30 GODINA HNL-a: Šjor Kate je imao svoje ljude koji su mu odavali što smjera Ćiro i redovito gazio Dinamo

Jutro je, radni dan, kazaljka na satu još nije došla do dvije znamenke, a već svjedočimo uzbudljivom i napetom sportskom natjecanju. Mjesto radnje je lučica u splitskom Spinutu, niti 500 metara udaljena od stadiona na Poljudu, i u njoj krasno uređeni teren za balote ili boćanje, kako god taj sport nazivate vi koji ovo čitate. Unutar terena ili zoga, da budemo točni s nazivima, šestorica igrača, oko njega još nekoliko gledatelja, više kibicera spremnih za šalu nego navijača. Svi u zrelim godinama jer balote su u Splitu i Dalmaciji omiljena razonoda brojnih pripadnika muškog roda koji su završili radni vijek i uživaju u umirovljeničkim danima.

Među šestoricom u zogu je i čovjek zbog kojeg gledamo kako se valja, tuče i bombizaje, uz prigodni repertoar pitanja i odgovora bez kojih nema ozbiljne partije balota.

„'Oću tuć il' valjat? Di je njihova balota? Triba li gađat bulin il' balotu? Koliko punata imamo?“, samo je dio redovite komunikacije među suigračima na balotama, začinjene pokojom sočnom poštapalicom ili simpatičnom psovkom. Napetost je stalno prisutna jer nema onog koji voli izgubit na balote, svaki punat je važan.

„Evo me, sad ću“, kaže nam legendarni Ivan Katalinić dok predaje mjesto u zogu jednom od kibicera uz dodatak „ajde zamini me, doša' mi je čovik novinar pa ću malo sist s njim“. Sjeli smo naravno malo duže, da porazgovaramo povodom 30 godina postojanja hrvatske nogometne lige čiji je dobar dio obilježio danas 70-godišnji Katalinić, vratarska i trenerska legenda Hajduka. Germanijak u povodu 30. obljetnice HNL-a donosi priče svjedoka vremena, igračkih i trenerskih ikona, ali i ljudi iz sjene. Možete ih pronaći OVDJE.

Banks, šjor Kate ili Ivan „Grozni“ danas uživa u zasluženoj mirovini, a balote su mu neizbježan dio svakog dana.

„Stalno smo ovdje, od 9 ujutro do ručka, pa onda opet poslijepodne. Živim u blizini, lijepo je uređen teren, tu je more, a vidiš koliko ima nas umirovljenika, uvijek netko igra balote. Uživam, zdravlje me služi i ovdje se opuštam, može nas spriječiti samo neko veliko nevrijeme da se ne okupimo na balotama. Naravno, i ovdje je pobjeda najvažnija, što više pobjeđuješ više igraš. A ja sam uvijek volio pobjeđivati, nama hajdukovcima pobjeda je dio mentalnog sklopa, ništa drugo ne priznajemo“, započinjemo razgovor s najtrofejnijim pojedincem Hajduka svih vremena.

S Bijelima je osvojio ukupno 21 trofej, devet kao igrač i 12 kao trener, a u klubu je kao trener i igrač proveo više od 25 godina. Vratarsku karijeru počeo je u Slavenu iz Trogira odakle je 1970. došao u Hajduk i bio član najuspješnije generacije splitskog kluba u povijesti. Skupio je 259 nastupa u službenim i prijateljskim utakmicama za Hajduk, a 1980. godine prešao je u engleski Southampton gdje je branio tri sezone. Neusporedivo teže bilo je tada ostvariti transfer na Otok nego li je danas, a Katalinićeva poveznica s Engleskom datira još iz dana kada je bio junior Slavena iz Trogira. Na jednoj juniorskoj utakmici protiv Junaka tajnik kluba iz Sinja Marijan Cejo Travisi prozvao ga je Banks, po vrataru Gordonu Banksu, prvaku svijeta s Engleskom 1966. godine. Pratio ga je nadimak Banks sve dok je branio, kasnije su ga sve češće zvali Kate, a Ivan „Grozni“ postao je nakon što je kao trener s Hajdukom redovito pobjeđivao Dinamo.

