Aljoša Vojnović, gladijator kakvog hrvatski nogomet nije zaslužio

Malo je ljudi u hrvatskom nogometu kao što je to Aljoša Vojnović. Ne zato jer je kojim slučajem popularni Aljo imao loptu s očima poput Luke Modrića, topovski udarac u stilu Adriana, nije plesao s loptom kao Messi ili hladnokrvno zabijao kao Ronaldo, ali je Aljo imao „ono nešto“.

I nije samo imao, ima i dalje, iako je njegovoj profesionalnoj karijeri nedavno došao kraj. Ne kraj kakav je zaslužio, ali njega, kao i mnoge stvari u životu, naprosto ne možete birati.

Nema ljubitelja hrvatskog nogometa od kojeg smo čuli jednu lošu o Aljoši Vojnoviću, a to je li igrao on za klub za koji navijate ili ne, potpuno je nebitno. Zvižduke je sigurno čuo, ali navijači su baš kao i igrači, za vrijeme utakmice glave su vruće pa se tako uzvikne što se ne misli, ali zato po završetku sudačkog zvižduka i kada se utakmica prepričava daleko od zelenih travnjaka uvijek će zaključiti „ma dobar je Aljo“.

Publiku je teško prevariti, a Aljoša ju je uvijek imao na svojoj strani. I upravo je to njegova kvaliteta, to je prava njegova snaga, snaga kakvom se u životu, bio taj život usko vezan uz nogometne terene ili ne, malo tko može pohvaliti.

Stigli ste do kraja karijere, što je presudilo da se kaže konačno zbogom profesionalnom nogometu?

„Ozljeda koljena, bez imalo sumnje. Da nije do nje došlo odigrao bih ovu sezonu do kraja, ali budući da mi je opet otišao prednji križni ligament na ovoj drugoj, zdravoj nozi, bilo je jasno da je priči kraj. Malo me bilo strah ponovno prolazit operaciju i rehabilitaciju u Mađarskoj jer nisam pretjerano zadovoljan kako se sve to odigralo prošle godine, a budući da nakon ljeta ne bih mogao dohvatiti neki adekvatan angažman dogovorio sam raskid ugovora s klubom i odlučio se vratiti kući u Osijek“, rekao nam je na početku ovog razgovora popularni Aljo, nakon čega nam je objasnio zašto u njegovoj odluci nema nimalo žala za načinom kako se sve odigralo te zašto profesionalni nogomet napušta čistog srca:

„Miran sam jer znam da sam dao sve od sebe, ovoga puta više nije bilo smisla da forsiram. Nisam samo ja u pitanju, treba razmišljat i o djeci, supruzi, roditeljima koji su stalno uskakali… Puno je utakmica iza mene, nemam za čime žaliti“.

Prelazak iz napada u veznu liniju

Dobro raspoloženi veznjak je na početku svoje karijere igrao kao istureni napadač, a nas je zanimalo tko ga je to prvi premjestio iz napada u veznu liniju, i gdje mu je bilo draže igrati:

„Ne biste vjerovali, ali čekao sam ovo pitanje. Sto ljudi me zvalo, pitaju uvijek isto, a ovo nitko i sad ću vam sve reći kako je to sve išlo. Dakle, kad si klinac, onda čim si malo brži, jači ili spretniji od svojih vršnjaka treneri te odmah guraju u napad, a takva je bila situacija i kod mene. Nikad si nitko nije dao truda da procijeni neke moje karakteristike kao igrača i da bi shvatio kako bih ja u seniorskom nogometu puno više mogao dati na nekim drugim pozicijama. Špicu sam igrao do neke 23. – 24. godine, ali iako sam imao puno utakmica kao napadač ja nisam zabijao puno golova. Jednostavno, nisam gol igrač. Rođeni napadači su ti koji tri puta taknu loptu na utakmici i zabiju dva gola. Ja nisam takav“, govori nam praktički sve u jednom dahu ovaj jako simpatični, sada već bivši nogometaš, nakon čega pojašnjava tko ga je prvi prebacio iz napada u veznu liniju:

„Prvi koji me maknuo iz špice bio je Zlatko Dalić kad sam igrao u Slaven Belupu te sam kod njega prvi put zaigrao na mjestu takozvane „desetke“. On je procijenio da neke moje karakteristike u organizaciji igre bolje dolaze do izražaja, a iako to nije bilo loše, opet ja nisam davao dovoljno golova, pa čak ni za jednu „desetku“. Po meni, u HNL-u ti na tom mjestu moraš zabit između sedam i deset golova u sezoni da bi opravdao tu poziciju.“

A jeb*** Aljo, da si cili život igra zadnjeg veznoga, bija bi u reprezentaciji!

