Dan kad je Split doveo četverostrukog NBA All-Star igrača
Vrijeme Čitanja: 3min | čet. 21.05.20. | 11:20
Igrao je samo Europu za fiksan – i to jako velik – honorar po utakmici.
Kad se priča o strancima u hrvatskoj košarci devedesetih, puno je imena kojih će se domaći ljubitelji ovog sporta sjetiti prije Micheala Raya Richardsona.
Cibonini navijači pomislit će na Douga Leea, Gerroda Abrama, Chuckyja Atkinsa, Evgenija Kisurina… Ljubitelji Zadra vjerojatno Scotta Stewarta ili Geralda Lewisa, dok oni Splitovi… Vjerojatno najprije na odličnog strijelca Darrena Henriea ili simpatičnog Arieja Lestera, vrlo brzo lokaliziranog, odnosno prekrštenog u Antu Lustera.
No Micheal Ray Richardson svakako je igrač s najboljim pedigreom, ne samo među strancima Splita, već i svima koji su loptali hrvatskim parketima. Točnije, s najboljim isključivo košarkaškim pedigreom.
Richardson je u iznimno kompetitivnim osamdesetim godinama NBA lige igrao četiri All-Star utakmice, između ostalih i onu famoznu 1985., prvu najvećeg igrača svih vremena Michaela Jordana kada se, prema uvriježenom vjerovanju, dogodio freezeout organiziran od strane Isiaha Thomasa.
Koliki je tada podvig bio nastupiti u četiri All-Star utakmice svjedoči recimo primjer Cedrica Maxwella, igrača koji je bio jedan od ključnih figura na rosteru moćnih Boston Celticsa tih godina, a koji nikada (!!), čak ni sezone kada je bio MVP finala, nije sudjelovao u toj utakmici.
Tada bek New Jersey Netsa Richardson upravo je te sezone doživio svoj igrački vrhunac. U sezoni 1984./1985. imao je 20.1 poena po susretu, 8.2 asistencije (šesti u ligi) i okruglo tri ukradene lopte (prvi u ligi), čime je ovaj 195 centimetara visoki kombo bek svakako zaslužio čast igranja u utakmicio najvećih zvijezda sezone.
Kako igrač takve vještine onda došao igrati u Split, u tadašnju Slobodnu Dalmaciju u sezoni 1991./1992., u državu svježe razbuktalog rata? Bez obzira što se radilo o svježem trostrukom prvaku Europe, ovaj potez djeluje malo logičan, pogotovo jer se šampionska momčad poprilično osula...
Osim što je tad imao 36 godina, Richardson je nosio veliki krimen profesionalne karijere. Naime, jedna je od žrtava pošasti uživanja kokaina koje je bilo veoma učestalo tih godina u NBA, a samo sezonu poslije njegove najbolje, u siječnju 1986. pretrpio je doživotni izgon iz lige radi kršenja pravila o tri pozitivna nalaza na drogu.
Dvije godine poslije dobio je priliku da NBA karijeru vrati u život, no odlučio ju je od te točke graditi van Sjedinjenih Država. Igrao je dvije sezone za tadašnji Knorr Bologna (danas Virtus), no ni tamo nije pokazana beskonačna tolerancija za njegove ‘’hobije’’ van parketa, iako je pomogao klubu da dođe do naslova Kupa pobjednika kupova Europe.
Često percipiran kao ‘’triple-double stroj’’, ovaj četvrti izbor drafta 1978. tako je došao u Split igrati za Slobodnu Dalmaciju. No imao je posebnu pogodbu: Igrao je samo utakmice Eurolige (tadašnje FIBA Europske lige) za honorar od 20 tisuća dolara po utakmici.
To je u to vrijeme bio pozamašan novac, no u Splitu su kase bile pune nakon prodaja igrača zlatne generacije trostrukih prvaka Europe. Razlog ograničenju angažmana samo na Europu ne leži toliko u nekakvoj Richardsonovoj hirovitosti ili strahu od rata, već u činjenici da se u premijernom izdanju hrvatske košarkaške lige nisu mogli registrirati stranci.
S obzirom da su sva tri sudionika Europske lige te sezone s područja svježe raspadnute države (Slobodna Dalmacija koja se automastki plasirala kao nositelj naslova, Cibona, te Partizan koji je na posljetku te sezone osvojio natjecanje) bila primorana igrati domaće utakmice van svoje države, Richardson zapravo ni nije boravio puno u samom gradu Splitu, već u La Coruni.
Dozvoljeno bi im bilo igrati na domaćem terenu da su prošli u nokaut fazu, kao što je to bi slučaj s Cibonom i Partizanom, no Splićani do nje nisu stigli. Unatoč dobroj igri Richardsona. Stoga je Amerikanac pričekao priliku i brže-bolje, slijedeći krilaticu take the money and run napustio klub.
Do kraja karijere je igrao najviše u Francuskoj i Italiji, a aktivno je igrao i duže od 45 godina starosti. Može se reći da je izvukao maksimum od karijere s obzirom na okolnosti prouzročene stigmom kokainskog ovisnika, a više o tome moguće je doznati u kraćem dokumentarcu Whatever Happened to Micheal Ray? kojeg je kreirao sam medijski odjel NBA lige, s Chrisom Rockom u roli naratora.
(foto: screenshot)