30 GODINA HNL-a: Na današnji dan Željko Adžić je zabio prvi pogodak, a Slavko Ištvanić zaradio prvo isključenje

Zbog trenerske karijere smo ga pozvali na razgovor, od 30 sezona HNL-a Katalinić je sudjelovao u točno polovici njih, a osim Hajduka vodio je još sedam hrvatskih prvoligaša. Vrlo dobro zna kakvi su bili počeci ligaškog natjecanja u samostalnoj Hrvatskoj.

„Nije bilo nimalo lako u vrijeme kada se raspala Jugoslavija, znate da je prve sezone liga bila krnjava, igralo se samo jedan dio 1992. godine. Nije se moglo putovati po Hrvatskoj, išli smo preko Paga, po noći, a ne po danu da ne bi ljudi nastradali. Ali, moralo se igrati, Hajduk je s pokojnim Stankom Poklepovićem osvojio prvo prvenstvo. Sigurno da nakon jugoslavenske lige koja je bila među najjačima u Europi nije bilo lako početi novo natjecanje. Znate da u bivšoj državi nisi mogao napraviti transfer prije 28. godine, a reprezentacija je bila odskočna daska. Sa stvaranjem nove države trebalo je stvoriti novu ligu i novu reprezentaciju, a u uvjetima rata to je bio strašno težak zadatak“, prisjetio se Katalinić.

Po njemu, hrvatska je liga odmah bila dosta kvalitetna donekle zahvaljujući upravo ratnim zbivanjima na ovim prostorima.

„Tih prvih nekoliko godina od 1992. do možda 1995. liga je imala dosta kvalitetnih igrača, na nesreću Bosne i Hercegovine u kojoj je rat došao nešto kasnije nego kod nas dosta igrača iz BiH je tih godina igralo u Hrvatskoj. Stvorila se koncentracija kvalitete u priličnom broju klubova, kod nas je recimo bio Mirsad Hibić koji je došao kao izbjeglica, posudili smo ga u Solin na šest mjeseci i onda ga vratili da bude jedan od najvažnijih igrača Hajduka u to vrijeme. Bilo je takvih primjera dosta, liga nam je odmah bila iznenađujuće jaka“, smatra Katalinić.

U prvoj sezoni HNL-a 1992. godine u Hajduku je bio trener vratara, a u ožujku 1993. naslijedio je Stanka Poklepovića na mjestu glavnog trenera.

„I odmah smo osvojili Kup što mi je najdraži trofej u trenerskoj karijeri. Dinamo se tada zvao Croatia i bio je vrlo jak, nisu izgubili niti jednu utakmicu u prvenstvu i znalo se da će biti prvaci. Htjeli su uzeti i prvu duplu krunu, ali smo ih zaustavili, a imali su odličnu momčad s Vlaovićem, Stanićem, Cvitanovićem. U prvoj utakmici finala Kupa 19. svibnja smo ih dobili na Poljudu 4:1, bila je to ludnica na terenu i na tribinama, pun stadion. Kozniku je zabio dva gola, Jeličić i Novaković po jedan, a za Croatiu Stanić. Bio je to njihov prvi poraz u sezoni, a onda smo ih deset dana kasnije dobili u prvenstvu, Kozniku je zabio za 2:1 pred kraj utakmice i to im je bio prvi poraz u HNL-u. Četiri dana kasnije igrali smo uzvrat finala Kupa, Maksimir je bio krcat, mislim preko 50 tisuća ljudi. Oni su dobili 2:1, dali su nam dva gola iz nekih penala, sudio ih je Beusan. Ipak, opet je Kozniku pred kraj utakmice dao gol, sjećam se da sam s klupe uveo Tomu Ercega koji je trebao poslati Koznikua na krilo, a dok su oni razgovarali Jeličić je dodavanjem zbunio obranu Croatije pa je Ardijan dao gol s kojim smo potvrdili osvajanje Kupa“, prisjeća se Katalinić svog prvog velikog uspjeha pa nastavlja.

