Poetska pravda i dva heroja nove „salatare“

Gotovo je. Davis Cup kakav smo do sada poznavali otišao je u povijest – i to kako. U idealnom scenariju za državu sa niti 4 i pol milijuna stanovnika, u 118. izdanju natjecanja, Hrvatskoj je drugu 'salataru' protiv domaćina Francuske, donio najbolji hrvatski tenisač Marin Čilić.

Bilo je ovo, gledajući unatrag nekoliko godina, najizvjesnije finale. Izabranici Željka Krajana bili su veliki favoriti uoči odigravanja prvog susreta na stadionu Pierre-Mauroy – toliki da je jedina stvar koja se u javnosti spominjala kao potencijalna opasnost za Hrvatsku bila mentalna blokada prvog hrvatskog reketa. Štoviše, sintagma 'Čilićeva glava' toliko se ugnijezdila u kolokvijalni rječnik ljubitelja tenisa da je postala udžbenički primjer stalnog epiteta, poput 'brzonogog Ahileja'.

Nije da tome nije bilo razloga. Glatki poraz od Federera u finalu prošlogodišnjeg Wimbledona, pa tijesni u 5 setova od istog protivnika na posljednjem Australian Openu samo su učvrstili dojam o 'Čiliću gubitniku' kojega je stekao brojnim porazima nakon početnog vodstva, a najviše ostaju u sjećanju porazi od Novaka Đokovića. Međutim, jedan je bio posebno bolan.

Vodstvo Hrvatske 2-1 u finalu Davis Cupa 2016. godine protiv Argentine ulijevalo je nadu svim hrvatskim navijačima okupljenima u zagrebačkoj Areni da će, tada 28-godišnji Marin, donijeti pobjednički bod Hrvatskoj za drugi naslov u Davis Cupu. Već se nekoliko godina povlačila priča o nasljednicima Ljubičića, Ančića i Ivaniševića (Karlović bio prisutan u oba finala), a ovo se činio idealan trenutak. Nakon dva sata igre protiv argentinskog najboljeg tenisača Juana Martina Del Potra, malo je reći da je hrvatska Davis Cup reprezentacija bila blizu. Vodstvom od 2-0 u setovima, nakon pobjeda nad Delbonisom, a potom i s Dodigom u parovima, Marin je doveo Hrvatsku na koračić od naslova, ali tada je proradila famozna 'Čilićeva glava'. Argentinac se vratio na 2-2 u setovima, a potom i vratio break zaostatka u petom setu za šokantnu pobjedu, a Hrvatsku je dokrajčio Delbonis protiv Ive Karlovića.

Iako je teško reći da smo očekivali 'poetsku pravdu', nadali smo se novoj šansi, a kada je ona stigla jedino što uistinu jest moglo zakočiti Hrvatsku je eventualni Čilićev strah od uspjeha, jer smo bili preveliki favoriti protiv Francuske, okrnjene bez trojice najbolje rangiranih tenisača. Zbog razmirica s izbornikom Yannickom Noahom nije bilo Gaela Monfilsa i Gillesa Simona (koji ima 6-1 omjer protiv Marina), a 26. igrač svijeta Richard Gasquet bio je primoran otkazati zbog ozljede. Iako bismo i dalje bili favoriti, osim u meču parova, posao bi bio kudikamo teži.

A koliko lagan posao je bio najbolje govori činjenica da su hrvatski tenisači došli do naslova prvaka, a da nisu ostvarili pobjedu protiv igrača iz svjetskog TOP 20. Padali su redom Kanada, Kazahstan i SAD, a u finalu nisu dopustili niti jedan break suparničkim tenisačima, kamoli set. Sva tri meča u singlu završena su u tri seta, a sve je počelo odličnim otvaranjem Borne Ćorića koji se jednostavno obračunao s Jeremyem Chardyem od kojega je 'za koplje' bolji u svakom segmentu igre. To je dalo krila Marinu protiv Jo-Wilfrieda Tsonge i već tada smo mogli reći da je Hrvatska jednom rukom obuhvatila popularnu, ali ne pretjerano oku ugodnu, 'salataru'. Borna, koji zbog ozljede nije mogao igrati finale prije dvije godine, u 2018. bio je savršeni side-kick Marinu, nakon što je Međugorac ponovno 'zakašljao' u polufinalu porazom od Sama Querreya.

