P. ZobecNa trenutak je izgledao kao smrtnik. Na trenutak
Vrijeme Čitanja: 3min | čet. 16.07.26. | 12:00
U prvom poluvremenu izgledao je kao da je vrijeme konačno sustiglo Lea Messija. U drugom nas je ponovno razuvjerio. Vrijeme je nepobjedivo, prije ili poslije stigne svakoga. Jednog dana pobijedit će i njega. Ali Messi je odlučio da taj dan može pričekati još barem devedeset i kusur minuta
Sagledamo li utakmicu kroz prizmu jednog čovjeka, u ovom konkretnom slučaju Lea Messija, onda smo nakon uvodnih 45 minuta mogli zaključiti kako se na kraju ipak radi o najobičnijem smrtniku. Izuzev jednog slaloma kroz četvoricu engleskih igrača, kapetan Argentine nije odigrao ništa. Kao uostalom, niti ostatak njegovih suigrača. Od igrača s brojem deset na leđima ipak se očekuje više. Promatrajući njegovu nemoć u tom uvodnom činu mundijalskog polufinala, javila se pomirujuća spoznaja. Na neki način i oslobađajuća. Trideset devet mu je godina, odvukao je Argentince do polufinala SP-a s osam pogodaka i dvije asistencije. Netko mu je konačno morao stati na kraj.
Nije Messi u tom poluvremenu radio ništa što inače ne radi: šetao se po terenu, mapirao teren i čekao svoju prigodu. Htio je uzeti loptu, raščetvoriti englesku obranu i onda odabrati dodavanje ili udarac za vodstvo Argentine. Ovog puta, nije uspio stvoriti razliku. Jesu li mu se godine konačno prikrale, ili su Englezi bili fizički suviše superiorni, na koncu nije ni bitno.
Kada je Anthony Gordon, rano u drugom dijelu, spakirao u mrežu pogodak za vodstvo Engleza, dojam se samo pojačao. Argentina je zurila u oči poraza. I mogućem kraju jedne ere.
Znao je da mora nešto promijeniti, ako sebi i suigračima želi dati šansu. U središnjici se nije naigrao, pa je donio odluku izvući se na desnu stranu. I ubrzo je počeo slati navođene projektile u kazneni prostor Engleske, čija je obrana bila pod enormnim pritiskom.
Najavio je Englezima što im se sprema – u šest i pol minuta je smislio dvije asistencije. I dok prva, da budemo sasvim pošteni, i nije toliko impresivna. OK, navukao je trojicu Engleza na sebe, ali Enzo Fernandez je i dalje morao pogoditi onako kako je pogodio.
Puno impresivnija je ona druga.
Djed Spence je do tog trenutka igrao veliku utakmicu, maltretirao je Argentinu po svojoj strani, a desetak minuta ranije je u igru ušao svježi i od Messija 19 godina mlađi, Nico O'Reilly. Obojica su izašla na njega kada je prihvatio loptu van kaznenog prostora. Misleći kako nema teorije da se Messi izbaci prema van, oba Engleza su šacala njegov ulazak unutra. Znao je to i Leo, pa je odlučio otići prema u drugom smjeru. Iz trka, desnom nogom, preko pet engleskih tornjeva pogodio je Lautara Martineza na drugoj stativi. Malo je akcija podsjetila na polufinale Katara, kada je izvrtio Joška Gvardiola, pa poslao, također desnom nogom, povratnu loptu za pogodak Juliana Alvareza...
.jpg.webp)
Smrtnik? Očito nije.
Zanimljivo je promatrati na koji način se ostali igrači Argentine ponašaju u njegovoj blizini. Gledaju na njega kao je on njihova veza s besmrtnošću. Kao da vjeruju da će, budu li mu dovoljno blizu, i sami postati dio njegove priče.
Ne traže od njega da trči najviše. Štoviše, ne traže da uopće trči. Njegov posao je, znamo, drugačiji. Dovoljno je da jednom primi loptu. Ostatak momčadi ponaša se kao da je njihov jedini zadatak dovesti ga u stanje da odluči utakmicu.
Možda se i obožavatelji njegove igre tako osjećaju dok ga gledaju. Svjesni da upravo svjedoče nečemu što se više nikada neće ponoviti. Barem ne za svojeg vijeka.
U prvom poluvremenu izgledao je kao da je vrijeme konačno sustiglo Lea Messija. U drugom nas je ponovno razuvjerio. Vrijeme je nepobjedivo, prije ili poslije stigne svakoga. Jednog dana pobijedit će i njega. Ali Messi je odlučio da taj dan može pričekati još barem devedeset i kusur minuta.