuje, pozira, udara selfie. Sve to Dana White odrađuje s osmijehom čovjeka koji točno zna što je PR.
Guramo se prema naprijed, koristimo svoju jedinu prednost – nismo dio azijske turističke brigade pa visinom odudaramo u moru mobitela.
“Dana, from Croatia!”, dobacujemo u pravom trenutku, onako kako Modrić vanjskom dobacuje loptu na pladnju centarforu. Glava se okrene, pogled zakači našu akreditaciju.
Mobitel je već u ruci, prst na okidaču, kadriramo u hodu i odrađujemo par fotki. Za Instagram. Nek’ se nađe, jednom će netko reći:
“Evo kad je UFC selio u dvorište Bijele kuće, tu smo bili i mi.”
“Where is Mirko Cro Cop?”, pita nas White, kao da proziva starog znanca iz svlačionice.
“U Zagrebu je. Još uvijek može pojesti sve oko sebe, a priča se da bi mogao opet u oktogon”, odgovaramo spremno.
“Really?”, rastegne on, s onim čuđenjem koje stoji negdje između uljudnog small talka i stvarnog iznenađenja.
Na trenutak mu se pogled zaledi negdje iza nas, kao da na travi preko puta gleda reprizu Manchestera 2007., Mirkovu borbu protiv Gonzage. Bio je tamo, jer bili smo i mi. Te se godine, naravno, sjećamo iz sasvim druge perspektive. Dva dana ranije došlo se u Cardiff, uvjereno u čistu pobjedu i dobivanje domaćinstva Eura 2012. Uvjerio je Vlatko Marković Hrvatsku, Mađarsku i pola Europe da je stvar – riješena. Puka formalnost. Tih je dana u Cardiffu sve vrvjelo od hrvatske samouvjerenosti.
Povjerovao je toj priči i Ivo Sanader, pojavio se u Cardiffu kao čovjek koji je na putu po svoj turnir samo trebao pokupiti službenu potvrdu. Ali kad je ugledao ukrajinskog predsjednika Janukoviča, zbrojio je dva i dva i – ukrcao se na avion za Zagreb. Nije pomogao ni Mamićev frenetični pokušaj da probije protokol navijanjem “UEFA, UEFA” u dvorani. Nitko ga nije pratio. Ukrajinci su dobili Euro, Hrvati su ispali naivci, a nama je ostala još jedna priča iz svlačionice velikih iluzija.
I Lincolnov memorijal je u službi UFC priredbe pa je zaklonjen od pogledaA kad smo već bili tamo, što ne bismo potegli do Manchestera te pogledali Mirka protiv Gonzage. Bio je tamo i Cristiano Ronaldo. Umalo ga je Sanjin Strukić uhvatio objektivom, ali kada su tjelohranitelji vidjeli da je krilo Uniteda u objektivu Pixsellova fotoreportera - ubacili su ga brže bolje kroz vrata svlačionice među borce.
I sad, dvadesetak godina kasnije, na drugom kraju svijeta, između Bijele kuće, oktogona i Nacionalne garde, stoji Dana White i raspituje se za Mirka.
S obzirom na to da redovito gledamo Marka i Hambija u “Extra rundi”, nije nam trebao Google da u glavi složimo par pitanja za Danu Whitea. Recimo: kako mu se čini Ante Delija otkad je u UFC‐u? Hoće li njegova organizacija potpisati Roberta Soldića? Možda da iskoristimo priliku pa ga nagovorimo da podeblja ponudu, kad se borci već žale na tanke ugovore. Svakako bismo ga pitali i za Đanija Barbira, prvaka srednje kategorije FNC‐a, koji je prilično autoritativno riješio Jokera Ilića u Beogradu prije dva tjedna – čisto da mu se ime još jednom provuče kroz glavu za Contender seriju...
Bilo je tu par pitanja u pripremi, ali preiskusan je Dana White da bi nasjeo na “small talk” koji bi sutra završio na stranicama Germanijaka. Odala nas je akreditacija FIFE koja je visila oko vrata, a na kojoj je pisalo – journalist.
“Pozdravi mi Mirka”, zagrlio nas je Dana, onako usput, i brže‐bolje nestao u masi, kao čovjek koji žuri potpisati još jedno poglavlje povijesti – ovaj put, u vlastitom oktogonu na travnjaku Bijele kuće.
.jpeg.webp)
Oktogon u dvorištu Bijele kuće