Najbolji prijatelj sudačke zviždaljke

U košarci već desetljećima traje legitimna rasprava o razlikama u sudačkom kriteriju oko suđenja faulova visokim igračima i bekovima. Iako se radi o sportu koji nije ni izbliza umočen u ovisnost o arbitrima kao, primjerice, vaterpolo i rukomet, niti loptanje pod obručima ne može pobjeći od rasprave oko sudačkih odluka.

Ako je suditi po komentarima na društvenim mrežama, zbog mekanih sudačkih odluka i velikog obujma tricaških pokušaja, mnogi se okreću drugim sportovima. NBA je, kažu virtualni komentatori, u nezapamćenoj krizi, pad TV-rejtinga, odljev publike i pad posjećenosti guraju ligu u provaliju. To u praksi, naravno, nije tako. Živimo u vrijeme kada je sve dostupno na televiziji ili online, kada iz udobnosti vlastitog naslonjača možemo u jednom danu prošetati od Trebinja preko Sinja i Višnjika, sve do Madison Square Gardena. Možemo se opustiti uz bikijadu u Radošiću, pratiti kako onaj debeljuškasti klinac iz Engleske rešeta sredinu mete, čuditi se kako Kinez amater radi mušterije od legendi snookera, a ima i ono 'skijanje s puškama'. Dakle, ponuda je bogata, pa onda ne treba čuditi da se gledanost rasprši i na druge sportove.

Ali NBA i dalje ima svjetski proizvod u svojim rukama, a tko ga drugi može bolje prodati od Amerikanaca. I brižno se prati svaki trend, skeniraju se brojke, ocjenjuje se zadovoljština konzumenata – ništa se ne prepušta slučaju.

Tu i tamo se ipak pojavi određeni narativ kojim se pokušava umanjiti vrijednost čitave priče. Najčešći je onaj teorija zavjere, koji glasi da je, više-manje, u NBA-u sve namješteno (najnoviji je slučaj Dallasa i prvog picka), zatim slijede komentari o pristranosti (vodstva lige i sudaca) prema pojedinim franšizama ili igračima, a u novije vrijeme se sve više prigovora može čuti oko sudačkog kriterija. Liga je mekana, 90-ih se igrala prava košarka, Jamesa Hardena se brani rukama iza leđa, a ovaj svejedno zaradi faul, da Joela Embiida netko ovlaš okrzne ramenom na ulici, ovaj bi se bacio na prvog prolaznika i zdrobio ga poput palačinke… Shvaćate poantu.

Kirby Lee-Imagn Images

Čitava stvar je eskalirala tijekom polufinala Zapadne konferencije u kojoj su se susreli Oklahoma i Denver, a koji je ujedno bio i dvoboj dva tada glavna pretendenta za MVP titulu. Shai Gilgeous-Alexander je, na koncu, izvojevao pobjedu nad Nikolom Jokićem, što u seriji što u MVP utrci, ali javnost nije baš bila oduševljena sudačkim kriterijem koji je važio za Kanađanina i Srbina.

Isticale su se razlike u tome da se Shaiju sudio svaki kontakt, dok je Nikola na time-outeve stizao izgreban i u modricama, a da se gotovo opće nije pojavljivao na liniji penala.

Jedan od problema sa Shaijem (šuterom slobodnih bacanja, kako ga se posprdno zove), točnije, percepcijom njega kao igrača koji iznuđuje faulove, više je problem konzumacije sadržaja. Društvene mreže su se pretvorilie (ili su odvijek bile!?) zgodan alat za izvlačenje stvari iz konteksta. Kada se povede određeni narativ, kao što je to u slučaju Shaija, onda krene vađenje i dijeljenje klipova iz utakmica, pa se ubrzo stvara dojam kako Kanađanin po izlasku iz svlačionice počne simulirati.

S druge strane, nije da on to ne radi često, a istina je, kako to obično biva negdje na sredini. Za ocjenu je bitni pratiti cijele utakmice, a ne svoje procjene bazirati samo na pojedinim isječcima.

