Bezgrešni izbornik Fernando Santos - Inženjer, mirne golubice i lukave zmije...

„Igrat ćemo finale u Parizu. Rezervirali smo let tek za dan kasnije. Vratit ćemo se nakon proslave“.

Pogrešno se smatra da je Fernando Santos ovo rekao tri tjedna prije finala, nakon remija s Austrijom kada su svi već otpisali Portugalce. Dobro, ne sasvim pogrešno, rekao je i tada, ali ovako bombastičnu izjavu Santos je ispalio još sredinom siječnja. Teško da je itko izvan Portugala tada vjerovao u 'Selecao'.

Iako je pogrešno i mišljenje da je ova momčad na bilo koji način slična onoj grčkoj s Eura 2004. godine. Ne, Grci su pod Ottom Rehhagelom mogli igrati samo bunker, Santosov Portugal nije možda igrao na ljepotu, ali je na trenutke igrao onako kao što su nas naučili njegovi prethodnici još u 20. stoljeću. Uostalom, samo protiv Islanda, a svi smo mogli vidjeti koliko su neugodan protivnik, Cristiano Ronaldo i društvo su 19 puta uputili udarac prema protivničkom golu. Protiv Austrije jednom manje, promašili su i penal za pobjedu, 16 naspram samo četiri Mađara, koji su ih stavili na ultimativni test u utakmici u kojoj je Portugal tri puta hvatao zaostatak.

Baš je taj susret možda bio onaj koji je sve promijenio. Samo jedan detalj, samo jedna odluka. Do tada nedodirljivi Joao Moutinho je na poluvremenu izvučen iz igre, žrtvovan je zbog 18-godišnjeg Renata Sanchesa. Svaka kasnija Santosova izmjena bila je prava.

A bilo ih je... Od 23 igrača koje je poveo u Francusku, šansu nisu dobili samo rezervni golmani Anthony Lopes i Eduardo.

Već protiv Austrije je William Carvalho mijenjao Danila, Ricardo Quaresma je na terenu naslijedio Joaa Marija, protiv Mađarske je Eliseu bio prvi put na lijevom beku zbog ozljede Raphaela Guerreira, u susretu s Hrvatskom poslan je Adrien Silva da umrtvi lepršavi vezni red 'Vatrenih', Cedric Soares je bio uz desnu aut liniju, Quaresmu, strijelca pobjedničkog pogotka u 117. minuti ubacio je Santos u vatru u 87. minuti, mijenjao je stopere...

Što tek reći za trijumfalnu ideju da u finalu protiv Francuske, u trenucima kada su svi mislili da je njegova momčad na rubu poraza i nokauta, izvadi veznjaka, da povjerenje Ederu i baš na krilima momka kojem su se mnogi podsmjehivali, stigne do trofeja.

Svaka odluka - prava. Kao da je nogomet samo jednadžba u kojoj postoji samo jedno točno rješenje. Kao da je u rukama imao ravnalo i šestar kojima je crtao matematički precizan put do pehara. Na kraju krajeva, Fernando Santos je po struci inženjer elektronike i telekomunikacija. Zna taj kako otkriti 'nepoznanicu'. Problem je samo što u nogometu nikad nije jedna nepoznanica. Ne postoji rješenje za koje se može reći da je jedno jedino i sasvim sigurno ispravno.

A opet, kod Santosa sve to izgleda tako jednostavno.

Nema to naravno mnogo veze sa studiranjem na Sveučilištu u Lisabonu. Ali ima usporedbi. Santos je na fakultetu mogao naučiti da nema diplome bez napornog rada. Kao što ni u sportu nema rezultata dok se znoj ne prolije.

Učio je, između ostalih, i od Jimmyja Hagana, široj javnosti ne toliko poznatog engleskog trenera, koji je najveće uspjehe imao na klupi Benfice. I prije njegovog dolaska, lisabonski 'Orlovi' su bili velikani. S Eusebiom kao liderom 1968. godine igrali su finale Kupa europskih prvaka i izgubili od Manchester Uniteda. Ali su onda počeli uživati na 'staroj slavi'. Uprava je tražila strogog Engleza, tada vrlo cijenjene trenere po Europi, Sir Alf Ramsey je odbio, stigao je Hagan, poznat kao autoritarni strateg, koji se znao i posvađati s igračima, pa tako i jednom prilikom u West Bromu kada su igrači štrajkali jer je šef od njih po velikoj zimi zahtijevao da treniraju u kratkim hlačama.

Haganova zamisao je bila jasna: kvaliteta je tu, ali ona ništa ne vrijedi bez napornog rada. U Benfici nije mijenjao životnu filozofiju. Iz prikrajka ga je gledao baš Fernando Santos, tada polaznik omladinske škole kluba, prije no što je otišao za Estoril u kojem će provesti ogroman dio igračke karijere. Nije niti planirao postati trener. U te je vode ušao skoro pa slučajno. Prije toga je radio u lokalnom hotelu u Estorilu, jednom od najprestižnijih u cijeloj zemlji. Još je igrao nogomet. U stručni stožer je ušao samo zato što je njegovo kumče, Antonio Fidalgo, preuzelo dirigentsku palicu.

Ali kad je već ušao, Fernando Santos se poslu posvetio s jednakom odlučnošću. Anegdota iz vremena kada je Santos sjedio na klupi atenskog Arisa možda najbolje svjedoči o tome kako razmišlja. Želio je da momčad trenira u osam sati ujutro, delegacija mu je u ime igrača 'objasnila' da je to nemoguće zbog gužvi u prometu.

„Onda sam im promijenio termin u sedam sati. Tada nema gužve. Na kraju smo se ipak dogovorili da im se više sviđa u osam“.

Sa AEK-om je osvojio Kup Grčke, s Portom osvojio i titulu prvaka Portugala, onu ispodprosječnu Grčku na Mundijalu u Brazilu doveo je do osmine finala i penala protiv Kostarike i Keylora Navasa. Na klupu Portugala je sjeo nakon šokantnog poraza Paula Benta od Albanije na domaćem terenu. I još ne zna za poraz u natjecateljskoj utakmici, iako je samo Wales u polufinalu savladan sa više od jednog gola razlike.

„Kao trener, nemam srce“, jednom je odgovorio na pitanje bi li kao bivši trener Porta pristao voditi Benficu, ali ta njegova izjava govori i o pogledu na nogomet

Koga briga za ljepotu nogometa, ako možeš biti šampion?

„Bili smo mirni kao golubice, ali i lukavi kao zmije. Takvi smo bili“, zadovoljno je konstatirao nakon povijesne pobjede nad Francuskom na Saint-Denisu.

(Piše: Dejan Stanković/Mozzartsport)

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!