Kevin De Bruyne: Plavi anđeo

Ljudi su oduvijek voljeli priče o autsajderima. O nečijem putu preko trnja do zvijezda, o teškim životnim okolnostima, borbi za preživljavanjem, mukotrpnom odricanju. Vole ljudi vidjeti, pa čak i na primjeru onih koje nikada nisu upoznali i koji na njihov životu nisu utjecali, da se je sve u život moguće, da Golijat ne mora uvijek pobijediti u borbi s Davidom i da onaj 'mali' može biti na kraju može biti bolji od 'velikog'. Taj tip priče nešto je što inspirira, nadahnjuje, daje vjeru da je sve moguće. To je onaj tip priče u kojem se često ponavlja 'što zna želja što je nemoguće?', to je onaj tip priče koji nikad ne dosadi i kojeg ćete uvijek rado pročitati ili pogledati. No, iako je takvih priča puno, ipak nisu baš sve takve…

Kevin De Bruyne je jedan od onih klinaca za koje se voli reći da mu nije nedostajalo 'ni ptičjeg mlijeka'. Odrastao je u bogatoj obitelji, blagdane je provodio u Burundiju i Obali Bjelokosti gdje su kompanije za koje su radili njegovi roditelji imali svoje podružnice, a često je odlazio i u Englesku gdje je živjela obitelj s majčine strane. Kad bi ga opisivali kakav je bio kao dijete, roditelji su znali govoriti kako je bio veoma zaboravan, ali da jednu stvar nikada ne bi zaboravio ponijeti sa sobom, neovisno gdje je išao. Pogađate, riječ je o lopti…

Samo četiri godine imao je kad ju je krenuo napucavati po Drongenu, simpatičnom mjestašcu nedaleko Genta. On i njegovih nekoliko prijatelja imali su prostora koliko im je srce poželjelo, a kako livada tamo ni dan danas ne nedostaje, roditelji nisu morali krajičkom oka gledati na ulicu kako ne bi naletio neki auto. Plavokosi klinac rumenih obraza s godinama je sve više i više odskakao od svojih prijatelja, a kako je već tada putovao diljem svijeta, doma bi se uvijek vratio s nekom novom 'fintom' koju bi naučio igrajući se s drugim klincima.

Nedugo nakon što je počeo igrati organizirani nogomet u lokalnom niželigašu, Kevin je zapeo za oko gotovo svim skautima najvećih belgijskih klubova. Pričale su se kojekakve priče roditeljima, ali budući da je riječ o iznimno situiranoj obitelji, novac nikada nije bio presudan. Majka Anna inzistirala je na školovanju, stoga je do 2005. godine Kevin bio član Genta, da bi onda s 14 godina obitelj prihvatila poziv Genka koji je Kevina vrbovao godinama. Roditeljima su u nekoliko navrata predstavili svoj plan, objasnili im kako znaju što, kako i kada treba napraviti da bi jednog dana njihov sin postao najbolji na svijetu pa je tako Kevin preselio 150 kilometara zapadno, na samu granicu Belgije i Nizozemske.

Dobio je stipendijski ugovor, ali živio je skromno. Roditelji mu nisu slali puno novaca, a Kevin je jednom prilikom objasnio kako ga je taj period najviše oblikovao kao osobu kakva je danas.

„Znati upravljati samim sobom je važna vještina, a ja sam to naučio u Genku. Nisam rastrošan tip, ali sam uvijek imao za sve što mi je trebalo. Sav novac kojeg sam dobio bih zapravo čuvao za godišnji odmor. Dok je trajala sezona, uglavnom bih bio ili na treningu ili u školi ili doma. Bio sam jako sretan.“

Kevin nije bio prepušten samom sebi. Roditelji bi ga često posjećivali, ali ne kao baka koja je svako malo bila na putu za Genk. Njegov napredak bio je rapidan, svakim danom bio je sve bolji i bolji, a debi za prvu momčad upisao je 2009. godine u 3:0 porazu njegove momčadi od Charleroija. No, tada De Bruyne nije bio ni sjena igrača kakav je danas. Riječ obrana nije imala mjesto u njegovom rječniku, a kako mu se odmalena tepalo da je bolji od drugih te da će jednog dana biti najbolji na svijetu, nerijetko bi se prepustio svojim fantazijama, uzeo loptu i sam krenuo driblati sve suparničke igrače. Jednog, dvojicu, ponekad i trojicu bi uspio proći, ali četvrti bi mu na kraju uzeo loptu. Zbog toga, De Bruyne i nije bio pretjerano omiljen tip u svlačionici, a to je svojevremeno potvrdio Goran Ljubojević koji je tih godina igrao za Genk, baš kao i Ivan Bošnjak.

