A. Lesički30 GODINA HNL-a - Željko Šoić: “Najgora odluka u životu bila mi je što sam iz inata otišao u Hajduk umjesto u Varteks”
Vrijeme Čitanja: 14min | uto. 01.03.22. | 08:08
Debitirao je za Bijele u prijateljskoj utakmici protiv Zadra, dobro odigrao i zabio gol. Publika ga je dobro dočekala. Prepoznala, kako to Splićani vole reći - ‘dišpet’. Međutim, nakon te utakmice je ‘nestao’
I danas kada kada prolazi Maksimirskom ulicom kaže da osjeti bol i nepravdu. Nije niti čudo, jer Željko Šoić prošao je u par godina seniorske karijere ono što neki ne prođu za života. Svega je tu bilo, a najviše upravo nepravde kroz koju je prolazio kao mladić zbog “krivog” prezimena.
“Znate, moram vam nešto priznati”, rekli smo Šoiću čim smo sjeli za stol. Upitno nas je pogledao, odmjerio i podigao obrvu.
“Ja sam jedan od onih koji je početkom 90-ih krenuo na Maksimir, na navijačku tribinu. I onda sam…”.
“I onda ste mi zviždali i skandirali protiv mene a da vjerojatno niste imali pojma zbog čega”, prekinuo nas je u pola rečenice.
“Pa tako nekako”, slegli smo ramenima.
“Niste niti prvi niti zadnji koji mi je to rekao. Puno godina kasnije sam sretao navijače. Ozbiljne fanove i Dinamovce od glave do pete koji su mi izgovarali istu tu rečenicu. Valjda je to tako moralo biti. U svakom slučaju, razumijem i ne ljutim se”, naklonio je glavom čovjek koji je u karijeri nosio dres Dinama, Hajduka, Intera iz Zaprešića i Zagreba. I ogroman teret na leđima.
U međuvremenu je Željko Šoić završio pravni fakultet što mu je struka u kojoj danas radi. Daleko od nogometa u kojem je, kako sam kaže, mogao napraviti puno više od onog što sugerira njegov nogometni CV. Iako je bio kapetan kadeta i juniora Dinama, HNL javnost ga pamti kao “predsjednikova sina”.
Sam će reći kako nije dao intervju više od dva desetljeća.
“Tijekom karijere sam uvijek bio na raspolaganju medijima. Bio sam im posebno zanimljiv zbog obiteljskog backgrounda. No, kada sam prestao s nogometom, trebao mi je odmor od svega. Nakupilo se tu puno toga i jednostavno sam odlučio povući se. Ovo je prvi put da pričam nakon valjda 25 godina”.
Krenuli smo od samih početaka. Čisto da razbijemo predrasude koje sugeriraju da je naš sugovornik bio član Dinama samo i isključivo zbog oca Josipa, bivšeg predsjednika kluba iz Maksimira.
“Da, često sam se susretao s tim pitanjem, ali ja sam u Dinamo došao godinama prije svog oca. Kao dijete sam krenuo u rodnom Samoboru. I onda je za trenera prve momčadi došao Miro Cvenk koji je gledao naše treninge te nakon jednog od njih pozvao me sa strane i pitao bih li imao što protiv da me odvede na probu u Dinamo. Možete si zamisliti kako sam reagirao na njegove riječi. Dinamo je uvijek bio iznad svega u mojoj obitelji. Svetinja. Ispunjenje sna. Otišao sam u Maksimir, registrirali su me i tako sam krenuo”.
Bila je to zanimljiva generacija koja zbog svega onoga što se događali u prvoj polovici devedesetih i nije mogla dati svoj maksimum. Njegov intimus bio je pokojni Miljenko Kovačić.
“Stalno smo bili skupa. Bili smo cimeri, kasnije se i obiteljski družili. Nažalost, prerano je otišao”, priča Šoić i zastaje. Bori se s emocijom na pokojnog prijatelja. Uzima trenutak, dva pa nastavlja.
“Bili su tu Igor Jovićević, Tomo Butina, Klaudio Kajtazi. Puno talentiranih momaka koji možda nisu uspjeli do kraja ostvarili snove i ambicije. Kasnije sam u juniorima bio sa Zoranom Mamićem, Alenom Peternacem, Nikicom Pavlekom… Skupa smo dijelili iste snove i ambicije. I tada tate nije bilo niti blizu Dinama”, naglasit će naš sugovornik koji je za Dinamo debitirao protiv Osijeka na Maksimiru.
