Slaven Rimac za Germanijak: "Cibona je izgubila i kredibilitet i identitet, Partizan i Zvezda su otišli u neku drugu dimenziju, a Miško Ražnatović je veliki generator talenta"
Vrijeme Čitanja: 8min | pet. 29.09.23. | 11:30
Trener Splita o radu kod Andree Trinchierija, Ciboni, hrvatskoj i srpskoj košarci...
Odlučio je na dvije godine odstupiti s mjesta glavnog trenera i spustiti se u ulogu pomoćnika kod Andree Trinchierija u Bayern. Nakon gaže u Cedeviti Olimpiji – Slaven Rimac, o kojemu je riječ, poželio je, kako nam sam kaže, proširiti vidike i iz prve ruke prostudirati rad jednog od cjenjenijih europskih trenera. Kada se zasitio, ponovno je htio uzeti uzde u svoje ruke, pa je relativno brzo dogovorio gažu u Splitu. Kako je to sve teklo u Bayernu, kakve su mu ambicije sa Žutima i što misli o trenutnom stanju u Ciboni, Rimac je otkrio u razgovoru za Germanijak.
Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)
Koliko je Slaven Rimac drugačiji trener od onog otprije dvije godine?
„Hah, to će vrijeme pokazati, kada god radiš s nekim drugim, kreneš razmišljati o onome što bi ti radio, povlačiš paralelu... Bilo je tu uz Andreu i nekoliko kvalitetnih pomoćnika tako da je iz perspektive košarkaškog iskustva to jako dobro. Dobiješ jednu drugu dimenziju i širinu, pa onda kada kreneš sam raditi na neki si način fleksibilniji i neke stvari za koje si prije bio uvjeren da su sigurne i da moraju biti odrađene na jedan način, malo promijeniš i u stanju si se prilagoditi drugačijim trendovima”.
Odlazak s mjesta glavnog trenera na poziciju pomoćnika neki će protumačiti i kao korak unazad...
„Držim da je to normalna stvar, pa kako ćeš doći do novih iskustava i ideja. OK, možeš ti biti kod nekoga desetak dana i gledati kako radi, ali kada si dvije godine s nekim, to je drugačije. Iz prve ruke vidiš kako osoba reagira u nekim situacijama, razvijaš se ne samo kao trener nego i kao osoba, dakle, nije tu riječ samo o trenerskoj dimenziji, nego i psihološkoj, ljudskoj. Jasno, kada si pomoćni trener imaš nadređenog, ne donosiš sam svoje odluke i opis posla ti je drugačiji, ali, velim, to je posao koji ti daje drugačiju širinu i pogled i ako to iskoristiš na pravi način, na koncu možeš biti bolji trener. Slažem se da kod nas vlada mišljenje da je to „s konja na magarca”, i ima rezona u tom stavu. Ne mislim da je jedno ili drugo ispravno, ali za mene je ovo bio dobar potez”.
I onda je stigao poziv Splita...
„Da, zaželio sam se toga da opet sam radim, a Split je bio u situaciji da traži trenera, a pošto sam i ranije surađivao s Teom Čizmićem (u Cedeviti nap.a.), on me kontaktirao i nisam se puno dvoumio. Imao sam i neke druge opcije, ali niti jedna nije bila toliko izvjesna kao Split”.
Split je u prošloj sezoni bio favoriziran u finalu domaćeg prvenstva, ali mu je na koncu Zadar uzeo titulu, pa se čekanje Žutih na titulu nastavilo, a traje još od 2003.
„Kada se pogleda moja dosadašnja trenerska karijera, skoro uvijek sam bio doveden u neke situacije koje u startu nisu mirisale na nešto, pa smo uvijek uspjeli nešto izvući iz toga. E sad, teško je u našem okruženju reći je li netko favorit ili nije, to su sve slični budžeti, kvaliteta igrača je u „deset posto”, i to su utakmice koje u pravilu odlaze na jednu loptu. U prošloj sezoni i u tim utakmicama koje je Split dobio prije finala, bilo je dosta sreće, a moj dojam je da je i u finalu Zadar imao malo sreće. Nije da išta umanjujem, ali to je tako u sportu – jedna momčad pogodi, druga promaši. Sigurno da Splitu ostaje žal što je ostao bez titule i što je nema 20 godina”.
Može li onda ova momčad to ispraviti? Ostali su u momčadi Mate Kalajžić, Lovre Runjić, Boris Tišma i Tonko Vuko, na Gripe se vratio Toni Perković, iz Cibone je stigao Krešimir Ljubičić, tu je i Lovro Gnjidić. Potpisana su i tri američka igrača, centar DJ Funderburk, krilo Shamiel Stevenson i bek Cameron Shelton.
„Slagali smo momčad s igračima koji imaju prostora za napredak i koji mogu odgovoriti zahtjevima od dvije utakmice tjedno. Radi se o igračima s kojima se može raditi na njihovim nedostacima i s te strane mogu biti zadovoljan. Parket će na kraju pokazati za što je ova momčad sposobna – trofeje, kvalitetnu košarku... Imamo nekolicinu mladih koje ćemo nastojati razviti. Meni je to izuzetno bitno, da igrača digneš na viši nivo. Kada odeš iz kluba, da si nešto iza sebe ostavio. Na nama trenerima je odgovornost, da razvijamo igrače i da ih pravilno usmjeravamo. Imamo mi svi odgovornost prema ljudima koji nas plaćaju, ali ovaj dio oko razvoja igrača bi trebao biti itekako važan, a moj dojam je da se to danas, nauštrb rezultat, zanemaruje.”
Jeste li oko toga smjera razvoja igrača možda pričali s nekim iz HKS-a, direktorom Jasminom Repešom ili izbornikom Josipom Sesarom, kako bi usuglasili način na koji se žele ti igrači razvijati i u cilju igre hrvatske reprezentacije?
