Poezija šuta

Zapadni Baltimore je tvrd kvart. Ozloglašen. Nasilje, razbojstva i droga su svakodnevica – ako ste ikada pogledali Žicu, znate o čemu se radi.

Šanse za prosperitet nisu nešto naročito velike, ukoliko vas je zapalo da stasate tamo. Uspjehom se smatra samo da se maknete iz kvarta, da ne završite kao član lokalne bande ili da ne raspačavate drogu. Ili da ne skončate u nekoj uličici.

Prouči cjelokupnu ponudu za košarku na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

U takvom okruženju je odrastao Carmelo Anthony ili samo Melo, kako mu glasi nadimak.

Prema oksfordskom rječniku, riječ 'mellow' opisuje se kao nešto glatko i mekano, ne previše oštro i tvrdo. A upravo se skraćenica Melo referira na taj pojam. Kakvog li paradoksa – čovjek koji je odrastao u nezgodnom dijelu grada u kojem se „mekani” ljudi obično ne provedu dobro, ima takav nadimak.

Ali to, zapravo, najbolje opisuje ovou friško umirovljenu njušku. Tvrdoglav u svojim razmišljanjima, a tako lagan i mekan na parketu. Melo je bio generacijski talent.

Kada se s osam godina preselio iz Brooklyna u Baltimore, zaljubio se u loptu, četiri linije i dva koša. Ajde, budimo iskreni, samo jedan koš, onaj protivnički. Dvorana je bilo njegovo svetište i mjesto na kojem će konačno promijeniti svoju sreću i sreću svoje familije.

Taj klinac iz Zapadnog Baltimorea naučio je kako preživjeti. Uspješno je navigirao opasnim ulicama, izbjegavajući pucnjave, drogu i policijsku brutalnost. Postao je imun na svakodnevnu opasnost.

A usput je izrastao u jednog od najodlikovanijih srednjoškolskih igrača u Marylandu, da bi se na svojoj zadnjoj godini preselio u Oak Hill Academy u kojoj je vodio svoju momčad do pobjede protiv St. Vincent-St. Mary škole u jednom od najiščekivanijih srednjoškolskih ogleda ikada. S druge strane parketa je, naime, stajao LeBron James.

Nakon što je kao freshman odveo Syracuse do NCAA naslova 2003., zaradivši usput nagradu za najboljeg igrača, Anthony je smatran drugim najboljim igračem u zemlji, iza Jamesa. Očekivalo se da će Cavaliersi uzeti LeBrona, a da će Pistonsi, koji su imali pravo drugog picka, birati Anthonyja. Na draft večeri, Detroit je neobjašnjivo izabrao Darka Miličića. Šokirani Anthony je ranije dobio obećanje s gornjih etaža kluba da će on, a ne Miličić, biti njihov pick.

„Često razmišljam o tome. Obećali su mi da će me uzeti. I u svojoj glavi sam već u Detroitu. Chauncey Billups je tamo, Tayshaun Prince je tamo, Richard Hamilton, Rasheed Wallace i te su godine osvojili titulu. Moja sreća... Iskreno, da sam ja završio tamo, osvojili bi naslov i naredne godine. Mislim da bismo imali back to back titule da su me uzeli”, istaknut će Anthony.

Miličić je za Pistonse odigrao 96 utakmica, a NBA karijeru je okončao s prosjekom od šest poena po utakmici. Anthony je, pak, postao jedan od najboljih scorera koji su nogom kročili na NBA parkete. Doduše, to je bio njegov dar i njegovo prokletstvo.

„Sjajan šuter, kriminalna selekcija šuta“, jedna je od opaski proizašlih iz bilježnica neimenovanog NBA skauta. Druga boljka je, pak, podvučena debelim flomasterom:

„Lijen i nezainteresiran u obrani. Uglavnom misli na sebe i svoje brojke“.

REUTERS/Shannon Stapleton PM/HB

Potvrdit će to i bivši suigrači i NBA kolege.

„Melo je bio sjajan suigrač. Trenirao je svaki dan. Nije propuštao utakmice. Ali, to sam rekao i njemu, bilo mu je previše važno zabiti 30”, govori Billups.

„Imao bi utakmice u kojima je zabio 20, 22 poena, mi bi pobijedili, a on bi bio ljutit. A onda bi recimo zabio 36, momčad bi izgubila, a on bi onda u svlačionici bodrio suigrače. I to ga je kočilo u karijeri”, dodaje Billups.

No, Melo je tvrdoglavo tjerao po svom. I to od prvog dana kada je utrčao u NBA ligu, u dresu Denvera koji ga je uzeo s trećeg mjesta. Nuggetsi su od momčadi koja je imala godinu ranije skromnih 17 pobjeda, postali momčad koja je na svom kontu imala 43 'recke' i koja je usput zauzela osmo mjesto Zapadne konferencije u Melovoj prvoj NBA sezoni. Anthony je bio prvi rookie nakon Davida Robinsona koji je predvodio svoju momčad u poenima u doigravanju, ali nije to previše pomoglo Denveru da izbjegne eliminaciju od prvoplasirane Minnesote u pet utakmica.

Lajtmotiv njegove gaže u Denveru bio je upravo takav – Denver je bio talentirana playoff momčad koja je tek jednom uspjela proći prvu rundu u njegovih sedam sezona. Najveći uspjeh stigao je kada je tijekom 2009. u Denver sletio Billups u razmjeni za Allena Iversona. S Anthonyjem, Billupsom, Kenyonom Martinom i Neneom, Nuggetsi su ušli u finale Zapadne konferencije protiv Lakersa.