“Ne znam jesam li imao 18 godina. Moja prva utakmica na Maksimiru. Zabio sam gol i bio igrač utakmice. Pokojni Židak je tada pisao o meni biranim riječima. Inače, trebao sam još prije upisati nastup jer sam s prvom momčadi putovao na jednu utakmicu protiv Vojvodine u Novi Sad. Bila je to neka vrsta nagrade za nas juniore. I putujem tamo s Bobanom, Šukerom, Ladićem… Evo, dan danas osjećam ponos kada se sjetim tih trenutaka”.
GNK Dinamo/ArhivaPotom smo razgovor skrenuli na kraj veljače 1992. godine i prvu utakmicu HNL-a u kojoj je Željko Šoić ušao u nastavku umjesto Duspare. I tako ušao u povijest…
“Puno je godina prošlo od tada, ali u meni su još živi neki detalji s te utakmice. Prvo mi napamet pada da smo svi skupa imali neki zajednički interes da prkosimo svima. Cijeloj toj situaciji, ratu koji je počeo… Mislim da je neka osnovna misija bila da pokažemo da smo tu, da postojimo. I kao država i kao nogomet. Liga je bila takva kakva je već bila. Naravno da tu nije bilo regularnosti jer pola klubova nije treniralo u svojim sredinama. Evo, dečki iz Vinkovaca su došli praktički iz ratnog okruženja. I naravno da nisu imali uvjete kakve smo imali mi u Zagrebu. Sjećam se da se utakmica trebala igrati u subotu, ali su nam javili da ipak igramo u petak. Termin je bio poslijepodnevni, a na Maksimiru se skupilo šest, sedam tisuća gledatelja, što je bila fantastična brojka. Za radni dan, za ratno stanje i za činjenicu da nikome nije bilo do nogometa. Uostalom, što bi u Maksimiru dali da danas imaju takvu brojku”, nasmijao se Šoić. Onda je malo zastao, kao da prebire po sjećanjima…
“Dinamo je tada bio u nekoj čudnoj situaciji. Godinu dana ranije otišli su svi koji su mogli otići. Od Bobana, Šukera, Petrovića, Shale… Zapravo svi nositelji osim Dražena Ladića. Mi mlađi smo preko noći odrasli i ubačeni smo u prvu momčad. Nismo imali neki period prilagodbe na taj seniorski nogomet. Nemojte me krivo shvatiti, bili su to sjajni igrači koji su stigli iz jako cijenjene škole, ali možda ipak malo premladi da se nose s pritiskom. Nismo bili igrači prevage u tom trenutku. Sjećam se da je Adžić zabio odmah na početku, da je Slišković malo kasnije povisio na 2-0 i da je to bio konačan rezultat. Sudio je Burilo iz Osijeka i da smo svi bili sretni i ponosni što smo dio te priče. Rezultat je zapravo bio nevažan. Poslije utakmice brzo smo se razišli, nije bilo nekog posebnog slavlja. Kako ćeš slaviti kada znaš da dečki iz Cibalije idu doma u ratnu neizvjesnost”.
U tom prvom prvenstvu Dinamo, koji se tada zvao HAŠK Građanski, završio je na petom mjestu. Hajduk je postao prvak ispred Zagreba, Osijeka i Inkera iz Zaprešića. Iz lige koja je brojila 12 kluba trebao je ispasti Šibenik, ali je liga administrativno proširena na 16 klubova. Negativnu energiju zbog lošeg Dinama osjetili su svi igrači na vlastitoj koži, a ponajviše upravo Željko Šoić koji je imao dodatni teret; oca koji je bio predsjednik kluba.
“Zagrebačka publika zna nogomet. Zna osjetiti igru, što nije loše kada je Dinamo dobar. Znaju to nagraditi. No, mi nismo tada bili dobri. Neki igrači koji su bili ovdje bili su zaista dobri, no nisu uspjeli zbog tog pritiska. Neki nisu bili dovoljno kvalitetni, ali ih je publika digla i održala. To je tako u životu”.
Potom smo došli na te zvižduke. Spomenuli smo termin “salve zvižduka” i izazvali Šoićevu reakciju.