Borna je prvi veliki pobjednik ovogodišnjeg, i posljednjeg, izdanja Davis Cupa. Iako su bitnu ulogu odigrali, za atmosferu važan 4. igrač svijeta u parovima, Mate Pavić i dugogodišnji član reprezentacije koji je donio vrijedne pobjede u prošlosti Ivan Dodig, koji je 'naplatio' težak životni uspon do svjetske kreme tenisača u parovima - Čilić i Ćorić glavni su protagonisti ove priče. Borna je pokazao nepokolebljivu mentalnu čvrstinu kojom će u narednim godinama biti legitimni kandidat za brojne Grand Slam naslove kao najbolji all-round tenisač u eri nakon 'velike trojke' – Đokovića, Federera i Nadala. Očekuje to i legendarni osvajač Wimbledona i peterostruki finalist Grand Slam turnira, Pat Cash. Australac je čestitao Hrvatima uz napomenu kako treba očekivati dobru sljedeću godinu od Ćorića.

 

 

Jedina istinska zamjerka hrvatskim tenisačima je što su opravdali ulogu favorita i ubili svaku potencijalnu rezultatsku dramu. Meč parova drugog dana bio je jedini rezultatski neizvjestan meč u sva tri dana, dok su ostali bili demonstracija moći hrvatskog tenisa. Jedno od izvjesnijih finala unazad nekoliko godina – nakon sigurne pobjede Britanaca 2015. godine nad Belgijom i Španjolske 'metle' protiv Čeha 2009. – nije, pak, smirilo situaciju na tribinama prenamijenjenog nogometnog stadiona u Lilleu. Naelektrizirana atmosfera ponovno je pokazala teniskim starješinama koliko su pogriješili s ukidanjem 118 godina starog formata.

Koliko je finale bilo izvjesno pokazale su i scene smijeha i veselja, uz iskrene čestitke, francuskih tenisača, a poglavito izbornika domaće reprezentacije Yannicka Noaha koji je čak i zapjevao popularnu numeru Kool & The Ganga, Celebration.

 

 

I tu dolazimo konačno do drugog dijela poetske pravde. Veliki dio tereta u ovogodišnjem izdanju najstarijeg momčadskog natjecanja odradio je Borna. Zagrepčanin, koji je prije dva tjedna napunio 22 godine postao je svojevrsni Robin hrvatskom Batmanu, Marinu Čiliću, ali Marinov pobjedonosni bod ono je što ćemo najviše pamtiti iz ovog finala. Godinama čekana titula, nakon trnovitog puta i brojnih (ponekad opravdanih) osporavanja, stigla je njegovom zaslugom, a način na koji se ponio nakon finala zaslužio je naklon do poda.

Uvijek skroman, pošten i ponizan, u prvim komentarima je Čilić nakon osvojene titule nahvalio suigrača Bornu Ćorića, kao da je on u centru pažnje. Iako je izbornik Željko Krajan na prvu bio izrazito miran i staložen, ni Čilić nije bio pretjerano raskalašeniji. Tek je kasnije, kako je vrijeme odmicalo, dobio krila da se potpuno opusti i prepusti pobjedničkom osjećaju.

 

 

Hrvatska je veliki sportski pobjednik 2018. godine – ako ćemo biti ironično zajedljivi (iako je to diskurs koji nema pretjerano smisla), tenisači su osvetili nogometaše protiv Francuza, osvojili smo drugi naslov u posljednjem izdanju najdugovječnijeg momčadskog natjecanja na svijetu, Davis Cupa, koji mijenja format i ime, a uz to smo dobili dva pojedinačna pobjednika. Bornu Ćorića, kojem će ovo biti dodatni impuls za nastavak velikog uspona u karijeri koji grabi velikim koracima ka još većima ostvarenjima te Marina Čilića koji je skinuo ogroman teret sa svojih leđa i može opušteno ući u zadnji dio karijere s nadom za osvajanje još jednog Grand Slama.

Iako olakšanog posla, kako srećom u ždrijebu, tako i posredstvom odnosa u francuskom taboru uoči finala, taj osjećaj pobjede i poetske pravde - kojom je isprao nezasluženi gorak okus u ustima otprije dvije godine – potpuno je zaslužen.

Piše: Ivan Grubišić

(Foto: Reuters)