„Time je počela serija trofeja, uzeli smo iduće prvenstvo, pa 1994./1995. prvu duplu krunu i još tri Superkupa. Igrali smo i četvrtfinale Lige prvaka, to su bili veliki dani za sve nas u Hajduku. Mislim da je veliko iznenađenje bilo osvajanje naslova u sezoni 1993./1994. godine, s većinom našim igračima, samo je Karol Praženica za drugi dio sezone došao iz Slovačke. Došao je Neno Pralija iz Splita, vratio se Zoran Vulić i postigao onaj važan gol za pobjedu kod Zagreba u Kranjčevićevoj kojeg je vodio Josip Skoblar. Oni su bili jaki, Croatia je bila jaka, a mi smo uzeli naslov prvaka“.

Osvojiti trofej u to je vrijeme za Hajduk bilo nešto normalno i očekivano, pa tako i za Katalinića.

„Ma znate što, kada sam došao na klupu 1993. znao sam da moram nešto osvojiti inače neću dugo biti trener. Rekao sam tada, znajući što je Hajduk, ako ne osvojim Kup neću biti trener. Jer nemam podlogu, nemam se za što uhvatiti. Nije bilo kao danas da godinama čekaš na trofej. Takav je bio naš mentalni sklop, snaga Hajduka se pokazivala osvajanjem trofeja, svi smo tako naučili živjeti. Znao sam, ako iduću sezonu izgubim dvije utakmice odmah ću morati otići. Međutim, živio sam s tim pobjedničkim mentalitetom i mene to još drži sa 70 godina, evo ovdje na balote ne volim izgubit. To mi je u krvi, tako je ostalo još iz zlatne generacije s kojom sam igrao pa sam tako govorio i igračima koje sam vodio. Zato nismo puno gubili“.

S Katalinićem na klupi Hajduk je redovito pobjeđivao Croatiju, odnosno Dinamo, devet puta u HNL-u, ukupno 15 pobjeda u svim natjecanjima. Imao je mudri šjor Kate psihologiju u malom prstu, znao je preko medija isprovocirati dinamovce, nadmudrivao se najčešće s Miroslavom Ćirom Blaževićem.

„Znao bi ih ubosti s nekom izjavom pa bi se oni bavili više time nego pripremom za utakmicu. Kada bi igrali s Dinamom imao sam ljude koji bi mi govorili što se događa u Zagrebu, znao bi situaciju pa sve te sitne provokacije nisam govorio bez veze. Recimo, slučaj prije prvog finala Kupa 1993. kada je Dinamo u zračnoj luci dočekao naš izaslanik Mate Andabaka, jer tada je bilo normalno da predstavnik kluba dočeka protivnike. Pa ga je Ćiro Blažević pitao „pa neće valjda Katalinić igrati s tri špica?“. Odmah sam znao kako razmišlja, ja sam promijenio sustav igre iz Poklepovićevih 3-5-2 u 4-3-3, Rapaića sam s lijevog beka prebacio na lijevo krilo. Kada mi je Mate to prenio znao sam gdje leži zec, gdje se Ćiro plaši. Jedini način da ih dobijemo je bio da napadamo, da letimo naprijed i damo gol više. Dali smo im četiri gola, to više nisu mogli stići. Nikada nisam izgubio od Dinama u Splitu, a dobio sam ih u svakom finalu Kupa i Superkupa. Jednostavno sam znao izabrati trenutak i način kako ćemo igrati, a znao sam i kako ih isprovocirati“, prisjeća se Katalinić s osmijehom antologijskih sudara s najvećim rivalom.

Sezona 1994./1995. ostat će upamćena kao jedna od najuspješnijih Hajdukovih sezona u povijesti, dupla kruna i četvrtfinale Lige prvaka protiv kasnije prvaka Europe Ajaxa.

„Imali smo odličnu generaciju igrača, neki su se vratili u klub poput Andrijaševića, Vučevića, Štimca, Asanovića, još ranije je došao Vulić pa smo imali momčad koju nije trebalo puno uigravati. Sve sam ih dobro znao, igrali smo Superkup i odmah iza toga Ligu prvaka, nije nam trebalo utakmica za uigravanje. Došli smo na pripreme u Italiji i pobijedili neke kuhare s 16:1“, smije se Katalinić.