“Ne bih se složio da su bile salve. ‘Ajmo reći da sam ja bio prvi na meti kada nije išlo dobro. Kada je išlo, onda su to bili sporadični zvižduci koje sam akceptirao i prešao preko njih. Uostalom, doživio sam i skandiranje Maksimira na utakmici protiv Osijeka i kao i skandiranje na gostovanju u Šibeniku. Bilo je tu jako puno lijepih iskustava, ali i ta ružna. Ma moj osnovni problem bio je što sam bio premlad i nisam se znao nositi s time. I puno iskusniji igrači bi pukli pod teretom onoga što sam ja prolazio, a zapravo mislim da sam se OK nosio s time. Moj veliki oslonac tada bio je Zdravko Juričić Miš s kojim sam individualno trenirao. Odličan čovjek, samouk stručnjak, ali sjajan psiholog. I on me stalno dizao. Gledajte, da je bilo toliko loše onda ne bi bilo tih dobrih utakmica poput Osijeka ili Šibenika. Pazite, ratno je stanje, a mi igramo protiv Šibenika. Tučemo se s Hajdukom i atmosfera je uzavrela jer su valjda mislili da nama u Zagrebu cvatu ruže dok su oni u okruženju cijevi i topova. I ja sam u takvim okolnostima dao gol i bio igrač utakmice. Ćiro je bio trener Dinama. Ma svjestan sam ja svojih loših utakmica jer sam sebi bio najveći kritičar, ali nije sve bilo baš takvo. Evo, i nakon trideset godina moram se braniti argumentima”, naglasio je Šoić.
Malo po malo, došli smo do teme “otac i sin”. Teme koja ga je obilježila kao osobu i kao igrača. Postavili smo pitanje i čekali. Otpio je gutljaj čaja i malo se zagledao u daljinu. Kao da traži prave riječi kako bi opisao ono što je prolazio…
“Nije mi bilo lako. Iskreno, ne znam koliko stotina puta sam mu rekao da nije dobro da je ušao u klub. Ali, nisam mogao ništa. Bio je bankar i financijski moćan. Kao takvog su ga svugdje tražili. A veliki Dinamovac… Nije mogao protiv sebe. Vjerojatno je mislio sve najbolje, ali na kraju sam ja bio taj preko čijih se leđa sve lomilo. Ušao je u klub kada sam ja bio izlazni junior i polako skupljao nastupe za seniore. Dakle, najgori mogući trenutak. Lažu oni koji kažu da su sami u tom periodu. Kada kucate na vrata prve momčadi onda uvijek imate agenta ili nekog drugog da vas gura. Ja sam imao oca koji je bio predsjednik kluba. I odmah sam dobio tu etiketu. Kao da nije bilo bitno što sam prije njega došao u Maksimir, što sam bio kapetan. Na nekim jakim međunarodnim turnirima sam bio igrač turnira. Dvije godine kapetan juniora… Ma kakvi. Sve to u tom trenutku pada u vodu jer sam sin od predsjednika kluba. U najmanju ruku nije bilo fer. No, ovdje moram istaknuti svoje suigrače koji su mi bili velika podrška u tim trenucima. I nitko me nije gledao kao sina od Josipa Šoića već kao Željka, njihovog suigrača s kojim su godinama u klubu. U tim vremenima bila je neka ideja da Zoki i ja budemo kapetani jer smo iz ‘Hitrec Kacijana’ stigli u prvu momčad. No, to se sve izgubilo nakon sukoba mog oca i Zdravka Mamića. Onog štrajka i mog odlaska iz kluba u Hajduk”.
GNK Dinamo/ArhivaBila su to turbulentna vremena u Maksimirskoj 128. Navijači su otvoreno bili protiv promjene imena kluba, današnja nomenklatura zauzimala je svoje položaje u klubu na kojima su i danas. Barem neki od njih. Tih dana je Zdravko Mamić ušao u klub na mala vrata i zadržao se tamo, uz kratke prekide, do današnjih dana kada nevoljko i pomalo prepušta uzde drugima koji imaju suptilnije metode od štrajka.
“Puno njih je znalo pravu istinu kako je otišao moj otac. Neki više nisu među živima a većina će šutjeti. Ja sam svjedočio velikom prijateljstvu mog oca i Zdravka, a onda se dogodio klasični salto mortale. Ne znam što se dogodilo, vjerojatno nećemo nikada niti saznati”.
I tako se naš sugovornik našao na vjetrometini. Suigrači mu štrajkaju, spavaju po prostorijama kluba, a on bi trebao ići protiv svog oca.
