Kad pečat gubitnika pretvoriš u tetovažu pobjednika

Jedna od najgorih stvari koje se mogu dogoditi čovjeku je da bude obilježen. Kada ti društvo lupi pečat – bio on zaslužen ili ne – izbrisati ga je nevjerojatno teško. U nogometu, odnosno sportu općenito, taj pečat vuče se godinama, neki čak desetljećima. I štogod da se kasnije taj netko napravi, uvijek će biti onih koji će rukom posegnuti u prošlost i u vraćati u prvi plan ono što je nekad bilo.

Prouči cjelokupnu ponudu za Euro na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Spašavanje unesrećenika

Dva dana prije finalne utakmice Eura u Njemačkoj kopačke o klin objesio je Anthony Knockaert (32). Ovaj francuski ofenzivac najbolje dane svoje karijere odradio je u Engleskoj, naročito Championshipu, s tim da se posebno pamte njegove partije u bojama Brightona. Zabio je Knockaert neke sjajne pogotke, njegovi driblinzi bili su na udarnim špicama kad se najavljivala nova sezona, ali promašeni kazneni udarac protiv Watforda u polufinalu doigravanja za Premier ligu obilježio mu je karijeru. Na prvu, možda ne znate o čemu je riječ, ali ako vam kažemo da je u nastavku akcije Deeney zabio onaj sjajan volej koji je Stršljenove odveo u 'elitu', onda znate jako dobro o čemu pričamo.

I to bi bila priča karijere Anthonyja Knockaerta. Taj promašaj kaznenog udaraca obilježio je sve. Sve što je napravio prije, a i poslije toga, postalo je nebitno. Društvo je lupilo pečat kojeg Anthony više nije uspio izbrisati. Ili barem preko njega nešto drugo 'nacrtati'. Iako je bio dobar igrač, iako je imao vica u igri, dobar dribling, fin udarac… On je ostao onaj 'tip' koji je promašio penal.

Dugi niz godina, da ne kažemo desetljećima, isti taj pečat nosio je i Gareth Southgate. Samo, taj pečat današnjeg izbornika Engleske bio je još upečatljiviji, još izraženiji, tinta je bila puno gušća. I bio je puno vidljiviji, jer Gareth je ipak bio nešto poznatiji igrač od Anthonyja, baš kao što je njegov promašaj ipak bio 'malo teži'. Teži čak od onog koji je koštao Lisice 'najskuplje utakmice svijeta' kako Englezi vole reći za finale doigravanja za ulazak u Premier ligu…

Oni malo mlađi se toga ne sjećaju, ali Southgateov promašaj s bijele točke u polufinalu Eura 1996 protiv Njemačke bacio je sve Engleze u očaj. Navikli su tamo na kišu, navikli su biti 'do kože mokri' kad ih uhvati pljusak, ali takva tuga, takav očaj, takvo razočaranje... To Engleska nikada prije nije doživjela. Kasnije je, kad je David Beckham bio 'glavni osumnjičeni' za poraz protiv Argentine na SP-u 1998. u Francuskoj, ali to je već neka druga priča. No, vratimo se Garethu. Na Wembleyju se tog 26. lipnja 1996. godine nije mogla pronaći nijedno nasmijano lice. Čak i oni koji su drukali za Nijemce, sigurno nisu sa rukama u zraku provocirali ostale. Nije tada bilo kamera na svakom koraku, stoga su u svojem slavlju sigurno bili umjereni.

Očajni Southgate nakon promašaja s bijele točke protiv Njemačke u polufinalu Eura 1996. Foto: Action Images

Iako je poslije tog polufinala odigrao još gotovo 50 utakmica za Tri lava, iako je bio njegovo mjesto u nacionalnom dresu bilo 'zacementirano' usprkos tome što nikada nije igrao za neki veliki klub (Crystal Palace, Aston Villa, Middlesbrough), Gareth je u očima engleske nogometne javnosti uvijek bio onaj koji im je uništio snove. On je bio čovjek u kojeg su upirali prstom, čovjek kojeg su označili krivcem zašto se 'football nije vratio doma'. Utjecalo je to na njega, na obitelj, imao je problema sa spavanjem, bio anksiozan. Otvoreno je sve priznao. I to u vremenima kada to nije bilo 'popularno'. Pomislili su tada mnogi da će jednog dana kada objesi kopačke o klin otići daleko od nogometa, ali iako je sve bilo protiv njega, iako podršku javnosti nikada nije imao, iako su mu se uvijek spominjali ti 'grijesi iz prošlosti', on je odlučio kako on neće biti čovjek koji će ostati obilježen onim lošim pečatom. Osjećao je da je ostao dužan to ispraviti, osjećao je da njegova priča nije gubitnička. Iako su ga svi takvim vidjeli.

Tri godine je brusio trenerski zanat u 'njegovom' Middlesbroughu (2006.-2009.), da bi onda prihvatio poziv iz Saveza. Prvo je godinu i pol dana bio 'menadžer akademije', štogod to zapravo bilo, da bi onda u kolovozu 2013. preuzeo U21 reprezentaciju. Debi je imao protiv Moldove, a pobjedu Engleskoj u tom ogledu donio je danas reprezentativac Burundija Saido Berahino. Zanima vas tko je od današnjih reprezentativaca igrao u tom ogledu? Priča, sigurni smo, nije mogla biti bolja – Luke Shaw, kojeg engleski mediji zazivaju u udarnih 11 otkako se oporavio od ozljede i kojem Southgate nikako nije spreman dati naslovnu ulogu ispred Trippiera, zatim John Stones, lider posljednje linije Engleske na ovom Euru te tada jedan relativno nepoznati napadač oko kojeg nisu svi bili složni da uopće zaslužuje biti dio U21 reprezentacije – Harry Kane. Dakle, Garethov izbornički put započeo je s trojicom igrača o kojima engleska javnost, uz, naravno, mlađe Fodena i Bellinghama, danas najviše priča.

