I. SučićAko se moliš kiši, onda moraš računati i na blato
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 5min | pet. 07.11.25. | 08:00
Justas za Zlomislića i Toni Fruk, onaj koji po tko zna koji su put 'spašava' Rijeku – momčad s Kvarnera je u Gibraltaru još i dobro prošla (1-1), a sjajni navijači zaslužili su puno više od onoga što su njihovi miljenici pokazali. Sanchezova ljutnja zbog terena? Možda bi nešto mogao zamjeriti i čovjeku iz ogledala...
Nakon što je Rijeka prošle sezone osvojila naslov prvaka Hrvatske, praktički bi veći ‘uspjeh’ bio da ove sezone nije uspjela izboriti ligašku fazu nekog od europskih natjecanja nego što jest. No, dalje od (prolaznog) Ludogoreca u Ligi prvaka nisu otišli, sa Shelbourneom su se u Europskoj ligi opako namučili, da bi onda PAOK-u suprotstavili, onako, zato što su baš morali. Konferencijska liga, ruku na srce, natjecanje je kojem ova Rijeka pripada. Ne kao momčad koja, poput primjerice Crystal Palacea, Fiorentine, Mainza ili Rayo Vallecana, u listopadu može razmišljati o proljeću u Europi, nego kao momčad koja za svaki bod, za svaku pobjedu i svaku dobru izvedbu mora ostaviti litre i litre znoja na travnjaku. I kojoj nitko, pa čak ni Lincoln, na temelju imena ili reputacije, neće ništa pokloniti.
Kad je krajem kolovoza ždrijeb Rijeci odredio protivnike koje joj je odredio, većina hrvatskih medija uvjeravala je kako je prvak Hrvatske ‘izvrsno prošao’. Rijeka se, poput svih, nadala kiši, odnosno u ovom slučaju nekim laganim, na papiru lako probavljivim protivnicima, ali je istovremeno propustila u računicu ubaciti i blato koje te momčadi sa sobom donesu.
I onda su u tom blatu – zaglavili.
Noah i Lincoln? Budimo iskreni, nema tko nije unaprijed računao na šest bodova. Za Celje i AEK Larnacu se očekivalo da će biti ključ svega, dok će se protiv Sparte i Šahtara teško nešto ušećeriti. Govorimo o onoj prvoj, laičkoj prognozi. I da, Noah i Lincoln trebali su donijeti šest bodova, Rijeka je bolja od Armenaca, a i od Gibraltaraca, no malo im znači to ‘bolji’ kad su iz ta dva susreta zapisali svega jedan bod. A ‘šestica’ se nudila na pladnju.
Sanchez je nakon utakmice protiv Lincolna (1-1) za sve krivio teren i neodgovorne domaćine. Pričao je o potencijalnim ozljedama, o tome kako je lopta odskakala, o tome kako ‘ovo nije bio nogomet’. I da, stvarno nije, ali primarno zbog njega, odnosno zbog ‘boljeg protivnika’. Jer, da je Rijeka igrala bolje, da je kreirala akcije, da je imala neki konkretan plan i program, tada joj nitko ništa ne bi zamjerio. Kao, primjerice, protiv Dinama. No, nešto više od 500 navijača, od kojih su neki potegli automobilom čak više od 2500 kilometara u jednom smjeru, ne da nisu gledali nogomet, već nisu vidjeli ni ideju. A to je već problem.
Pričati o Toniju Fruku postaje dosadno. Kao déjà vu, ponavljanje iz tjedna u tjedan, iz utakmice u utakmicu. Klasa. I tip s gardom. Poslije utakmice došao je ljutit poput risa na izjave, ali ga je ton novinara malo umirio. A djelovao je spreman svašta izgovoriti. Jer, Toni je igrač za najbolje lige i najveće klubove, a s Rijekom ovog četvrtka nije otišao preko Lincolna. Nekim igračima ovakvi rezultati ne štete, ali nekome s Tonijevom reputacijom ipak da. Iako je on svoj dio posla napravio, Rijeka je kiksala. I ono što je posebno zabrinjavajuće je ta ogromna amplituda u igri. Amplituda zbog koje se onda opet vraćamo na kišu i blato. Čak i na umjetnoj travi. Jer, Sanchezova Rijeka zaista je takva – navijači se mole drugom poluvremenu protiv Dinama i Sparte, ali moraju računati i na utakmice protiv Lincolna i Vukovara 1991. Jedno bez drugog, očito, ne ide.