„Nitko se nije nadao da ćemo tako igrati u Europi, ali moram sada nešto otkriti. Imao sam sreću što tada utakmice nisu bile medijski praćene kao sada, nisi mogao gledati svaku utakmicu na televiziji kao danas, nisi mogao znati svaki detalj. Ali, uspio sam na Eurosportu gledati Anderlecht i Steuau, jedino nisam znao Benficu, ali poslao sam ljude da ih pogledaju. Tako sam dobio uvid u protivnike i shvatio da nešto možemo napraviti. Sjećam se da smo nas četiri ili pet čekali ždrijeb pretkola ispred ureda tajnice kluba Vjeročke Mikulandre i kada nam je ona prenijeli da igramo protiv Legije svi smo uglas rekli da prolazimo. Pobijedili smo u Varšavi 1:0 i onda ovdje 4:0, a toj fenomenalnoj utakmici se ne priča puno. Po meni spada u legendarne utakmice jer smo ušli u grupu Lige prvaka, odirali smo fantastično drugo poluvrijeme u kojem smo dali sva četiri gola. Malo se o toj utakmici priča, kao što se malo priča o utakmici protiv Ajaxa godinu ranije u Kupu kupova kada smo igrali u Ljubljani. Lutalo se od Zagreba do Ljubljane ne znajući gdje ćemo igrati, a dobili smo 1:0 možda najjačeg Ajaxa u povijesti. Kasnije se pokazalo da smo tog Ajaxa u dvije godine porazili samo mi i Parma“, prisjetio se šjor Kate pa nastavio.

„Lako mi je bilo sastaviti momčad s toliko kvalitetnih igrača, recimo Asanović nam je došao pred uzvrat Superkupa 1994. godine u Zagrebu, dobili smo Dinamo nakon penala. Kažem, posložila se dobra momčad, nije trebalo puno uigravanja. Mnogi su tada pitali zašto ne igra Vučević, zajedno s Asanovićem, ali ne mogu dvojica vodit igru. Žao mi je bilo što nije Vučević više igrao, ali mislim da je on jedan od najzaslužnijih za taj uspjeh. Asistirao je za gol Aljoši u Bukureštu protiv Steaue, odigrao odlično protiv Anderlechta na Poljudu, bila je to momčad u kojoj je svatko imao svoju ulogu. A to znači da sam ja napravio dobar posao“.

Ispadanje u četvrtfinalu Lige prvaka od Ajaxa bilo je očekivano, ali do kraja sezone 1994/1995. Hajduk je ostao najbolja momčad u Hrvatskoj.

„Nama je bilo teže 1995. osvojiti ligu jer su svi već znali našu snagu i žestoko se borili protiv nas. Dinamo je bio dobar, bježali su nam šest bodova na pet kola prije kraja. Onda su igrali neriješeno s Neretvom i Osijekom, a mi smo ih dobili u Splitu 3:1, mislim da je Neno Pralija dao dva gola. Tako smo ih prestigli i uzeli duplu krunu“.

I dobili novu priliku da se plasiraju u Ligu prvaka, ali u kolovozu 1995. Hajduk je u pretkolu ispao od Panathinaikosa, nakon 0:0 u Ateni, u Rijeci je bilo 1:1. Dva mjeseca kasnije Katalinić je napustio klupu Bijelih nakon šokantnog ispadanja u osmini finala Kupa od Marsonije.

„Mogao sam ostati na klupi, ali bio sam trener dvije godine i osam mjeseci, a to je onda bilo dugo. Dosadan si sebi i drugima, igrači su počeli odlaziti pa sam i odlučio da moram uzeti odmor. Možda bi se borio do zadnjeg kola, ali nisam više mogao ostati. Išao sam iste sezone u Osijek na dva mjeseca za tadašnju Ligu za prvaka, potom sam 1996. bio u stožeru reprezentacije za Euro, a iduću sezonu otišao sam i Izrael, Hapoel Haifa“.

Vratio se u Hrvatsku nakon godinu dana i sjeo na klupu Zadarkomerca s kojim je ušao u Ligu za prvaka, na kraju sezone bio šesti u HNL-u. Te 1998. doživio je jedan od najvećih uspjeha u karijeri, bio je pomoćnik Ćiri Blaževiću na SP u Francuskoj gdje je Hrvatska osvojila broncu.