Slaven Belupo je je u tim trenucima bio Aljošin šesti klub, da bi ih do kraja karijere igrao za njih još toliko što bi značilo da je ukupno branio boje 12 različitih klubova. Iako je igrao i u Norveškoj, Austriji, Iranu, Rumunjskoj i Mađarskoj više je pričao o domaćem nogometu, a neizostavno poglavlje u njegovoj karijeri su dvije i pol godine provedene u RNK Splitu gdje je imao prilike surađivati s nekim vrhunskim igračima i trenerima:

„Period u Splitu bio je i više nego zanimljiv, a u prvoj mojoj sezoni na Parku Mladeži došli su igrači poput Bilića, Kvesića i mnogih drugih pa je tako konkurencija u ofenzivnom dijelu momčadi bila jako velika. Predsjednik Žužul, koji nije bio pretjerano zadovoljan tom istom sezonom, meni govori kako sam ja zabio samo četiri gola, a kad sam mu ja rekao da sam namjestio 12, rekao mi je da on mene nije doveo da namještam nego da zabijam. Taj razgovor mi je na neki način otvorio oči te sam shvatio da moram pronaći neku drugu poziciju gdje ću moć egzistirat. Dakle, da bi opstao, morao sam se prilagodit“

„Nakon toga počeo sam igrati zadnjeg veznog, a prva moja utakmica na toj poziciji bila je ona protiv Dinama na Parku Mladeži, Stanko Mršić me je „instalirao“ na tu poziciju. Tu utakmicu smo pobijedili rezultatom 1:0, Bilić ga je sa 15-ak metara zabio Zeleniki, a ja sam mu asistirao. Do kraja te sezone sam onda ostao na toj poziciji, a posebno se sjećam kako mi je poslije te tekme s Dinamom došao Stanko Mršić i rekao „A jeb*** Aljo, da si cili život igra veznoga, bija bi u reprezentaciji“. To mi je nekako i dan danas ostalo u glavi i nakon toga sam napravio pravi zaokret u svojoj igri, počeo sam više trčat i radit neke druge stvari koje prije nisam te sam se stvarno pronašao na toj poziciji. Žao mi je što to netko malo ranije nije shvatio.“,  rekao je 34-godišnji Vojnović koji nikada nije obukao dres A reprezentacije, ali je zato za U-21 vrstu upisao 14 nastupa i tri pogotka. Osvrnuli smo se i na to što mu je draže bilo igrati, veznjaka ili napadača, a iako nam je rekao kako je uživao u napadu, veza je ta gdje je više igrao „s loptom“ pa mu je stoga možda ipak bilo draže igrati u sredini terena.

Bjelica je uvijek imao cijelu svlačionicu pod sobom, vjerovali su mu i oni koji nisu igrali, a to nije čest slučaj

Iako je u karijeri prošao milijun trenera  zanimalo nas je je li mu neka rečenica ostala posebno u sjećanju:

„A ne znam, da sam baš doživio neki trenutak koji me prosvijetlio i nisam baš, ali sam zato imao privilegiju raditi sa pravim HNL ikonama kao što su Stanko Mršić, Mile Petković, Ivo Šušak, Cico Kranjčar, Ljupko Petrović, Zlatko Dalić… Od svakog sam naučio nešto novo, to su ljudi koji te imaju čemu naučiti. Ako moram izdvojiti jednu stvar, onda ću spomenut da mi je žao što nisam imao priliku duže surađivati sa Bjelkanom (Nenad Bjelica, op.a.). Kad smo nas dvojica zajedno surađivali on je bio u funkciji trenera – igrača u FC Kärntenu, a iako je tada bio jako mlad, već onda se vidjelo da ima „ono nešto“. Pazi, Bjelica je uvijek imao cijelu svlačionicu pod sobom, vjerovali su mu i oni koji nisu igrali, a to nije čest slučaj. On je kao mladi trener bio pripadnik tog nekog novog trenerskog vala koji je odstupao od svega što smo mi ranije radili, a svi ovi uspjesi s Dinamom su malo je reći fantastični. To koliko on ulaže u svoje trenersko obrazovanje, kakva se važnost daje analitici svake utakmice, treninga… Kažem, stvarno mi je žao što nismo duže surađivali“, dodao je Aljoša, nakon čega se malo osvrnuo na stanje u današnjem nogometu, koliko se nogomet promijenio i koliko danas igrači više rade nego prije:

„Ma slušaj, ja mislim da sam ja u karijeri premalo radio“, započeo je Aljo, ali smo ga brzo zaustavili da se ne slažemo s njim:

„Nekad se u nogomet mogao igrati na goli talent, danas je potpuno druga priča. Svi ti mladi igrači imaju privatne treninge, svašta nešto, a ja… pa ja nisam nikad radio ništa dodatno u odnosu na ono što sam radio sa svojom momčadi. Meni je bilo teško napraviti žrtvu da ne odem ponekad sa suprugom na koncert, da ne popijem kavicu sa prijateljima… Danas nogomet igraju gladijatori. Igrači koji se oslanjaju na talent ne mogu opstat, nema šanse za to“, dodao je.

Najboljih 11 u karijeri

Stigli smo do dijela koji će mnoge najviše zanimat, a to je najboljih 11 s kojima je Aljoša imao priliku igrati. Ne treba ni govorit da je sve redom riječ o pravim nogometnim majstorima:

„Na gol ide Zagorac, vrhunski vratar. Malo mi je žao što Dinamo nije prodao Livakovića da Zagi dobije svoju priliku jer sam siguran da bi ju iskoristio. Vidio sam puno golmana, ali on je najbolji“, započeo je svoj pregled pa nastavio:

„Najbolji igrač s kojim sam ikada igrao je Ivica Križanac. Osim što je vanserijski igrač, riječ je o fenomenalnom čovjeku s kojim je bila prava privilegija biti na terenu. Čovjek dođe u HNL sa nekoliko kila viška i nitko mu ne može ništa, a da si ga kojim slučajem stavio na desetku i tamo bi bio dobar.“

„Drugi stoper je Ante Puljić, bili smo zajedno u Rumunjskoj i stvarno je top igrač. Pouzdan i jak u duelu, nijedan napadač nije sretan kada te on čuva, vjerujete mi“, govori nam Aljoša, nakon čega se okrenuo bekovima:

„Desno je Tomo Radotić, bez konkurencije i imalo razmišljanja. Pojam kako se nogometaš mora ponašat na terenu i van njega, i za njega je prava nepravda što nije veću karijeru napravio. S njim sam se razumio po pogledu, a vjerojatno mi je i jedan od najdražih suigrača u karijeri. Lijevo ćemo staviti Bornu Barišića, a kod njega najviše cijenim kako je do svega došao velikim radom i odricanjem.“, nastavlja u jednom dahu Aljoša, nakon čega je odlučio kako ćemo na teren poslati jedan iznimno ofenzivni sastav u formaciji 4-2-4:

„Središnji veznjaci su Balatinac i Bjelko. Josip je imao takav nogometni mozak da je to strašno, on nije veće stvari napravio samo zato jer nije bio dovoljno ambiciozan, ali pravi nogometni genij. Drugi je Bjelko, strašan igrač, sve šta ti treba možeš naučit gledajući njega.“

„Lijevo je Reba, tu valjda ne moram previše pričat. Zvijer, njemu dodaš jače ili slabije, potpuno je nebitno, on do lopte dođe i bude šansa za gol. Stroj i točka. Desno ćemo stavit Roga, on je kao jako mlad došao u Split ali se odmah nametnuo svojom kvalitetom. Kad je stigao mi nismo imali pojma tko je on, ali kad smo ga vidjeli na treningu.. Vrhunski igrač.“, priča nam Aljo, nakon čega smo došli do napada, a kada smo ga podsjetili da je na sebe zaboravio, rekao nam je da ne dolazi u obzir:

„Jedan od napadača je definitivno Almir Turković. Znaš kakav je to igrač, mi na treningu u Osijeku, imaš ograničeno dva poteza, a on uspije predriblat dva igrača i zabit gol. To je nešto nemoguće koliko je čovjek bio dobar, to je old school čarobnjak s loptom“, nakon čega je nastao mali muk jer je konkurencija bila ogromna, a ostalo je samo jedno mjesto u igri.

„Moram stavit Vručinu. Njemu je ozljeda toliko toga uzela da je to bilo strašno. On brz, lagan, dobar udarac, penal izbori kao od šale… Ma top napadač“, zaključio je pregled najboljih 11 u svojoj karijeri.