A kada, jednog dana, bude išlo, kada ta amplituda ne bude toliko rasplesana... E tada će taj proces o kojem Španjolac toliko priča biti kompletiran. Samo, za to treba jako puno vremena...
A vremena u nogometu nema nitko. Od igrača, trenera pa sve do navijača. I medija. Sjećamo je onomad rekao Stjepan Spajić: “Odmah, Rođo, odmah. Ja se žurim”. A tako, baš poput neprežaljenog Rođe, su žurili i neki novinari (i slični) sa zaključcima da je kapetan Zlomislić spreman za klupu. Iako to baš u nogometu i ne ide tako. Da je bio u lošoj formi, da je odisao nesigurnošću, da je navikao javnost na puno bolje izvedbe – to je sve neosporno. Ali, klupa... Justas za Zlomslića!
A baš je taj Justas još jednom ispao Pedro. Kao i protiv Dinama. Dijagonala s desne na lijevu stranu je putovala ‘tri dana’, ali opet je Litavac ostao prekratak. Kad se isto dogodilo na Maksimiru, uvjeravali su nas simpatizeri Dinama kako je to do majstora Bennacera i njegove ‘rezane’. Možda, ali očito ima nešto i u limitiranoj taktičkoj obučenosti i problematičnom pozicioniranju kapetana Litve. Koji ima srce, snagu, želju i gard, koji je profesionalac i uzoran sportaš, ali prečesto griješi, prečesto baš preko njegove strane i preko njegove glave nešto loše po Rijeku dogodi. Kod tog pogotka domaćina kapetan Zlomislić nije mogao ništa, s tim da bi struku moralo posebno mučiti to što pogodak Lincolna nije došao baš ni iz čega. Dakle, nije do terena ili ne zalijevanja, već do ideje i postavke. Koje kod Rijeke nije bilo baš kao ni te toliko zazivane vode.
Nakon poraza od Dinama, priča Rijeke bila je naslonjena na ono pozitivno. Jer, Rijeka je svojom predstavom to i zaslužila. Nakon remija s Lincolnom, pričat će se oprezno. Jer, Rijeka ovog četvrtka nikog nije uvjerila. Sanchez mora znati da Armada nije navikla gledati pobjedu za pobjedu i dominaciju za dominacijom, ali očekuje vidjeti borbu, želju, privrženost. Ni njih, uostalom, nije najviše na svijetu, ali su zato od prve do zadnje minute bodrili svoje miljenike. I više od ovog boda kojeg su dobili su svakako zaslužili. A kad (praktički pa poluprofesionalni) protivnik na gol prvaka Hrvatske ispali 12 udaraca te po xG-u (kojeg se voli uzeti u obzir kada nekome ide u korist, a omalovažiti kada to nije slučaj) u potpunosti ‘razmontira’ Rijeku (2.17-0.69), tada nije samo do terena, tada je nešto i do onog koji je igrače poslao na teren. Ma koliko god on krivio sve oko sebe.
AEK Larnaca i Celje? Parafraziramo li izjavu koja se često ponavljala za vrijeme pandemije, za Rijeku su sljedeće dvije utakmice ključne. Ali... Ciprani su trenutačno četvrti u Konferencijskoj ligi s dvije pobjede i jednim remijem (te gol razlikom 5-0!), dok je Celje – stopostotno! I k tome imaju Franka Kovačevića, nekadašnjeg juniora Rijeke, koji zabija kao na pokretnoj traci. Rijeka ima sve u svojim rukama? Da, na papiru. Ali, na papiru je Rijeka bila veliki, ogromni favorit u Gibraltaru. Pa smo onda svi vidjeli nešto drugačiju teoriju. Riječani su dobili kišu, a sad su zapeli u blatu. I to blatu umjetnog terena Victorije. Što slijedi? Izvlačenje. Kako? Rješenje na tu matematičku kobasicu svih zanima, ali točan odgovor mora imati samo jedan čovjek – Victor Sanchez. Za dobrobit Rijeke, nadamo se da ga ima. I da zna da je on 'taj' od kojeg se očekuje da riješi ovaj problem.