„Bio sam u Zadru kada me je Ćiro pozvao, bio sam iznenađen jer je u reprezentaciji već bio Marijan Vlak i Branko Ivanković. Kada smo osvojili broncu onda sam Ćiru pitao kako se dogodilo da me je zvao u stožer, a on je otvorio dušu i rekao „sine moj, ti si mene pobjeđivao, znači da imaš nešto“. On je vidio tko mu treba, mislim da sam dobro pripremio Dražena Ladića premda je Ćiro razmišljao o Mrmiću kao prvom vrataru. Malo me je cimao, ali rekao sam mu da Ladić mora braniti jer u tom slučaju imamo dva dobra golmana, Ako Ladić ne bude branio dobro može uskočiti Mrmić, a u obrnutom slučaju to ne bi bilo tako jer je Ladić došao sa statusom prvog vratara i vjerojatno bi potonuo da smo ga sjeli na klupu, Ispalo je kako je ispalo, mislim da je Ladić branio fantastično u Francuskoj. Za mene je taj uspjeh nezaboravan, kao i prva dupla kruna s Hajdukom, to su bila krasna vremena“.

Nakon SP u Francuskoj vratio se na klupu Hajduka u sezoni 1998./1999, jednoj od najnapetijih u povijesti HNL-a. U borbi za naslov bili su Dinamo, Hajduk i Rijeka koja je kontroverznom odlukom sudaca u posljednjoj utakmici ostala bez pobjede nad Osijekom i titula prvaka. Priča je poznata, gol Admira Hasančića za 2:1 u zadnjim minutama nije priznat, pomoćni sudac Zoran Krečak označio je zaleđe koje nije postojalo.

„Žao mi je te sezone jer smo s petoricom juniora bili u igri za naslov do dva kola prije kraja. Odigrali smo odlično proljeće, čak prestigli Dinamo i Rijeku, ali nismo uspjeli zadržati prvo mjesto. S mladom momčadi smo odigrali 1:1 kod Dinama kada je isključen Gabrić, a Stipe Pletikosa je odlično branio. Gol je postigao Hrvoje Vuković, sat vremena smo igrali s igračem manje. Nakon toga nas je Rijeka dobila na Poljudu pred 40 tisuća navijača, sjećam se fantastične atmosfere, kasnije se njima dogodilo što se dogodilo pa nisu osvojili naslov. Par mjeseci kasnije sam otišao iz Hajduka nakon ispadanja od bugarskog Levskog, oni su učinili sve da nas izbace iz Kupa UEFA, da ne ulazim u detalje“, prisjetio se Katalinić drugog mandata na klupi Bijelih.

Trenerski put ga je osim u inozemstvo vodio i na klupe drugih hrvatskih prvoligaša, početkom ovog stoljeća vodio je Varteks, Rijeku, Zagreb, u posljednjih 10 godina sjedio na klupi RNK Splita i Slaven Belupa.

„Ljudi su me zvali, s Varteksom sam bio četvrti, Rijeku sam izvukao da ne ispadne iz lige pa smo bili treći iduće sezone. Ako me pitate gdje sam se najbolje osjećao onda je to Zadar jer su tamo naši ljudi, svi vole Hajduk, a ja sam hajdukovac prije svega. Znali su mi reći kada sam gubio od Hajduka da to činim namjerno, znali su se ljudi šaliti i biti ozbiljni, kako kada. Dosta uspjeha sam imao sa Splitom, bili smo treći u ligi i igrali 0:0 s Fulhamom u Europskoj ligi. To je bilo iznenađenje za mnoge, ali mislim da je Neno Pralija zajedno s braćom Žužul dobro složio momčad, dovodili su prave igrače na prava mjesta. Dolaskom Ivice Križanca se to sve zaokružilo, šteta je što ta priča nije duže potrajala“.

Radio je s mnogim odličnim igračima, najvećim imenima hrvatskog nogometa i teško mu je izdvojiti najdraže i najbolje.