Planovi nakon nogometa

Iako smo imali još ogroman broj pitanja za našeg odlično raspoloženog sugovornika, vremena je bilo sve manje. Pričali smo i o mladim igračima, o tome kako se kod nekih kao što su Rog ili Rebić odmah vidjelo da su ispred njih velike karijere, a nekako nas je u cijeloj toj priči zanimalo tko je po njemu kao veoma mlad puno obećavao, a da u konačnici nije opravdao sva ta očekivanja:

"Pfff, ne znam ovako na prvu sad, ali svakako je mali Kvesić (Mario) s kojim sam igrao u Splitu mogao više. Ti kad bi njega gledao na treningu on bi izgledao kao vanzemaljac, ali eto, nikada nije dobio adekvatnu priliku da u kontinuitet pokaže sve što ima u sebi", rekao je, da bi se za kraj osvrnuo i na naše posljednje pitanje, a ono je bilo kakve planove ima za svoju budućnost i možemo li ga ubrzo ponovno očekivat negdje blizu zelenih travnjaka?

"U svakom bi slučaju volio ostat u sportu, ne znam hoće li to konkretno biti nogomet. Moram priznat kako u karijeri nisam imao sad neke trenere koje sam zdušno slijedio, a mnogi mi moji prijatelji govore da upravo radi toga moram ganjat tu trenersku rolu jednog dana. Ali, ništa od toga, vjerujem da ću položit te HNS-ove trenerske licence jer nikada ne znaš hoće li ti zatrebati jednog dana, ali u svakom slučaju taj posao nosi preveliku žrtvu. Zbog tog istog posla bi se vjerojatno nekada morao seliti što mi sada ne pada na pamet jer mi je obitelj oduvijek bila na prvom mjestu. Kada igraš je jedno, tad nemaš toliko izbora, ovo je neka druga stvar... Ali kažem, sport svakako. Možda neki marketing, PR... To mi zvuči fora.", zaključio je Aljoša.

Ponavljamo, malo je ljudi u hrvatskom nogometu kao što je to Aljoša Vojnović. Jednostavno, Aljo je svoj, nije lažan i suhoparan kao mnogi, a upravo je ta njegova osobnost kupila svih nas (ili barem većinu) da uvijek budemo na njegovoj strani. Doduše, mi smo bili na tribinama, Aljo na terenu, ali nije se jednom dogodilo da je u jeku emocija i slavlja preskočio ograde i došao proslaviti pogodak ili pobjedu sa svojim najvjernijim navijačima.

Za kraj vas nećemo zamarati suhoparnim brojkama kao što su koliko je utakmici u karijeri Aljo odigrao, koliko je golova zabio, a koliko pak njih namjestio. Ne, nećemo, jer to ne bi bilo fer. Nemamo broj svih njegovih uklizavanja, bespoštedne borbe pa čak i za onim loptama za koje zna da ih "nema", nema tu broja govora kojima je motivirao one mlađe igrače, nema sati i sati provedenih na liječničkom stolu... Nema puno toga, i zato neće biti ni broja nastupa, golova i asistencija. Reći ćemo ovako – nastupa je bilo poprilično, golova nešto manje, ali požrtvovnosti, zalaganja, poštenja i odličnih izvedbi koliko hoćete.

Rekao nam je naš sugovornik kako se sada raduje što će moći ponovno cijele noći gledati NBA i NFL utakmice bez grča u želucu budući da više nema treninga ujutro, ali i da će sada napokon moći rasteretiti svoju suprugu po pitanju djece tako da će sada on voditi glavnu brigu oko njih.

Kraj njegove profesionalne karijere znači samo po sebi početak neke druge, a dok razmišljamo o njegovom odlasku u pozadini se (voljeli bismo reći da je slučajno, ali nije) upalio Pearl Jam i pjesma Yellow Ledbetter, a upravo s tim stihovima ćemo i završit razgovor s ovim prvim gladijatorom kakvog hrvatski nogomet uistinu nije zaslužio.

„On a weekend I wanna wish it all away, yeah
And they called and I said that I'll go
And I said that I'll call out again
And the reason I ought ta leave her calm, I know
I said, "I don't know whether I'm the boxer or the bag"

Piše: Ižak Ante Sučić

(foto: Pixsell, grafika: Vedran Duhaček)