Esencija nogometa! I jedno veliko 'Zlatko, oprosti'!

A onda... E tek onda smo vidjeli sve. Ako nam tih 45 minuta bez udarca na gol nije bilo dovoljno, došao je desert. Na kraju, razumjeli pozadinu ili ne, shvaćali nogomet na ovaj ili neki drugi način, bili svjesni '86. i '98., znali ili ne gdje su ti Falklandski otoci, priuštili su nam sve. I nogometni rat i nogometni art, od udarca u kost s pjenom na ustima do golova, stativa, preokreta. Preko Beckhamova delirija u svečanoj loži, kao podsjetnik na 1998., Messijevih majstorija koje pokazuju da nogomet ni danas nije samo trka i snaga već da je nešto i do znanja i vještine, do trenutka kad je Lautaro onaj krvavi pogled s početka pretvorio u pobjednički gol za 2-1 i finale, u trans u trenutak koji će ući u povijest svih mundijala, koji će, ipak vjerujemo, zasjeniti sve ono loše što je pratilo ovaj turnir od prvoga dana! I taj Ismail Elfath ne da nije izgubio kontrolu, nego je odsudio perfektno, gotovo savršeno, školski.

Utakmica prepuna bijesa, čak i mržnje, 90 minuta vatre i ognja, okrunjenih dramom, sjajnim nogometom, bez ijedne sporne situacije ili dubiozne VAR odluke. Iskreno, mislili smo da takav nogomet danas više ne postoji. I još šlag, potvrda što nogomet sve jest i što su dvoboji Argentine i Engleske uvijek i bili. Zagrljaj Messija i Kanea, puno topliji od onog na početku, a u pozadini argentinska pjesma o Falklandskim otocima. Možda negdje tamo i na tribinama Mercedes-Benz stadion i ona potpredsjednica s ratnim pokličem na usnama. Jednostavno, sve što trebate znati o iskonskom nogometu, povijesnom rivalstvu ali i viteštvu, sve je stalo u tih 90 minuta. Bez šminke, popravljanja frizura i štucni, ništa uglancano odijelo i kravata, samo ratnička oprema i borba do zadnjeg daha.

Ironično, jedan je veliki Englez svojevremeno zaključio da je nogomet sport u kojem na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci. S godinama, postao je sport u kojemu ovakve utakmice uvijek gube Englezi. Kad se lomi, najčešće se na njima slomi. U raspucavanju s bijele točke ili kao u polufinalu u Rusiji protiv Hrvatske ili u ona dva finala Eura, ili sad u Atlanti. Ironično, jer sad je na klupi bio Nijemac, Thomas Tuchel, koji bi, nakon svega, mogao zaraditi i zabranu prelaska La Manchea. Imao je u rukama Nobelovu nagradu, imao je pobjedu u utakmici koja je uvijek bila više od utakmice. Tih 1-0 protiv Argentine, koja nije mogla do gola, imao je na koljenima protivnika kojemu su već odbrojava, imao je već zapisanu titulu Sira ispred imena.

I sve je upropastio, takvim amaterskim odlukama, zamjenama, svaki nogometni kibic ili navijač u svakom kafiću svijeta hvatao se za glavu, jer vidio je kuda to vodi. Samo on, jedan od, tako kažu, najboljih trenera današnjice, nije to vidio. Pisao je olovkom po onom svom papiru, izračunao neku čudnu jednadžbu i promašio konačno rješenje. Zanemario je i '86. i '98., mentalitet i emociju, zanemario je nogometnu logiku, Messija, Kanea i sve ostale, pronašao neki iskrivljeni algoritam ili umjetnu inteligenciju koji su mu savjetovali da brani tih 1-0 s 'pet stopera'. Kakav gaf, kakav amaterizam, dovoljno da čovjek pomisli da nema druge teorije nego da je Nijemac, gledajući kako Argentinci 'ginu' za svoje ideale, odlučio i sam sabotirati Engleze na račun povijesnog animoziteta.

I nakon svega što je napravio taj 'tužni pajac' na engleskoj klupi, možemo samo reći: 'Zlatko, oprosti'! Svaka kritika na račun bivšeg hrvatskog izbornika, za popis, za tri u zadnjoj liniji, za defenzivne prekide ili vjernost 'senatorima', nakon ovog Tuchelova šoua nema nikakvog smisla. Jednom je dobio otkaz u Maksimiru, nakon poraza od Čačićeva Dinama, ne znamo kako će se izvući nakon ove noćne more u Atlanti. Ispao je potpuni neznalica, ušao u onu debelu knjigu engleskih nogometnih tragičara i antijunaka, trenerskih 'propalica'. Ali nama je u naslijeđe, hvala mu na tome, zajedno sa svima ostalima, ostavio jednu veliku utakmicu, čudesnu noć u Atlanti, koja će se pamtiti i prepričavati. Esencija nogometa, dokaz da je 'najljepši sport na svijetu' nadživio sve one koji ga svojski pokušavaju uškopiti!