„Pričao sam s Repešom o tome, tu smo na istoj valnoj duljini i on je svjestan da kvaliteta može proizaći tek nakon kvalitetne selekcije i kvalitetnog trenažnog procesa. Puno puta se zna reći kako mladi igrači ne dobivaju šansu, ali ako taj mladi igrač nije dovoljno spreman za ozbiljniju fazu košarkaškog treninga i natjecanja, onda bi bacanje u vatru za njega bilo kontraproduktivno i ne bi bilo prvi puta da smo svjedočili tom scenariju. Moramo biti zabrinuti što nam mladi igrači razvojni put traže u regiji, u klubovima poput Mege ili Studentskog centra. Tu više nije toliko stvar financijskog pitanja, nego se u tim klubovima očito dobro radi”.
Jedan od igrača koji je zapeo u svom razvoju je i talentirani Lovro Gnjidić, kako ga vi vidite?
„Treba biti strpljiv s njim, davati mu šansu, obučavati ga i pomagati mu i prije svega pustiti ga jedan duži period da igra i da skuplja iskustvo. On je do sada pokazivao bljeskove u igri, a konzistentnost na tim bekovskim pozicijama je teško uhvatiti. S njim treba puno raditi, puno razgovarati, ali on ima moje trenersko povjerenje, jer radi se o igraču koji s obzirom na svoj talent, visinu i građu može završiti u Euroligi ili čak NBA ligi, ali mu se može dogoditi i da ostane u hrvatskoj ligi. Trebamo mu stvoriti uvjete za razvoj i vrijeme će pokazati kako će to ispasti. On vrhunski radi na treninzima, motiviran je, no netko taj trud naplati prije, a netko kasnije. Igrački me malo podsjeća na Australca Josha Giddeya, a sada je na njemu do koje razine će dogurati”.
Kako gledate na ostatak svoje momčadi? Ljubičić je jedina prava petica, kakvi su Amerikanci?
„Funderburk pokriva pozicije četiri i pet, ima iskustva, kao i krilo Stevenson. Shelton ima snagu i brzinu, solidan je šuter, ali ovo će mu biti prvi doticaj s Europom i mislim da će njemu trebati najviše vremena za prilagodbu. Što se centarske pozicije tiče, ostaje ta dvojba hoćemo li uzimati rezervnog centra”.
Što se konkurencije u domaćem prvenstvu tiče, dojam je kako su Split i Zadar ipak prvi favoriti za domaće trofeje...
„Zadar će igrati sličnim stilom kao prošle sezone, a taj stil im je donio rezultat. Cibona se jako promijenila, nisam pretjerani optimist s obzirom da dublje poznajem situaciju i u nekom trenutku se stvari moraju posložiti. Cedevita Junior ima određena ulaganja, imaju kvalitetnog trenera. A Dinamo je sigurno dobio dimenziju više potpisom Josipa Sesara”.
Cibona? Pogađa li vas situacija u kojoj se klub nalazi ili je i kod vas došlo do toga da ste ravnodušni prema svemu tome?
„I kada sam ja bio trener tu je bilo puno problema i svake godine nakon toga je sve teže i teže. Cibona je zbog svih tih dubioza izgubila i kredibilitet i svoj identitet. Znamo svi da se nisu donosile odluke u interesu kluba, ali sada je vrijeme da se konačno donesu. I neće biti jednostavne. Treba reći „OK, imamo momčad za ispasti iz ABA lige” i ne onda ići preko svojih mogućnosti, a što se godinama unazad događalo. Ali tu su svake godine bile neke kalkulacije i uvijek bi isplivali neki problemi. Klub je devastiran. Ja koji sam dijete kluba izgubio sam osjećaj pripadnosti i sentimenta prema tom klubu. Naravno da nitko ne želi da se Cibona ugasi, ali ovo što se radilo zadnjih desetak godina je neozbiljno, da se tako izrazim”.
Koliko Split može u ABA ligi?
„Prije dvije godine sam zadnji puta igrao ABA ligu i sada mi je teško procijeniti stanje i kvalitetu svih rostera, ali mi se nadamo da ćemo biti konkurentni svima. Tu ima klubova koji jako puno ulažu i pritom ne mislim samo na Crvenu zvezdu i Partizan, nego i na Budućnost, Cedevitu Olimpiju, pa i Igokeu. U ABA ligi moraš u svakoj utakmici biti raspoložen da se potučeš, igraš čvrsto i onda imaš šanse nešto napraviti. Neki od mojih igrača će ubrzo shvatiti na kojem nivou je ova liga”.
Partizan i Zvezda ipak prednjače...
„Oni su otišli u neku dimenziju više, koja je jako dobra za njihov sport i njihove navijače. Partizan ima 25 tisuća ljudi na svojim utakmicama, ali opet nisam siguran koliko je to dobro za njihove igrače ako su na parketu petorica Amerikanaca. Svaki taj skupocjeni Amerikanac zatvara mjesto domaćem igraču, a i Zvezda i Partizan prate trendove momčadi koje su ipak financijski zdravije oblikovane. Ali imaju vojsku navijača iza sebe i konkurentni su u Euroligi, tako da je za njihovu košarku to dobro, ali nisam sigurna je li i za mlade igrače. Osim toga, Srbi imaju Miška Ražnatovića koji gura mlade igrače, ima svoj klub i po meni uvijek napravi jako dobru selekciju. On je veliki generator talenata, iako on kod nas ima malo drugačiju reputaciju. Ali pitanje je što bi bilo s Ivišićima, Jelavićem, Matkovićem, Rudanom, da nisu napredovali kod njega...”