Svi ćemo jednog dana,baš kao i Beatlesi, postati tek pločica i spomenik

Nakon onakve utakmice bio sam razasut kao hamburški mostovi. Ima ih više od dvije tisuće. Kažu više nego Venecija i Amsterdam zajedno. Baš je ovaj grad nekako i miks svega toga, ali s vlastitom glavom i vibrom. Napustio sam Hamburg kao školarac kojeg umjesto ljeta čeka produžna. Ona naša nedođija Neuruppin djelovala je ljekovito dok nas po autobanu prati trubljenje Albanaca. Nije dobro. Planirao sam duži boravak u Njemačkoj, a sad ne znam hoću li u Leipzig odmah sa stvarima pa produžiti za Zagreb. Neka me Luka i društvo demantiraju protiv Italije!

Prouči cjelokupnu ponudu za Euro na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

“Idemo na Soču sljedeći vikend, čuvamo ti mjesto”, sprda se društvo iz Zagreba dok smo svratili u lokalni “megić”. Šutke smo jeli i razmišljali... Netko o Soči, netko o Leipzigu. Rado bih na taj izlet, ali još bih ga radije preskočio jer bi značilo da smo otišli korak dalje od skupine.

Izbornik za Italiju mora vući hrabrije poteze! Ili pukovnik ili pokojnik

Luka Modrić: “Srljali smo zadnjih minuta, ali drugo poluvrijeme je putokaz za Italiju”

Čini se kako je Chris Sutton bio u pravu!

Hamburgu dobro stoji i kiša ili tamo nikom ne smeta, ne znam. Ali, grad je čudo! Kažu da će do kraja 2034. ukinuti prijevoz automobilima. Svi su na biciklima i romobilima. Pješačke zone su velike, zelenila je na sve strane. Raspoloženje nije pokvarila niti ta dosadna kiša koja je nemilosrdno padala. Fino nas je namočila a najveći pljusak me opleo u Reeperbahnu i kud ću se skloniti nego iza prvih vrata.

Učas sam okružen vibratorima i ostalim pomagalima pa kao i u svakom drugom dućanu što ćeš nego glumiti zainteresiranog kupca.

I vjerojatno bi ostali duže da u istoj trgovini isti “kišobran” nisu našli i naši navijači koji su prepoznali novinara pa uz šaljive dosjetke krenuli vaditi mobitele za zajedničkom fotkom.

“Može dečki, ali idemo van. Ne bih baš htio da nam pozadinska kulisa bude puna vibratora”, odgovorih jer nisam baš htio da postanem vijest.

Sjećanje se za trenutak vratilo na Euro 2008., kada su naši navijači stigli u jedan od onih klubova koji su u Austriji sasvim legalni, baš kao i u Hamburgu. I kao za peh, naišli na novinarskog barda za šankom koji je čekao neke prijatelje koji su razgledavali ponudu.

“A i ti si ovdje došao”, čuo je glas navijača u javnoj kući! Iako je niti kriv niti dužan, kolega samo ispijao svoje pivo. Uglavnom, izletjeli smo van jer bolje kiša nego naslovi po društvenim mrežama.

I na koga ću dalje po putu naletjeti nego na Štefa! Kaže mi traži Indru.

Na prvu, činilo nam se da kolega želi dozu opuštanja pa nismo htjeli smetati u njegovj potrazi.

“Znaš za Indru? Jel?”, pitao me.

“Pojma nemam, ali ima tu klubova kao u priči. Sve je valjda na isti kalup. Uđeš, gledaš, dogovoriš i platiš”, objašnjavam mu kako to funkcionira. Navodno.

“Ma ne to”, nasmijao se Štef.

“Indra je prvi klub u kojem su Beatelsi svirali kada su došli u Hamburg. Tu im je bila orginalna postava a priča ide kako su održali 48 koncerata u nizu”, objasnio je. Malo kasnije smo pred Indrom. Od te povijesti pred klubom Indra ostala je jedna malena pločica sa strane i oronuli spomenik Beatlesima malo dalje.

Dok prolazimo Reeperbahnom sve je puno naših navijača. Iako je ovo grad koji zapravo pripada Albancima očito je kako nije trebalo puno truda da ga Hrvati zauzmu. Domaćini su otišli na dokove, dok su Hrvati okupirali sve važne punktove u St. Pauliju. Iz gotovo svakog kafića čula se naša glazba, Hrvati su se verali po stolovima s rukama u zraku a piva je išla kao djeca niz tobogan. Nije bilo niti najmanjeg incidenta. Niti ga može biti jer policija je bila prisutna na svakom koraku. Mirno su sjedili u kombijima i promatrali.

Dok smo dolazili na stanicu St. Pauli, izašli smo iz podzemne na velik plato. I u tom trenutku oglase se sirene i krene stampedo policajaca u podzemnu. Novinarski gen nam nije dao mira pa dok su svi trčali u suprotnom smjeru i što dalje od policije, mi smo krenuli za njima...

Na koncu je ceh platio neki nesretnik koji je malo galamio na stanici. Neki domaći, bez vidljivih navijačkih obilježja. No, sam čin u kojem se u manje od minute pojavilo tri, četiri policijska kombija zaziva respekt i poruku da se bolje ne zezati.

Ujutro smo trebali dočekati svoje iz Stuttgarta, ali je utakmica bila rano pa je ekipa s Malešnice išla svojim putevima do stadiona. Dečki su rano ustali i sjeli na vlak. Naravno, strateški se zaputili u restoran-vagon, pa se najeli za početak a potom vrijeme do Hamburga trošili u degustaciji hmeljskoga izobilja koji se nudio.

Idući susret dogovorili smo u ponedjeljak u Leipzigu. Jer, svi ćemo jednog dana, baš kao i Beatlesi, postati tek pločica i spomenik, idemo po tom putu zvan život skupiti što više dobrih uspomena, prvoj idućoj nadam se u Leipzigu.

Sve dnevne kolumne Germanijakova reportera u Njemačkoj Alena Lesičkog pronađite OVDJE.