Rijeka je opet bila 'sama protiv sebe', a iako se naslov nudi, s ovakvom igrom teško će ga osvojiti

Tri poraza zaredom. Tri. I to u utakmicama u kojima su Riječani mogli slaviti. S tim bodovima, danas bi bili devet bodova ispred Hajduka i – pazite sad – 13 ispred Dinama. Ali, oni su se odlučili za kompliciraniji put. Sami protiv sebe. Iz neznanja, nemoći ili zbog nevjerojatnog niza nesretnih okolnosti, neka svako sam za sebe procijeni. Ali, uprskali su. Praktički sve što su mogli. Iako i dalje žive, dišu, postoje. Iako je sada jako malo onih koji u njih vjeruju.

Tri smasha zaredom. To je imala Rijeke. I sve te udarce je pobacala u aut. I sad, pitanje je sljedeće: Ako, primjera radi, Đokovićev protivnik tri smasha zaredom baci u aut, a najtrofejniji tenisač svih vremena zatim dođe do pobjede i novog Grand Slama, je li on do te srebrnine došao jer je najbolji ili jer se njegov protivnik prestrašio prilike u kojoj se našao? Rijeka je dobivala balon za balonom na mreži, ali ono što je potom sama sebi napravila je pomalo nestvarno. Kao da se netko šali, kao da netko u nekom paralelnom svijetu nasumično stišće tipke na joysticku od PlayStationa pa s velikom znatiželjom gleda kako će se rasplesti ova HNL sezona. Eto, tako Rijeka izgleda.

Manev nema kvalitetu Radeljića, Djouahra je odigrao bezobrazno sebičnu utakmicu, od Fruka se očekuje sve, a ne olakšava mu se ništa. Janković? Svugdje, nigdje, na vrijeme, kasni, ispravlja, promašuje, gleda, ne vidi. Svi su na prodaju? U Rijeci da, i vrapci na grani to znaju, ali – tko će kupiti ove igrače? Pa čak i kao prvake? Čime su se istaknuli, čime su konkurenciju ošamutili, čime su dokazali da zavrjeđuju dva, tri ili četiri puta veće novce? Koji bi to klubovi pojačali svoje redove s njima, a da streme k onim najvišim visinama? Jasno, čast izuzecima, ali neke stvari ne treba uljepšavati i pravdati: ako ne osvoje prvenstvo, krivica je njihova. Jer, oni sada žive san svih snova - s bodovnim učinkom koji bi ih prošlih sezona smjestio između trećeg i četvrtog mjesta, oni su u prilici postati prvaci. I od toga ih dijeli toliko malo da je pomalo nadrealno.

Rijeka ne mora biti prvak, Dinamu i (posebno) Hajduku visi mač nad glavom? Možda će nekima grubo zvučati, ali definicija gubitničkog mentaliteta je bježanje od uloge favorita kad se u njoj (nenadano) nađeš! Vrijeme je da se preuzme odgovornost. Da ju preuzme Đalović, da ju preuzmu igrači, da ju preuzme Uprava. Znate kuda vodi priča ‘ja ne moram’? U to da nećeš.

Nada nije umrla, živa je. Ali, iako i dalje prva, Rijeka se mora trgnuti. Nabujati. Nema više mjesta za priče, obećanja, ‘dobre treninge tijekom tjedna’. Za trofeje su potrebne pobjede. I velike promjene. Sad.