Četiri razloga zašto su Celticsi tako dobri ove sezone

Jedno od blagih iznenađenja dosadašnje NBA sezone zasigurno je neočekivano dobra prva trećina njenog regularnog dijela od strane Boston Celticsa.

Rekorderi NBA po broju naslova trenutno imaju drugi omjeru na Istoku, a četvrti u ligi, te se može ustvrditi kako su na tom mjestu zamijenili Philadelphia 76erse, barem za sada. Naime, za Philu se računalo da će sa, na vrhu neprikosnovenim Bucksima voditi ''mrtvu utrku'' za sâm vrh.

Jedan od razloga takvog očekivanja je i izravno vezana u Kelte – činjenica da je njihov dres onim Sexiersa zamijenio Al Horford, igrač rijetke vrijednosti u NBA košarci, i čovjek koji je skoro pa sâm držao reket u Stevensovim nacrtima na obje strane parketa.

Nije samo njegov odlazak problem. Za ovu momčad se uoči sezone generalno vjerovalo da će im nedostatak kvalitetnih visokih igrača predstavljati veliki ''vjetar u prsa''. Pa ipak, u ovom trenutku su na 72% pobjeda.

Sastav je ovo koji hijerarhijom na rosteru više podsjeća na neku euroligaški: nema izrazite zvijezde koja je svaku večer ''pretplaćena'' da predvodi box score poenima poput većine momčadi u NBA. Čak četiri igrača smještena su između 17.5 i 23.5 poena po susretu.

Što se krije iza ovog, pomalo neočekivanog razvoja događaja na vrhu Istoka, probat ćemo raščlaniti u nastavku teksta. Neki od njih izravno su kumovali čistom igračkom napretku nekih od Bostonovih poletaraca koji se očituju kroz suhe brojke.

 

1. Unaprijeđena momčadska kemija (čitaj: otišao Kyrie Irving)

Prošle je sezone bilo dosta buke oko stvarnog utjecaja realno vanserijskog individualca Irvinga na harmoniju u momčadi. Njegove mušičavosti kao ličnosti, te neke igračke karakteristike koje su jednostavno gušile pozamašan talent kojim je okružen u momčadi (čisto iz razloga jer je u pitanju ogroman potrošač lopti) imali su nevjerojatno abrazivan učinak na momčadski sklad, a taj se dojam, što mediji nisu propustili naglasiti, pojačao nakon ispadanja od Bucksa u doigravanju. Pogotovo jer je njegov učinak bio očajan: 35.6% ukupan šut iz igre uz 21.9% za tri poena. A znamo da on nije tip igrača koji će to nadoknaditi obrambenim učinkom, niti je to ikada bio.

Da je tome tako, i da je zaista stvar u njemu, dokazuje već dosadašnja sezona, bez obzira što su u najnovijim istupima neki od njegovih bivših suigrača stali u njegovu stranu (prije svih Brown i Smart). Brooklyn Netsi su u prvih 11 utakmica s Irvingom ostvarili 4-7, a bez njega do sada su na 11-5. Ne, ne želimo reći da je Irving apsolutni kancer za rezultat. On je odlična druga violina, kao što je dokazano 2016. kada je osvojio naslov i postigao neke ključne koševe (iako je dojam da bi Lebron James i Karla Vragovića doveo na rub All-Stara… Kao što je uostalom uspio od jednog Moa Williamsa).

To će se možda potvrditi naredne sezone kada se vrati Kevin Durant, ali za vođu Irving jednostavno nije. Njegov mandat bez Lebrona u Cavsima nije vrijedan spomena, a da je karakter taj koji ga koči dokazuje i, recimo, anegdota u kojoj je prilikom momčadskog slikanja Netsa u Kini bio zamoljen da skine kapu, što je stvar elementarne pristojnosti u toj prilici. Irving je to, buntom primjerenijem nekog adolescentu, odbio.

A u Bostonu bi ga mnogi mogli upamtiti, između ostalog, i kao lažova:

2. Sazrijevanje Brada Stevensa

Tada 37-godišnji Brad Stevens zasjeo je na klupu Celticsa, i to je možda najbolji potez Dannyja Aingea do sada. Da je u pitanju poseban trener, svjedoči činjenica da je košarkaški prilično anonimno sveučilište Butler doveo do dva NCAA državna finala, 2010. i 2011., s poprilično manje talenta na rosteru od konkurenata u finalu. Tada je začeta tajna veza između njega i Gordona Haywarda, koji je, doduše, samo 2010. bio na rosteru. Nikad prije ni poslije ovo sveučilište nije stiglo dalje od najboljih 16 (Sweet 16). Sve ovo je postigao sa 34, odnosno 35 godina starosti.