Foto: REUTERS/Hannah Mckay

Nešto više od tri godine vodio je mlade Engleze, ostvarivao sjajne rezultate, a onda je 2016. neočekivano dobio priliku voditi Engleze. Dva mjeseca nakon što je imenovan izbornikom Engleske, Sam Allardyce dobio je otkaz zbog otkrića novinara Telegrapha. Što se dogodilo? Ukratko, Big Sam je htio iskoristiti poziciju na kojoj se nalazi. I naplatiti to s 400 tisuća funti. Snimljen je kako odgovara 'nema problema' na upit je li moguće dobiti njegovu pomoć u radnjama koje nisu zakonite, a paradoksalno je to što je baš taj 'nema problema' ispao najveći problem i poraz u njegovoj karijeri.

I najveća pobjeda u povijesti engleskog nogometa.

Jer, zatim je došao Gareth Southgate. Na mala vrata, u nikad težoj situaciji, kad je nepovjerenje prema Tri lava bilo na vrhuncu. Prva utakmica bila mu je protiv Malte, a iako je ishod bio poznat i prije nego što je Stefan Johannesson označio početak utakmice, start s 2-0 pobjedom nije ponudio Englezima nadu u bolje sutra. Ali, kako to obično biva, malim koracima Southgate i Englezi otišli su daleko. Prvo do polufinala SP-a u Rusiji, potom do finala Eura 2021, a sada i do finala Eura 2024. Iako trofeja i dalje nema, engleski nogomet dugo godina nije bio ovako uspješan. Naravno da navijači žele srebrninu, čeka se na Otoku taj famozni 'football' još od SP-a 1966. kad su njihove boje branili Gordon Banks, Bobby Moore, Bobby Charlton i Geoff Hurst, a iako se Southgate stalno proziva gubitnikom, srećkovićem i otmičarem dobrog nogometa, on na taj jedan poseban način gura dalje, prkosi svim 'većim znalcima od njega' te svoje pulene konstantno dovodi do borbe za odličja

Englezi slave naslov prvaka svijeta 1966. Foto: Action Images

Kapetan Bobby Moore na rukama suigrača. Foto: Action Images

Engleski mediji, koji su zbog jezika, konstantnih 'ekskluziva', površnosti i vječnog prenaglašavanja daleko najcitiraniji na svijetu, Southgateu nikada nisu 'čuvali leđa'. Udaralo ga se konstantno, najčešće onako kako su to onomad radili njihovi stoperi. Prljavo, nesportski, špicom u petu. Ali, on je sve izdržao. Igrali su prljavo, ali zaustaviti ga nisu mogli.

Iako je desetljećima 'obilježen', iako ga se smatra toliko spominjanim gubitnikom, neznalicom, osobom koja pukim slučajem vodi 'najbolju njihovu generaciju ikada' (s tim da, o tome bi se moglo diskutirati), Gareth Southgate odlučio je uzeti čisti alkohol, politi ga po skalpelu i onda kirurški ukloniti to što su mu drugi zalijepili. Jer, on osjeća kao nije gubitnik, on osjeća kako njegova priča neće završiti onako kako 'podmetači nogu' priželjkuju. On je odlučio kako je on – taj. Čovjek koji, kako sam kaže, ne vjeruje u bajke, ali zato vjeruje u snove...

Finale? Možemo ponoviti floskulu kako se finala ne igraju, već da se finala pobjeđuju. Jude Bellingham, iako mu je još uvijek 21, igrat će utakmicu za besmrtnost. Naslov Lige prvaka, transfer veći od 100 milijuna eura, pogodak škaricama za spas na velikom natjecanju i onda osvajanje naslova prvaka Europe s Engleskom? Taman da u ponedjeljak kaže 'to bi bilo to ljudi', o njemu bi se snimali filmovi, pisale knjige, slikali murali, izrađivali kipovi. Jer, objektivno gledajući, što bi on to još morao napraviti? Englesku odvesti na vrh svijeta? U redu, može, ali i bez toga će njegovo nasljeđe biti besprijekorno. Najveće ikada od svih engleskih nogometaša. Ne slažete se? Prihvaćamo mišljenje, ali znamo da ste u krivu.

Jude, dakle, za besmrtnost, kapetan Harry za prvi trofej u igračkoj karijeri (!), a Phil da naslov Premier lige i nagradu za najboljeg igrača prvenstva još malo oplemeni s listićima europskog zlata. Da, njihov je motiv ogroman, ali Southgateov je veći. Jer, kada te svi prekriže, kada te zovu gubitnikom, neznalicom, trenerskom/izborničkom prevarom i – ono najgore – čovjekom koji je iznevjerio naciju, on ima priliku promijeniti narativ svoje životne i sportske priče. I svima pokazati da su bili u krivu! Zamislite samo taj naslov: „Gubitnik koji je prevario život i postao vječni pobjednik“. Prije je imao pečat, etiketu, bio obilježen, a sada može dobiti doživotnu tetovažu pobjednika. Svi su bili protiv njega, a sada se mole da ga na rukama nose po ulicama Londona. Gareth gubitnik, Gareth prevara i neznalica? Dobra fora, ali nemojte ju više ponavljati…