I. SučićAnaliziraj ovo
.png.webp)
.jpg.webp.webp)
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | pet. 23.10.26. | 14:00
Sve se češće događa da onim najuspješnijim svjetskim klubovima Europa postaje 'kazna', a natrpani raspored alibi za slabije izvedbe u prvenstvu. Je li nas 'previše svega' dovelo do toga da više ne uspijevamo razlikovati blamažu i veliki kiks od onoga što postaje novo normalno?
Nije Hrvatska drugačija od ostatka svijeta, generaliziranja ima kod svih i oko svega, baš kao što podcjenjivanje i omalovažavanje nisu nešto čime se samo mi 'ponosimo', dok drugi to 'skrivaju'. Jednostavno, ljudsko tijelo je takvo, oko 60 posto ukupne mase čini voda, dok ostatak otpada na bjelančevine, masti i minerale. I zlobu. Premda se njezin postotak i dalje ne uspijeva točno izračunati.
Kako utorak nije ponudio neka veća rezultatska iznenađenja u svijetu nogometa, oni 'nepristrani' nogometni navijači s nestrpljenjem su iščekivali srijedu. A onda – Como. Cesc, Baturina, Smolčić i ostatak društva. Protiv Uniteda, trostrukog prvaka Europe i jednog od najvećih nogometnih klubova općenito. Uostalom, istraživanja otkrivaju da United diljem kugle zemaljske ima oko 250 milijuna simpatizera, što znači da su ispred njega samo Real i Barcelona. Kraljevski klub koketira s brojkom od pola milijarde simpatizera, dok je onih koji preferiraju Blaugranu 'samo' 50 milijuna manje.
Como je, iako je prije samo pet godina igrao u Serie C, s 4-1 razbio Crvene vragove, s tim da je, osim samog rezultata, najupečatljiviji dio utakmice bio onaj na konferenciji za medije, kada je Cesc Fabregas vrlo iskreno i bez fige u džepu otkrio za čime najviše žali nakon utakmice:
„Žalim zbog posljednjih 10 minuta. Ja sam bio taj koji je rekao momčadi da uspori tempo jer nas čeka još jedna utakmica, a pri vodstvu od 4-0 mogli smo si dopustiti da malo smanjimo intenzitet. Rekao sam igračima da prestanu toliko trčati i da se drže sredine terena. Zbog toga žalim jer sam upravo ja taj koji ih uvijek tjera da se bore do samog kraja. To je mentalitet kojim se vodim svakog dana. Primljeni pogodak me zabolio jer smo smanjili intenzitet i povukli obrambenu liniju. No, za to sam isključivo ja kriv”, zaključio je Fabregas nakon, ponovit ćemo, slavlja Coma protiv Manchester Uniteda. 4-1. U Ligi prvaka.
Ta utakmica, koja će ući u povijesne knjige Coma, dok je već danas potpuno zaboravljena od strane svakog navijača Uniteda, nametnula je pitanje je li naša pogreška što United i dalje smatramo svjetskim velikanom ili je pak taj ogled bio samo jedan 'loš dan u uredu' za 'velikana' kojem je, pomalo fascinantno, znatno važnije kako će odigrati protiv Bournemoutha ove nedjelje u prvenstvu nego protiv Coma, Rome ili koga već u utorak u Ligi prvaka?
U četvrtak su se pak dogodile nove 'senzacije'. Koje, uvjereni smo, nikoga nisu iznenadile. Sedmerostruki prvak Europe i klub s čak 19 naslova prvaka Italije, Milan, doputovao je na Otok, gdje ih je na svojem skromnom Vitalityju dočekao Bournemouth. Stadion koji ima manji kapacitet od Osijekove Opus Arene nije bio ispunjen do kraja, oko 700 mjesta ostalo je prazno, s tim da je na kraju 'omaleni' engleski klub, trenutačno sa samo jednim bodom više od društva ispod crvene linije u Premier ligi, s uvjerljivih 3-0 svladao Rossonere.
.jpg.webp)
Lijepo je bilo vidjeti zagrljene i nasmijane Luku Modrića i Harryja Redknappa prije utakmice, ali sama činjenica da nakon utakmice Rossoneri nisu bili nimalo utučeni još jednom nas je natjerala da se još jednom zapitamo je li ova pobjeda Trešnjica zapravo pokazatelj da se onim najvećim europskim klubovima – baš i ‘ne da’ igrati u Europi. I da im je ona, od najvećeg mogućeg priznanja klase i kvalitete na svim razinama i među svim klubovima, postala mjesto gdje se 'odmaraju' za domaće prvenstvo.
A onda se dogode Anderlecht i NEC, odnosno Ajax i Thun. Hrvatski klubovi čuvaju domaće prvenstvo, ali Europa je ipak dimenzija više. Prioritet. I ne samo zbog novca, već i te jedne neprestane potrage za priznanjem, onim jednim tapšanjem po ramenu. Kao što je to Capellas napravio Bobanu nakon pogotka Belje za 2-1.
Nogometaše Dinama, dakako, nitko nije potapšao nakon poraza od NEC-a, dok je Hajduk nakon 16 godina europskog posta sada napokon dočekao igrati na onoj razini o kojoj su toliko dugo navijači sanjali. Nitko ne umanjuje pobjede protiv Anderlechta ili Ajaxa I Thuna, spustite te vile na tlo, ali neupitno je da Hrvatima i općenito 'manjim' klubovima, za svjetske nogometne pojmove, Europa danas više znači nego onim 'velikanima'. Što je, u neku ruku, potpuno nerazumljivo.
U četvrtak do pobjeda u Europskoj ligi nisu došli Juventus, Celtic i Marseille, dok su u Konferencijskoj ligi kapitulaciju potpisali Getafe, Freiburg i Atalanta. Uz 'nulu' Brightona u Jablonecu. Tko od 'velikih' tuguje? Nitko. Tko od 'malih' i dalje slavi? Vjerojatno svi. I to potpuno opravdano.
Nismo, dakako, zaboravili ni onu Rijekinu pobjedu protiv Milana iz prosinca 2017. godine. Kekova je momčad tada s 2-0 svladala sedmerostrukog prvaka Europe, a gotovo se više pričalo o tome koliko je Milanu ta utakmica bila nevažna nego koliko je Rijeci značila. I nije to ništa novo. Kada veliki pobijede, presudila je kvaliteta. Kada izgube, presudili su umor, raspored, nezainteresiranost ili ona čuvena priča o drugoj momčadi. A mali? Oni se, valjda, samo nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme. I tako već godinama.
U filmu 'Analiziraj ovo' Robert De Niro glumi mafijaškog šefa koji zbog vlastitih problema završava kod psihijatra. Možda bi i europskom nogometu dobro došao jedan takav razgovor. Ne da otkrijemo zašto su veliki počeli gubiti od malih, nego zašto smo mi počeli vjerovati da je to nešto što se više ne bi smjelo događati. Jer ako nam pobjeda Coma protiv Uniteda, Bournemoutha protiv Milana ili NEC-a protiv Dinama više nije senzacija, a poraz velikana nije blamaža, onda problem možda i nije u nogometu. Nego u nama. I našem shvaćanju onoga što je postalo normalno.