Drugi problem je način na koji Kanađanin igra. To njegovo 'prodavanje' kontakta pri većini ulaza na koš, uglavnom nervira nepristrane košarkaške zaljubljenike, jer je jasno kako se radi o sjajnom igraču koji na svoj talent ionako može zabijati 30 poena po utakmici, čak i da mu slobodna bacanja padnu na šest pokušaja, umjesto ovosezonskih 8,8. Štoviše, da Shaiju oduzmemo ovih 7,9 stavljenih bacanja po susretu, on bi i dalje bio produktivni NBA strijelac s 24,8 poena po utakmici i smjestio bi se na deseto mjesto najboljih ove sezone, iza Damiana Lillarda (24,9), a ispred Jamesa (24,4).

Takav način igre i kako se na njega gleda je, također, prilično subjektivan. Zato se u ovom slučaju mudrije osloniti na brojke koje će nam, možda, osvijetliti da Shai baš i nije toliki 'prijatelj zviždaljke' kakvim ga se smatra.

Za ilustraciju, od prethodnih 20 najboljih strijelaca lige, čak 14 ih je imalo više slobodnih bacanja po utakmici od njega. Neki od njih su Embiid i Harden, također notorni 'ribiči' penala, ali neki od njih su i Kevin Durant, Kobe Bryant i Allen Iverson, a nije da se baš njihova igra rastavlja na proste faktore zbog odlaska na liniju slobodnih bacanja, niti su se njihove košgeterske mogućnosti umanjivale zbog gole činjenice da su često bili na liniji penala.

Embiid je, poput Shaija, bio na udaru onih koji ne mogu smisliti njegovo flopanje, a kod njega je još veći problem što se radi o 213 cm visokoj i gotovo 130 kila teškoj gromadi koja na svaki kontakt nekontrolirano mlatara rukama, posrće i pada na parket. NBA fanovi ga ne prestaju rešetati zbog takvog 'pecanja' faulova, ali centar Philadelphije, tvrdi njegov suigrač Jared McCain, samo iskorištava aktualna pravila.

„Iznuđivanje faulova je pametno. Kada pričam sa Joelom, on smatra da je to način na koji se igra pametno. Treba znati kako manipulirati utakmicom u svoju korist. Suci su tu da sude. Ako je faul, onda je faul“, govori McCain.

Rick Osentoski-Imagn Images

Je li iznuđivanje faulova plemenito, unaprijeđuje li igru i postavlja li prave vrijednosti? Sigurno da ne. Živcira li nas to sve? Apsolutno. Ali to, na kraju krajeva, nije problem košarkaša – barem ne onih koji su odlučili igrati po 'modernim' pravilima. A za flopanje su, osim Shaija, Embiida i Hardena, tijekom godina bili 'optuživani' i LeBron James, Luka Dončić, Damian Lillard, Jimmy Butler, Jalen Brunson, Trae Young…

Iz te perspektive, glavnina kritika bi trebala biti usmjerena prema sudačkom kriteriju koji dozvoljava ovakav način igre. Vjerojatno se nikome od nepristranih navijača ne sviđa način na koji oni najbolji dolaze na liniju bacanja, ali to je način na koji oni 'iskorištavaju' pravila. Vrhuška lige se mora pozabaviti suđenjem i ipak vratiti malo 'dostojanstva' obrambenim igračima. Kao i u drugim sportovima u kojima se traži više atrakcije, golova, uzbuđenja, tako se i u NBA-u daje prednost 'napadačima'. Igrati obanu je postalo nesnošljivo teško. Čak i frustrirajuće. Evo, kreće euroligaški Final Four u Abu Dhabiju, pogledajte samo kakva se tamo dozvoljava obrana. Da, NBA je najbolji košarkaški proizvod na svijetu, ali mogao bi naučiti stvar ili dvije od Europe.