U velikoj borbi s Kobeom Bryantom, Anthony ipak nije uspio odvesti Nuggetse do velikog finala i nakon šest utakmica Lakersi su zaključili seriju.

Anthony je revitalizirao Nuggetse u svojih sedam sezona, a to se često zaboravlja u navijačkoj bazi Denvera. Tek će Nikola Jokić godinama kasnije imati takav utjecaj na franšizu kao svojevremeno Melo. Ali s Anthonyjem nisu uspjeli preskočiti tu stepenicu. Denver je ulaskom u finale Zapadne konferencije stigao do svog plafona i bilo je vrijeme za opsežnu rekonstrukciju rostera.

Svi su znali koja je Anthonyjeva željena destinacija. Melo je naciljao košarkašku meku, kultni Madison Square Garden i rodni New York. Trakavica oko njegovog trejda potrajala je četiri mjeseca, a na koncu mu se želja ispunila. Melo i Billups su poslani prema Knicksima, dok su iz suprotnog smjera stigli Wilson Chandler, Danilo Gallinari, Ray Felton, Timofej Mozgov i dva picka prve runde.

Ushit oko njegovog dolaska u New York nije bio jednak produkciji rezultata. Knicksi su, kao i Nuggetsi prije Carmelovog dolaska, bili u neredu, a domaći navijači su vjerovali kako će Melo imati blagotvorno djelovanje na slavnu franšizu i vratiti ju u playoff. I uistinu, Anthony je ubrizgao život u posrnuli klub, ali Knicksi nikako nisu mogli uspjeti složiti dovoljno dobru momčad oko njega da bi ozbiljno konkurirali za naslov.

Dio problema ležao je i u Anthonyjevom stilu igre. Bio je superstar, a tako se i ponašao. Previše je carinio loptu i Knicksi su živjeli i umirali s Melom.

A nije mu se svidjelo ni da netko drugi u Gardenu uskoči pod svjetla reflektora. Tako je bio jako nezadovoljan s Jeremyjem Linom i „Linsanity” groznicom koja je zatresla New York.

Tadašnji trener Mike D'Antoni i Amar'e Stoudemire, druga najveća zvijezda Knicksa, su aludirali kako Anthony nije sretan s prihvaćanjem Linovog načina igre i činjenice da je preko noći postao košarkaška senzacija. I zbog toga je Lin morao otići. Iako su Knicksi pobjeđivali u to vrijeme, naredne sezone se Lin nije vratio u momčad. Houston mu je ponudio trogodišnji ugovor vrijedan 25 milijuna dolara koji Knicksi nisu mečirali i bek je preselio u redove Rocketsa.

Ali nije Melo bez pokrića glumio razmaženu zvijezdu. Njegovih 62 poena u Gardenu, u večeri u kojoj se činilo da ne može promašiti, još je uvijek živo u memoriji.

U 2013. postao je drugi član Knicksa nakon Bernarda Kinga u sezoni 1984./1985. koji je predvodio ligu u poenima.

Razlog zbog kojeg je jedan od najboljih košarkaša generacije leži u tome da je u svom primeu poentirao nevjerojatnom lakoćom. Malo je igrača koji su na lakši način provlačili loptu kroz obruč.

Bilo je tu, jasno, užasnih odluka na terenu, ležernog igranja obrane i nepoštivanja suigrača u boljoj poziciji. Uh, koliko je samo znao čupati živce.

Ali onda bi uhvatio loptu na trici i bez puno razmišljanja dignuo se na skok šut, mekan kao duša, onaj koji je godinama izazivao divljenje košarkaških zaljubljenika, a lopta bi kapnula kroz obruč. Suza. Poezija pokreta. Takva da je nekada bilo ugodnije gledati njega kako promašuje, nego neke druge kako zabijaju. Toliko je to briljantno djelovalo.

I uglavnom je sve radio na svoj način, tvrdoglavo. To je onaj dio Zapadnog Baltimorea u njemu.

Jedini je igrač u povijesti NBA lige koji je zabio 50 poena, bez ijednog poena iz reketa. Jedan je od dva igrača, uz Bryanta, koji je zabio 62 ili više poena bez ijedne asistencije.

Ta dva podatka savršeno sumiraju kakav je Anthony bio igrač na vrhuncu svoje moći. No, kako je ta moć opadala, a Anthony stario, nije se prilagodio tome da više ne može biti glavni igrač u svakoj momčadi. Trejdom u Oklahomu krenuo je njegov košarkaški pad. Nakon toga je igrao u Houstonu koji ga je otpustio nakon samo deset utakmica. Tek mu je Portland nakon preko godine dana neigranja pružio ruku i vratio ga u ligu. Svoju posljednju sezonu odigrao je s dugogodišnjim frendom LeBronom u Lakersima, a ove sezone nije preko glave navlačio dres niti jedne NBA momčadi.

Pa je deseterostruki All-Star i trostruki osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama odlučio odjahati u suton. Jedino što je nedostajalo njegovoj karijeri je prsten. Ali nije išlo. Što zbog njega, što zbog okolnosti, Carmelo nikada neće znati kako je osvojiti naslov. Vrlo vjerojatno ga to niti ne peče toliko. Njemu je ipak bilo puno važnije staviti 30 i zaraditi ovacije pune dvorane.

Stoga, Melo, uživaj u penziji. Tvoju igru nećemo tako brzo zaboraviti.