„Igrao je neodgovorno, neozbiljno, dizao nam živac jer uzeo bi loptu i išao sam protiv svih. U četiri od pet navrata bi izgubio loptu i stao. Nije mu bilo na kraju pameti vratiti se u obranu“, pričao je Ljubojević koji je potom dodao kako ga je nakon toga uzeo za ruku i s njim odradio razgovor pored terena.

„Šutio je i potvrdno klimao glavom. Dijete je bio, imao je 17 godina. Upijao je svaku riječ, iako je bio svojeglav. Morali smo popričati jer doslovno je bilo tako, čim je lopta došla do njega, igrao bi svoju utakmicu. Dvojicu bi prošao, treći mu uzeo loptu i on ostao stajati. Vidio se potencijal i pregled igre, ali radio je hrpu dječjih pogrešaka. Htjeli smo mu dobro. Neću reći da nas je poslušao, ali niti da nije jer počeo se mijenjati. Već kroz dvije sezone postao je najbolji igrač Genka i osvojili su naslov prvaka“, istaknuo je bivši igrač Osijeka i Dinama.

Kasnije se ispostavilo da je Genk tih godina u svojim redovima imao nekoliko dragulja. Osim De Bruynea, u mladoj momčadi igrali su Christian Benteke i Thibaut Courtois, danas ponajbolji vratar svijeta s kojim je De Bruyne dugo vremena bio najbolji prijatelj, dok su danas 'zakleti neprijatelji'. Za sve je kriva De Bruyneova bivša djevojka koja je 'Plavog anđela' prevarila s njegovim dugogodišnjim prijateljem kad su obojica već bili članovi Chelseaja. Kako to biva na Otoku, na žutim stranicama svakog su se dana pojavljivale nove priče, izjave, dolazilo do novih otkrića. De Bruyne je bio izdanm posramljen, razočaran. Chelsea ga je doveo za osam milijuna eura, a njemu je nogomet postao sekundarna stvar u životu. Mourinho mu je rekao da ne trenira dobro, da mora vratiti fokus na igru i da će tek onda postati standardan prvotimac. 

Plavi anđeo je za Plavce odigrao svega devet utakmica, ali je nakon sjajne sezone u Werderu (posudba iz Chelseaja, sezona 12./13.) za svojim uslugama probudio interes brojnih drugih klubova. Kako mu je Bundesliga bila dobro znana, na kraju je u siječnju 2014. prihvatio poziv Wolfsburga koji ga je platio 22 milijuna eura te je narednih godinu i pol dana bio uvjerljivo najbolji igrač Vukova.

Očistio je glavu, krenuo ispočetka, a nakon sezone 14./15., u kojoj je skupio 16 pogodaka i 27 asistenciju te bio ključan igrač Vukova u pohodu na drugo mjesto u prvenstvu i osvajanje DFB kupa, praktički je mogao birati gdje će nastaviti karijeru. Nema velikana koji ga nije htio, ali tvrdoglavi De Bruyne htio se dokazati u Engleskoj, zemlji u kojoj je imao 'nedovršenog posla' i jedinom mjestu gdje nisu vjerovali u njegove kvalitete. Bio je motiviran, odlučan, dječje bolesti je prebolio te je na kraju Etihad prepoznao kao mjesto koje će ubuduće zvati drugim domom.

Prvu sezonu odradio je pod trenerskom palicom Manuela Pellegrinija. Igrao je veoma dobro, odmah se nametnuo te su navijači Cityja brzo shvatili da su u klubu dobro postupili kad su za De Bruynea odlučili izdvojiti 76 milijuna eura. Iako je propustio finale zbog ozljede koljena, praktički je sam odveo svoju novu momčad do finala Liga kupa (5 utakmica, 5 pogodaka, 4 asistencije) gdje su Građani na kraju svladali Liverpool. Budući da su izostali uspjesi u domaćem prvenstvu (četvrto mjesto) i Ligi prvaka (ispadanje u polufinalu), Čileanac je na kraju sezone smijenjen, da bi onda u klub stigao čovjek bez kojeg bi teško De Bruyne postao ono što danas je – jedan od najboljih veznjaka na svijetu.