Definitivno je u pitanju ispravna evolucija sa sveučilišne na NBA trenersku karijeru, dok povijest ove franšize pamti i suprotne primjere (Rick Pitino), no u retrospektivi, ta NCAA pozadina Stevensovog rada se osjeti. Na koledžu treneri su navikli na određeni duogoročniji rad jer se igrači, barem većina njih (mimo zvijezda koje brzo hrle u NBA) zadržavaju duže, te treneri imaju vremena bez pritiska, odnosno više od jedne sezone, ''uzgajati'' igru i komunikaciju među igračima na terenu i van njega.

3. Debakl u Kini

Kaže se da se najbolje stvari postižu van zone komfora, kako u životu, tako i u sportu. Američka reprezentacija predvođena Greggom Popovichem zazela je razočaravajuće sedmo mjesto na nedavnom Svjetskom prvenstvu u Kini, a među 12 igrača bilo je čak četiri Kelta. Kemba Walker, Jayson Tatum, Jaylen Brown i Marcus Smart zajedno sa suigračima pretrpili su popriličan šamar, koji im je nedvojbeno dobro došao kao svojevrsno otriježnjenje, dašak motivacije za dodatno igračko napredovanje, te im je ponudio jednu novu perspektivu na sport od kojeg zarađuju za kruh s kakvom se do sada nisu susreli.

Elementi kojima protivnike gaze najjače reprezentacije i igrači međunarodne košarke često se razlikuju od fizikalijama dominantne NBA. Recimo, ovogodišnji Miami Heat često implementira zonsku obranu koja je (iz očiglednih razloga) učestalija i svrsishodnija košarci po FIBA pravilima, a Team USA se često našla u situaciji da je mora razbijati… Uglavnom neuspješno. Koliko je to bio problem svjedoči recimo katastrofalna rola na turniru jednog Brooka Lopeza koji je iza sebe imao poprilično dobru NBA sezonu. S obzirom da se ipak radi o istom sportu s neznatno drukčijim pravilima, Bostonovu četvorku ova neuspješna epizoda je svakako ispunila potrebnom određenom dozom poniznosti u procesu vlastitog igračkog rasta.

Kemba Walker, kojeg su dolaskom u NBA čak proglasili korakom unazad (''Irving za siromašne'') imao je čak relativno uspješno SP, no i on je izrastao u nešto što bi se moglo opisati ''prvim među jednakima'', te je ove sezone prilikom odlučujućeg koša Tatuma za pobjedu protiv New York Knicksa, jasno dao do znanja kako mu je drago da je baš krilni igrač bio taj koji je uzeo šut.

 

 

4. Marcus Smart

Ovdje smo pomalo subjektivni, no dojma smo kako se ovdje radi o endemičnom igraču. Po mnogima trenutno najbolji obrambeni igrač lige, osim što je terijer po pitanju lock-down obrane, te gotovo nepogrešiv u obrambenim rotacijama, također je specifičan po tome što poprilično uspješno čuva visoke igrače. Podsjetimo, Smart je svega visok 192 centimetra.

Prošle sezone tijekom serije protiv Milwaukeeja (koja je, nakon čudesne prve utakmice u kojoj je Boston ubio Giannisa i Bucske, završila s 4-1) je u poznatoj emisiji Inside the NBA Charles Barkley rekao:

„Možda bi trebalo staviti Smarta na Giannisa.“

Shaq je na to podigao obrvu i u nevjerici kimnuo glavom, no danas to ne djeluje nimalo apsurdno. Njegova predanost, borbenost i lukave odluke koje donosi kada protivnik ima posjed, jednostavno su inspirirajući, i nema sumnje kako ovaj igrač ima iznimno pozitivan učinak na ozračje u svlačionici.

Osim toga, zadnje je dvije sezone iznimno napredovao i napadački, pogotovo u elementu u kojem je najviše kaskao, šutu za tri. Postao je poprilično pouzdan iza linije 7.24, te time osigurao da ne bude upamćen samo kao bolja verzija Tonyja Allena.

 

(foto: Reuters)