„Za mene su dobri igrači svi oni koji su bili prvaci, koji su nešto napravili u karijeri. Uvijek sam govorio da želim igrača koji zna osvajati, igrača koji je pobjednik. Što će ti igrač koji je najbolji na treningu, ako ga na utakmici nema nigdje. Eto, sjetimo se utakmice Hajduka i Dinama iz 1993. godine na Poljudu kada sam u igru uveo Milana Rapaića. Četiri dana nakon što smo dobili Ajaxa 1:0 u Ljubljani, Miki je dao gol čim je ušao s klupe i odmah tražio zamjenu. On je pobjednik, htio mi je pokazati da ga nisam trebao ostaviti na klupi, a nije znao da sam ga htio sačuvati za kraj kada Dinamo padne sa snagom. Ušao je, zabio gol i asistirao, ta je utakmica bila čudo, jedna od najvećih utakmica u zadnjih 30 godina“

U 15 sezona trenerskog posla u HNL-u susreo se s brojnim trenerima, rivalstvo s Ćirom Blaževićem smo već opisali, bilo je još sličnih dvoboja.

„Volio sam igrati protiv Stanka Mršića, uvijek mi je bio drag. Gdje god je bio trener on bi igrao zatvorenije protiv mene, znao je da volim napadački nogomet. Uvijek smo bili neka konkurencija, ali u svakom pozitivnom smislu. Dosta je kvalitetnih trenera radilo u HNL-u, ne mogu ih sve ni nabrojati, recimo Skoblar, Kranjčar, Tonko Vukušić, Ilija Lončarević, mnogi drugi. Sve su to bili treneri koji su znali nogomet i koji su ga učili još u jakoj ligi bivše države. Razlike u odnosu na danas su velike, danas se najprije pazi tko će što reći. Svakoga se hvali, a nije uvijek tako. Ako nekoga kritiziraš odmah te prozivaju, kako za trenere tako i za igrače. Svi gledaju tko je što rekao ili napisao, ali stvar je jednostavna. Ne možeš hvaliti trenera ili igrača ako taj nema rezultat. Danas su uvjeti za rad puno bolji, neusporedivo u odnosu na naše vrijeme. Mislim da nedostaje i rivalstva među trenerima, danas kada netko dolazi u goste u Split onda ga hvale. Ma što ga imaš hvalit, zna se gdje je došao i šta ga čeka, o tome ne treba ni govoriti“.

Foto: Leonard Nincevic/Vecernji list

Iz perspektive trenera koji je vodio 296 utakmica u HNL-u danas je čudno vidjeti da stadioni zjape prazni, samo Hajduk ima veliku podršku s tribina.

„Mislim da je televizija puno utjecala na posjete stadionima, doma imaš komod i uživaš dok na stadionima uvjeti za gledatelje nisu dobri. Pogotovo zimi, uvijek je hladno, tribine nisu natkrivene. Možda više nema ni tradicije koja je ljude vezala za neki klub, dosta se ljudi sele iz grada u grad pa se to gubi. Nekad su na stadion dolazili navijači koji se razume u nogomet, gledali su treninge i utakmice. Također, nema mladih igrača, sve ih je manje. Danas se puno bolje živi bez obzira što stalno plačemo da nije tako. Nove tehnologije su preuzele primat kod mladih ljudi i onda sport odlazi u drugi plan, mnogi na stadione dolaze da bi se fotografirali i bili dio ugođaja, a ne znaju što se događa na terenu. Neke ne zanima ni rezultat, nogomet slabo poznaju“.

Osim manjeg broja gledatelja na stadionima Katalinić žali što nogomet nije jače zastupljen u manjim sredinama, u gradovima koji su nekad bili jake nogometne sredine.

„Žao mi je što u ligi nema Dubrovnika ili Metkovića, da ne kažem Zadra, Slavonskog Broda, Cibalije ili Segeste koji su bili veliki klubovi. To su sredine u kojima je uvijek bilo talenata, dobrih igrača, to su sve sportski gradovi. Teško je reći tko je kriv za takvo stanje, sigurno da su financije problem i dok nisu uređeni vlasnički odnosi nitko neće riskirati te ulaziti u neke dubioze. Liga je što se tiče nogometa dosta kvalitetna i stalno napreduje, svako vrijeme nosi svoje i sigurno da današnji nogomet nije usporediv s onim od prije 30 godina“, zaključio je Ivan Katalinić.

I vratio se potom novoj partiji balota, jer pobjeđivati se mora, svaki dan iznova. Takav je hajdučki duh i hajdučko srce legendarnog šjor Kate.