“Krv nije voda. Nisam mogao i jasno sam to rekao. I dan danas nemam trunke grižnje savjesti”.
I tu zauvijek završava priča Željka Šoića i njegovog Dinama. I pojavljuje se Hajduk.
“Ostajem bez kluba u kojem sam bio sedam godina. Nastavljam trenirati s Mišom i nakon nekog vremena dolazi mi ekipa iz Hajduka. Jaka delegacija u kojoj su bili Vedran Rožić, Stanko Poklepović i Iko Buljan. I nagovaraju me na odlazak u Split. Nećkao sam se jer je u isto vrijeme do mene došao Anđelko Herjavec koji je tih godina udarao temelje jakom Varteksu. ‘Željko, makni se odavde. Treba ti mir i novi početak’, govorio mi je Herjavec. I moja najgora odluka u životu bila je što su mi inat i prkos bili ispred zdravog razuma. Umjesto Varaždina ja se odlučim prihvatiti poziv s Poljuda i odem u Hajduk”.
Tih se godina teško putovalo do Splita. Šoić se nekako ubacio u zrakoplov i stigao u grad podno Marjana. Na aerodromu ga je dočekao Rožić, dali su mu stan na Mejama i dres Hajduka u ruke.
“Nisam znao da li je bilo interesa iza toga, ne znam niti danas. Je l' to bila neka forma tipa: ‘Uzet ćemo Šoića da bi lakše dobili kredit od Komercijalne banke’ ili nije. Tko to zna. Znam samo da sam se lijepo osjećao unatoč tome što sam bio svjestan da se za mjesto u momčadi moram izboriti pored Ante Miše, Deana Računice i Joška Jeličića. Bio je to izazov, ali imao sam strašan motiv u sebi. Debitirao sam u prijateljskoj utakmici protiv Zadra, dobro odigrao i zabio gol. Znate, težak je dres Hajduka. Jako težak. No, publika me dobro dočekala. Prepoznali su taj inat u meni. Međutim, nakon te utakmice sam nestao. Nije me bilo na mapi”, sliježe Šoić ramenima. I danas tvrdi da nema pojma što se zapravo dogodilo tih dana u Splitu. Igrao je nekoliko prijateljskih utakmica, a najbliže službenom nastupu bio je u Velikoj Gorici kada je Hajduk igrao protiv Radnika, a njegovo ime našlo se u zapisniku. Ipak, nije nastupio.
“Mogu samo nagađati. Znam što sam čuo od ljudi kada su došli po mene u Zagreb i što sam doživio kada sam došao u Split. Bilo je: ‘Trebamo te, računamo na nepravdu koju su ti napravili’. Mogao bih sada biti zločest pa reći da je nekoliko zahtjeva za povoljan kredite plasirano u Zagreb i da se čekao odgovor, ali zaista ne znam. Otac mi je rekao da nije bilo pritiska na njega u toj situaciji”.
Shvativši da u Hajduku nema kruha za njega, Šoić se vraća u Zagreb i produžuje u predgrađe. Tadašnji Inker iz Zaprešića skupio je tih sezona ozbiljnu ekipu koja je mogla pobijediti svakoga u ligi. Klub je vodio Laljak, trener je bio Marijan Jantoljak, a žuti dres nosili su Bronić, Kasumović, Antolić, Čalo, Soldo, Jurčec…
“Našao sam se tamo. Dobro je krenulo, a ja sam samo čekao utakmicu protiv Dinama. I sjećam se da je bilo užasno teško. Pa ja se i danas naježim kada prolazim Maksimirskom ulicom i vidim stadion, gdje neću tada. Zapravo, osjećam neku bol i nepravdu u sebi i danas kada imam 50 godina. Najave utakmice bile su klasične: ‘Povratak predsjednikova sina’. Bilo je to par dana prije nego je Dinamo igrao protiv Steaue u Bukureštu. I dobijemo Dinamo na Maksimiru 3-2. Uf, što mi je bilo drago. Dobio sam pljesak Maksimira i izjavu Ćire Blaževića: ‘Bila je ogromna nepravda prema tom dečku što je morao otiči iz Dinama’”, evocira uspomene Šoić, koji se pronašao u Inkeru. U tri utakmice s Dinamom ubilježili su dvije pobjede i remi. Dva puta završili su četvrti u prvenstvu. No, u Šoiću je tinjala velika želja da se vrati u Maksimir. I ne krije da je sve bilo podređeno tome…
“Najbliži sam bio nakon jedne naše utakmice koja je završila 1-1, ja sam bio među najboljima na terenu. Pitali su Ćiru na press konferenciji zašto me ne vrati u Maksimiru. Odgovorio je u svom stilu: ‘Znate, baš razmišljam o tome’. No, na tome je i ostalo”.