Ljubav Pepa Guardiole i Plavog anđela dogodila se praktički na prvi pogled. Španjolac je znao da ako želi pobjeđivati, Belgijac mora biti lider njegove momčadi. Na neki način, trenerski se posao može usporediti s onim programera, dok je De Bruyne bio najbolji kompjutor na kojeg je Pep naišao po dolasku u klub te se samim time s njim moglo najviše raditi. No, Guardiola je preko tog kompjutora radio na svim igračima, ne samo De Bruyneu, ali je jasno kako je belgijski velemajstor bio polazišna točka svih njegovih zamisli. Nije baš da su se morali dugo 'tražiti', veoma su brzo našli frekvenciju koja im najviše odgovara i s nje više nikad nisu otišli. Ono što Guardiola želi, De Bruyne radi na terenu. I tako već godinama.

„Mislim da smo nas dvojica sve napravili zajedno. Jedino još nismo spavali jedan s drugim“, rekao je jednom prilikom Guardiola kad je htio istaknuti kakav odnos ima s belgijskim veznjakom i nositeljem njegove momčadi.

Puno prije nego što su se njih dvojica upoznali, De Bruyne je isticao kako će onog dana kad objesi kopačke o klin reći i svoje konačno zbogom nogometu. Pričao je kako će onda putovati gdje ga srce odnese, kako želi opet ljeta provoditi tamo gdje ga nitko ne zna i da želi samo uživati u životu. Odmalena je De Bruyne naučio na komociju, stoga ne iznenađuje zašto je želi opet. Ali, posljednjih godinu i sitno se njegova priča ipak promijenila…

„Kad radite s čovjekom kao što je Pep, onda na nogomet krenete gledati iz nekih potpuno drugačijih kutova. Za dobrobit nogometa u Belgiji ja mislim da bi to njegovo znanje trebalo nastaviti prenositi te radi toga više ne odbacujem mogućnost da jednog dana radim kao trener.“

De Bruyne se sjeća i prvih riječi koje mu je Pep rekao po dolasku u klub.

„Nije bilo nekog pretjeranog upoznavanja. Dao mi je ruku, pogledao u oči i rekao: „Ti moraš biti jedan od pet najboljih igrača na svijetu“. Imamo sjajan odnos, ali to ne znači da ja idem gdje ide Guardiola ili da će on ići gdje idem ja. On je u ovaj klub ugradio jedan poseban stil koji neće nestati ni onog dana kad on više ne bude tu. Izgradio je identitet. Gledajte, on nekada na sastancima zaboravi reći tko će igrati na utakmici. Dođe, priča kako moramo igrati, kako se moramo postaviti, na što moramo paziti i onda samo uzvikne 'Idemo!'. I onda ga mi moramo zaustaviti i pitati da kaže sastav, jer on to zaboravi. Njemu je pobjeda najbitnija stvar na svijetu.“

U svojim igračkim danima, Guardiola uglavnom igrao na mjestu defenzivnog veznjaka. De Bruyne igra nešto ofenzivnije, ali mnoge stvari koje je Pep radio kao igrač sad traži od Plavog anđela. Neće od svakoga, samo onoga tko ga razumije i za koga Pep procijeni da sve te njegove zamisli može isporučiti. A takvih je malo…

Ono što belgijskog čarobnjaka svakog dana gura prema naprijed je sumnja drugih. I dalje postoje neki (doduše, mišljenje takvih nikome ne bi trebalo biti bitno) koji nisu u potpunosti uvjereni u njegove kvalitete, a svako tko ikada to krene propitkivati De Bruyne želi uvjeriti u suprotno. Radi svega navedenog, utakmice protiv Chelseaja i Mourinha za njega i dalje ostaju najveći motiv.

Budući da ulazi u najzrelije igračke godine, De Bruyne više nema kome što dokazivati. Jedini čovjek kojeg želi iznova oduševiti je onaj koji stoji ispred njega u ogledalu, ali on je svjestan sebe i svojih mogućnosti. Kad bi mogao birati idealan završetak karijere, vjerojatno bi htio barem jednom u naručju držati uhati trofej te na ovom SP-u otići što je dalje moguće. Do zlata neće, to je i sam rekao, ali da mogu puno više od onoga što su dosad pokazali, to je sigurno.

No, kako smo rekli na početku, nisu sve priče filmske i nisu svi putevi antologijski. Vjerojatno nitko ne bi imao ništa protiv da De Bruyne u karijeri osvoji Ligu prvaka, ali neki veći uspjeh s reprezentacijom, barem na ovom SP-u, neka ga ipak zaobiđe. A onda u Kanadi i SAD-u, neka bude što bude…