Kada smo kod Ćire Blaževića, Šoić smatra da je to najbolji trener koji ga je vodio u karijeri. A bilo je tu raznih imena. Od Ante Čačića do Josipa Kuže kojeg je imao u Zagrebu.
“Upravo sam s Kužeom bio najbolji. Kliknuli smo i htio me voditi u Koreju sa sobom. Bio je intelektualac i zaista je veliko zadovoljstvo bilo raditi s njime. Međutim, Ćiro je imao sve. Prije svega jednu socijalnu inteligenciju i nevjerojatnu motivaciju. Znao je iz igrača izvući maksimum, a ono u čemu nije bio baš najbolji je lako nadomjestio upravo tom inteligencijom”.
Nakon Inkera iz Zaprešića, otišao je u redove “Pjesnika” iz Kranjčevićeve ulice. Zvali su ga Ante Vrdoljak i Dražan Jerković. Mislio je kako je Zagreb stepenica više u odnosu na Inker i korak bliže povratku u Maksimir. Međutim, ozljede su ga načele i više nije bio onaj pravi.
“Moj problem s ozljedama počeo je sa 17 godina na jednoj prijateljskoj utakmici protiv Karlsruhea na koji smo bili pozvani Kovačić, Jovićević i ja kao nadareni juniori. I tamo sam slomio nogu. Pukne mi kost, ligamenti, sve što je moglo puknuti. I dan danas na haklu ne idem s tom nogom kako treba. Išao sam kod Peharca u Pulu, Nemeca… Malo sam i pretjerivao s teretanom. I došao u fazu kada ne znam je l' me stvarno boli ili samo mislim da me boli. No, za Zagreb sam dao gol u Intertoto kupu koji mi je najdraži gol u karijeri. Nakon toga sam rekao dosta je bilo i posvetio se studiranju”.
Studij prava na Sveučilištu u Zagrebu Šoić je studirao tijekom aktivne karijere. Često je na pripreme nosio knjige i nadoknađivao gradivo. Bilo je zezanja kod suigrača, ali na koncu je od toga živio. Danas je pravnik zaposlen u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Prilično je sportski aktivan što mu je ostalo od igračkih dana.
“Imam troje djece; Magdalenu, Leonardu i Marka. Imam i unučicu Amari koja ima tri godine. Živim u Samoboru, imam puno hobija i dalje radim na sebi u svakom pogledu. U pet ujutro sam u teretani, puno čitam, učim jezike…”
Kada danas pogleda u retrovizor, priznaje da mu je žao jer smatra da je mogao ostvariti solidnu karijeru da je imao barem iste uvjete kao njegovi suigrači.
Paradoksalno, ali činjenica da mu je otac bio predsjednik zapravo ga je prilično sputala i zakinula ga za neki iskorak.
“A to je valjda tako trebalo biti. Nakon svega, imao sam iskren razgovor s ocem koji mi je priznao da mu je žao i da nikada nije trebao ući u nogomet. Ne mislim da bih imao neku ekstra karijeru, ali činjenica je da sam u školi bio jedan od bolji. Ovako su me svi gledali i upirali prstom da sam privilegiran, a meni bilo najteže”.
Danas je u sporadičnom kontaktu sa suigračima. Iako su im se putevi razdvojili, slučajni susreti izazivaju puno emocija.
“Neki dan sam sreo Butinu pa samo lijepo popričali. Naletio sam na Zvonu Bobana u gradu, Tomu Rukavinu… Gledajte, nikada od svojih suigrača nisam osjetio da me gledaju poprijeko i to je moja najveća satisfakcija. Nisam bio kapetan juniora dekretom već sam to zaslužio svojim radom i talentom. I svakome mogu pogledati u oči”, završio je svoju priču Željko Šoić.
Germanijak u povodu 30. obljetnice HNL-a donosi priče svjedoka vremena, igračkih i trenerskih ikona, ali i ljudi iz sjene. Možete ih pronaći OVDJE.
